Izbjeglice i njihova sudbina: Krist pretučen na predziđu kršćanstva

Što su nam krivi ti nevoljnici što bježeći od rata i stradanja napuštaju sve te Sirije, Jordane, Armenije i Azerbajdžane, trbuhom za kruhom bježe iz Afganistana i Pakistana, ili u strahu za glavu koja ne smije misliti vlastitom pameću ostavljaju Irane i ostale nedođije koje na globusu baš i ne bismo pronašli od prve?

Mi te ljude, brat bratu, ne smatramo sebi ravnima, vidimo ih kao kakav polusvijet stigao iz necivilizirane divljine, iz zabiti koja smrdi na siromaštvo, piše analiziraj.ba.

Pred njima osjećamo strah da će tu prljavštinu donijeti na svojoj koži, na svom kužnom tijelu i njome nas zaraziti kao kakvom svrabljivom bolešću.

Oni su nam prosjak pred vratima, kojeg bismo najradije šutnuli nogom da se tornja tamo otkud je i došao, samo da ne osjećamo sram i nelagodu pred susjedima koji bi, vireći kroz odškrinut prozor, mogli pomisliti da nismo dobri Samaritanci kakvima se volimo predstavljati u svojoj župnoj zajednici.

A i ta župna zajednica nije drugo doli karitativna farsa milosrdnog kršćanstva u interpretaciji kaptolskog satiričkog teatra. Nigdje nema manje ljubavi i samilosti prema ljudskoj nevolji doli za oltarom naših crkava.

One samo deklarativno i ničim prepoznatljivo naučavaju ljubav i pomaganje bratu čovjeku, ali kad brat čovjek pokuca na crkvena vrata neće ih naći otključana.

Da crkva pomaže, ne bi bila sagrađena na zlatnim polugama, kao što ni njeni menadžeri ne bi drijemali punih trbuha u zagrijanim i udobnim dvorima od oniksa dok najmanji od braće stoje promrzli na cičoj zimi u poderanim dronjcima, izgladnjeli, puni straha i bez imalo nade.

Zna Kristova lažna ispostava na Zemlji da bez bogatstva nema moći, kao što zna i da bi institucija bez moći bila politički potpuno irelevantna.

Više o ovoj temi pročitajte na ovom LINKU.