Jurica Pavičić: Thompson je danas politički najutjecajniji umjetnik u Hrvatskoj i to je indikativno

Jurica Pavičić (1965., Split), ugledni hrvatski pisac, kolumnist, scenarist i filmski kritičar, početkom decembra 2025. godine u okviru 24. književnih susreta "Cum grano salis" u Tuzli nagrađen je nagradom "Meša Selimović". Ova se nagrada dodjeljuje za najbolji roman objavljen u prethodnoj godini na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Razgovarao: Faruk Vele, za portal Radiosarajevo.ba

Nakon što je splasnula novogodišnja euforija, razgovarali smo s Juricom Pavičićem o značenju Mešine nagrade, utjecaju velikog bh. pisca na njegovu književnost, o poziciji kulture i pisca u našim društvima, bh. filmu, te o izazovima u svijetu i odnosima u regiji.

Trending

Zaposlenici Muzeja književnosti BiH još bez plaća: Kalamujić tvrdi jedno, Borišić drugo

Radiosarajevo.ba: Gospodine Pavičiću, nedavno ste dobili Nagradu "Meša Selimović" u Tuzli. Šta za Vas lično i profesionalno znači Nagrada "Meša Selimović", s obzirom na njen regionalni ugled i vrijednosti koje nosi?

Pavičić: Nagrada "Meša Selimović" mi je draga jer je to jedina nagrada u kojoj se odmjeravaju pisci i romani iz svih četiriju književnosti štokavskog jezičnog područja. Samim tim ta nagrada iskoračuje iz uskog prostora jedne nacije i nacionalne književnosti, tjera nas da se uspoređujemo i natječemo, a to znači i da podižemo ljestvicu.

Osim toga, nešto je teže imati pajdaše i drugare u baš svim bivšim YU republikama, pa stoga ova nagrada teže može postati klijentističko leno. Na koncu - draga mi je i zato što se zove po piscu koji mi je bio važan u formativnim čitateljskim godinama.

Selimović mi je bio draži od Andrića

Radiosarajevo.ba: U kojoj mjeri osjećate povezanost vlastitog književnog senzibiliteta s poetikom i etičkim pitanjima koja je Meša Selimović otvarao u svojim djelima?

Pavčić: Selimović je uz Kiša i Andrića dio trolista najvažnijih romansijera štokavskog prostora. Meni je bio važan u formativnim čitateljskim godinama, kad sam stariji tinejdžer i počinjem otkrivati ambiciozniju, "odraslu" prozu - Manna, Camusa, Hessea, Dostojevskog. Selimović mi je tada bio jako drag, a i danas mislim da bi mi bio draži od Andrića, iako vjerojatno nije veći.

Te sam s vremenom shvatio nešto što tada nisam pojmio, a jako je zanimljivo. Selimović je – naime - do debelo u zrelu dob bio pristojno osrednji pisac i sitni politički funkcionar, ona vrsta ljudi na koje kolutate očima. A onda je napisao dvije genijalne knjige po kojima ga pamtimo i to između 55. i 60. godine života.

On je, što bi se reklo naški, late bloomer. Strašno mi je to zanimljivo kako pisci različito sazrijevaju. Neki poput Rimbauda ispljunu najvažnija djela u 20. godini i onda nemaju više što reći.

Neki su pisci poput rogača: treba im trideset godina da iznikne pravi plod. Meni je Meša utoliko zanimljiv jer sam i sam sporo književno evoluirao i kasno sam prihvaćen. Knjiga s kojom sam zacementirao ugled izašla je kad sam imao 52 godine.

Književnost je dobra kada komplicira istinu

Radiosarajevo.ba: Vaši romani često seciraju društvene pukotine i moralne dileme – koliko je književnost danas još uvijek prostor istine i otpora?

Pavičić: "Istina" je teška riječ, ne bih se s njom igrao. I što se otpora tiče, i on može biti dvogub. "Mein Kampf" je u jednom trenutku bio knjiga otpora, pa pogledajte što je iz nje izašlo. Ja se često zafrkavam da umjetnost može mijenjati društvo, ali pod jednim uvjetom - ako je loša.

Najveći su društveno-politički efekt imali loši didaktični romani, uzmite u Jugoslaviji primjer Vuka Draškovića, Smiljanića, Araličine Ambre… Književnost, ako je dobra komplicira istinu, usložnjuje ono što izgleda jednostavno, potkopava očite odgovore - to nije dobro polazište za revoluciju i prevrat.

Uostalom, indikativno je da je politički najutjecajniji današnji umjetnik u Hrvatskoj Thompson, a nisu ni Rundek ni Let 3. Tako - ne bih bio sklon romantizirati političke efekte umjetnosti. Oni mogu biti grozni.

Zašto pišem krimiće

Radiosarajevo.ba: Često spajate kriminalistički žanr s društvenom analizom – je li taj okvir svjestan izbor kako bi se možda došlo do šire publike ili nužnost savremenog romana?

Pavičić: Ja pišem romane koji su smješteni negdje na širem prostoru krimića i trilera. Zašto? Zato jer sam volim čitati takve knjige. Moji važni, formativni autori i književni uzori su dobri pisci žanrovske proze kao Graham Greene, Le Carre, Patricia Highsmith... Volim užitak žanra-napetost, razvijanje likova kroz djelovanje, odgonetku, cliffhangere.

Osim toga, krimić i triler preuzeo je u 20. stoljeću štafetu socijalnog romana i postao roman koji ocrtava društvo, a to mene zanima. Svjestan sam da dio elitističkog književnog polja to doživljava kao trivijalnu profanaciju i udvaranje masama, ali nemam im se potrebu opravdavati. Drago mi je da pišem knjige koje u zanimljive i onima koji nisu profesionalno vezani uz književnost.

Kćeri benkovačkih ustaša pjevaju Cecu

Radiosarajevo.ba: Kako procjenjujete stanje regionalne književne scene – postoji li danas stvarni zajednički kulturni prostor ili tek povremeni susreti?

Pavičić: Stanje scene mi je teško procjenjivati, ne uspijevam čitati baš sve. Bolji uvid imam u filmsku scenu jer nju pratim kao filmski kritičar. Što se zajedničkog kulturnog prostora tiče, tu ima puno ironije.

On izgleda danas kao obrnuta piramida. Post-Yu scena najintegriranija je tamo gdje je kultura najtrivijalnija i gdje vlada čisto, golo tržište: u trapu, folku, realityjima, estradi.

Kćeri najvećih benkovačkih ustaša profesionalno u klubu pjevaju Cecu, a Rozga se ori u Beogradu. Kako se penjemo put gore po kulturnom polju i kultura postaje elitnija, tu se veze više kidaju, da bi na vrhu gdje su muzeji i nacionalne teatarske kuće posve nestale.

Književnost je u toj hijerarhiji relativno visoko, tako da su veze bitno slabije nego u muzici i filmu, ali, ipak, postoje. Ipak, čini mi se da ni srpski pisci u Hrvatskoj ni mi hrvatski u Srbiji nismo tako vidljivi i poznati kao "domaći".

BiH tu funkcionira kao neko susretište, pa je zato i zanimljiva.

Volim miris Kaplanove Hercegovine

Radiosarajevo.ba: Kako vidite bosanskohercegovačku književnu, pa i ukupnu kulturnu scenu? Semezdin Mehmedinović je nedavno, recimo, primijetio da se bosanska književnost nikada više nije prevodila, a da je manje bilo države… Dževad Karahasan je često govorio da je Bosna zapravo kultura.

Pavičić: Pa to da je Bosna zapravo kultura moglo bi se reći za svaku zemlju i regiju, i za Dalmaciju ili Vojvodinu. Meni je Vojvodina Balašević, vama su Dalmacija vjerojatno Smoje, Runjić, Oliver, Toma Bebić. Što se tiče bh. književne scene ne mogu o njoj suditi okvirno jer nisam tako temeljito čitao. Ali - postoje suvremeni pisci koje volim.

Volim Almina Kaplana, pogotovo "Mehu", drago mi je da se bavi Hercegovinom danas i da se odmakao od rata, a k tomu mi je kao Mediterancu njegova Hercegovina prepoznatljiva, mogu je omirisati i okusiti.

Darko Cvijetić je veliki i prozaik i pjesnik. Sad sam pročitao Knjigu o Almiru Adise Bašić i odlična mi je, taktično je i promišljeno zahvatila jednu strašno osjetljivu priču.

O bh. filmu: Jasmila Žbanić je postala važni europski režiser

Radiosarajevo.ba: Spomenuli ste film. Vi ste izniman filmski kritičar, što mislite o bh. kinematografiji i autorima danas?

Pavičić: Bosanskohercegovački film je imao svoj čarobni zlatni moment početkom 2000-tih kad je izašla jedna generacija koja je puno obećavala i za koju se moglo očekivati da će desetljećima dominirati. To se nekako nije dogodilo.

Samo je Jasmila Žbanić nastavila iz uspjeha u uspjeh i postala važni europski režiser. Pjeru Žalici i Srđanu Vuletiću i dalje su najbolji prvi filmovi, neki su režiseri i nestali.

Očito je teško razvijati kinematografiju bez sistemske potpore i predvidivog kontinuiteta, pogotovo sada kad se teže sklapaju koprodukcije  o kojima je bosanski film jako ovisio. Posljednjih godina vidio sam više dobrih bosanskih serija nego filmova. Dobre su mi Znam kako dišeš i Kotlina. Kod obje mi se sviđa što me uranjaju u BiH danas – u društvo s njegovim mentalitetom, institucijama, klasnim odnosima, a ne bave se 90-ima.

Zabrinut sam, s Trumpom se dogodilo ono što se moglo očekivati...

Radiosarajevo.ba: Koliko Vas kao pisca, autora i osobe zabrinjava situacija u svijetu danas i kuda sve to vodi? Kako vidite odnose u regiji?

Pavičić: Jako me zabrinjava. S Trumpom se dogodilo ono što se moglo očekivati da će se dogoditi: došlo je do sloma ideje Zapada kao kompaktnog bloka liberalno-demokratskih vrijednosti. Možemo mi sad govoriti kako je taj Zapad u svojoj politici bio licemjeran, imao dvostruke standarde i slijepe pjege - ali on je nama na Balkanu bio potreban i još je potreban, makar kao fikcija koja nas tjera da se popravljamo, da razvijamo institucije i liberalne vrednote. Za Hrvatsku je najbolje razdoblje bilo ono uoči ulaska u EU kad je zbog pristupnih pregovora morala popravljati sebe da bude "pravi Zapad". Čim je to nestalo, krenulo je sranje.

I Crnoj Gori i BiH potrebna je takva izvanjska sila pogurivanja da se popravljaju i mijenjaju nabolje. Taj orijentir nam sad nestaje pred očima.

Atmosfera u hrvatskom društvu više nije ista

Radiosarajevo.ba: Da li pisac u današnjem društvu ima odgovornost da se jasno društveno i politički pozicionira ili je dovoljna snaga samog teksta? Kako, recimo, gledate na sve ozbiljnije optužbe prema Republici Hrvatskoj u smislu jačanja krajnje desnice, kao i na atmosferu u vezi s koncertima Marka Perkovića Thompsona kojeg ste, evo, maloprije pomenuli? Koliko to sve utječe na Hrvatsku danas?

Pavičić: Utječe sasvim sigurno. Od jula naovamo atmosfera u društvu više nije ista, kao da su se ekstremni nacionalisti prebrojali, osjetili su da ih ima puno i namirisali slabost političke srednje struje-pogotovo slabost Plenkovića i HDZ-a koji im se kukavički sklanja s puta.

Što se tiče političkog pozicioniranja, ono nije obaveza samo pisca nego bilo kojeg građanina, i krovopokrivača i pekara. Svi mi imamo dužnost prema Republici, a to je da glasujemo, izlazimo na prosvjede, podržavamo politike za koje mislimo da su ispravne.

Politika Hrvata u BiH treba se voditi u Mostaru, Sarajevu i Fojnici, ne u Zagrebu

Radiosarajevo.ba: Kako gledate na situaciju u Bosni i Hercegovini? Posebno u svjetlu ocjena da se na određen način – na gore spomenutom valu - pokušava reafirmirati politika kakva se prema BiH iz Zagreba vodila 1990-ih, a koju ste Vi opisivali u svojim tekstovima, svjedočeći da ste kao pripadnik HV-a bili kod Stoca?

Pavičić: Za početak, nešto treba razjasniti: ja sam kod Stoca bio kao pripadnik vojske koja je zajedno s Armijom BiH ratovala protiv nikšićkog korpusa i deblokirala Dubrovnik. Bez nje, danas bio Stolac bio u Republici Srpskoj, a Dubrovnik u Srbiji.  Tako da to moje sudjelovanje ne treba vezivati uz ono što će se poslije zbivati u Stocu i uz kriminalni režim Herceg-Bosne koji je zasluženo osuđen u Haagu.

Što se današnje BiH tiče, primjećujem jedno rašireno uvjerenje za koje mislim da je pogrešno, a to je da bi svi međuetnički odnosi bili riješeni kad se ne bi miješali Zagreb i Beograd. Mislim da je to pogrešna dijagnoza, a iz nje onda izlazi pogrešna terapija.

U Zagrebu se mijenjale i mijenjaju vlasti, a Dragan Čović je sve to vrijeme Dragan Čović i bit će vjerojatno i za deset godina, s ili bez Zagreba. Ja sam protiv toga da se politika bh. Hrvata teledirigira iz Zagreba, bio sam protiv onda kad su to radili Tuđman i Šušak, a protiv sam i kad to rade dobronamjerni liberalni intelektualci.

Politika Hrvata u BiH treba se voditi u Mostaru, Sarajevu i Fojnici, ne u Zagrebu. Također mislim da se današnja BiH politika ne može gledati dioptrijom devedesetih.

Odnosi su se promijenili. Odnos moći je drukčiji. Bošnjaci su danas u BiH većina, oni su ti koji moraju biti obazrivi jer su oni danas u poziciji u kojoj su bili Srbi u Jugoslaviji: kao najveći moraju paziti na male, jer ako to ne budu radili upropastit će zemlju kao što su Srbi upropastili Jugoslaviju, na tuđu ali najviše na svoju štetu.

Što se Zagreba tiče, politika prema BiH tamo je reaktivna i uvijek će ostati reaktivna. Oni će slijediti HDZ BiH i to zato da ne ispadnu izdajice, a linija koju se neće usuditi prijeći je kad se Čović previše približi Dodiku, jer to onda glasači HDZ doživljavaju kao izdaju, a Zapad na to loše reagira.

U Zagrebu bi možda radije nekog drugog a ne Čovića u Mostaru, ali nije da baš mogu niti smiju išta napraviti. Tako da je to neki valcer koji je isti već godinama, a bojim se da će tako biti i nadalje dok Hrvati u BiH ne dođu pameti i nađu ozbiljnijeg i poštenijeg lidera.