Historija koju Dodik zaboravlja: Uloga srpskog nacizma u tužnoj sudbini jugoslovenskih Jevreja

Brojne reakcije izazvao je fašistički intervju Milorada Dodika za konzervativni američki medij Lindell TV, čiji je vlasnik Mike Lindell, poznati saveznik američkog predsjednika Donalda Trumpa. Podmećući američkoj javnosti odvratne laži, Dodik je, uz ostalo, izjavio:

"Od nas pokušavaju da naprave da smo manjina u većinskom okruženju muslimana. Ti muslimani su saradnici Irana i veliki protivnici Izraela i Jevreja. U Drugom svjetskom ratu su bili na strani Hitlera i organizirali su koncentracione logore za moj narod. Kuriozitet tog vremena je činjenica da su oni organizirali koncentracione logore za djecu. Djeca su odvajana od majki i slana u logore. 45.000 djece je umrlo u tim logorima".

Dodik i srpski fašisti

Nekako u isto vrijeme u Beogradu su fašističke i neonacističke grupa poput "Zentrope", "Klub 451" i "Srbska akcija" pokušali obilježiti 80. godišnjice smrti Milana Nedića, zloglasnog ratnog zločinca i kvislinga, što je izazvao reakcije beogradskih antifašista koji su se 4. februara okupili da bi spriječili ovaj sramni skup.

Trending

Oglasio se MUP RS o incidentima na prijevremenim izborima u entitetu

Ove fašističke i neonacističke grupe koje, kako vidimo, veličaju zločinca koji je najodgovorniji za tužnu sudbinu brojnih jugoslovenskih Jevreja – istovremeno veličaju i Milorada Dodika!?

Prema pisanju Detektora, navedene grupe "kojima je zajedničko negiranje genocida i ratnih zločina, ali i mržnja prema manjinskim grupama", u januaru 2022. godine su jedinstvenim porukama čestitale i slavile neustavni "dan RS" i Milorada Dodika "iskazujući spremnost da od domaćih i stranih neprijatelja brane ono što smatraju tekovinom srpstva".

Prije oko 2h

Intervju | Ćerimagić: Dodikov pohod na Washington nije ni slučajan ni beznačajan

Ovo se moglo vidjeti tada u videu upravo spomenute organizacije "Zentrope" objavljenom na njihovom YouTube kanalu. Dio ovog videa su stihovi nedavno objavljene pjesme Jedina Srpska Beogradskog sindikata, jedne od desničarski omiljenih grupa iz Srbije, i Danice Crnogorčević: "Odbrana srbstva, tvrđava čvrsta, jedina Srbska si ti".

Na svojoj je stranici "Srbska akcija" (još jedna koja veliča Nedića) dodatno objasnila kako je Republika Srpska bastion Srbije, "iako znatno smanjena i degradirana (…) od države do 'entiteta'".

"Srpska je bastion za odbranu Srbije, ali i čitavog pravoslavlja, zbog značaja koji je pravoslavnoj vjeri u Srbiji od početka pridavan, kao i zbog činjenice da je Srpska bila (i ostala) prepreka islamističkim i vatikanskim pretenzijama", navodi se na stranici ove organizacije kao odgovor na pitanje zašto je Dodikova Republika Srpska "nepresušan izvor inspiracije za srpske rodoljube".

Njihove su objave samo dio sve većeg broja desničarskih narativa koji se pojavljuju oko proslave Dodikovog neustavnog "dana RS".

"Dat ćemo krv za Republiku Srpsku kako to vidi naš Milorad Dodik, jer on jedini ima viziju kako sačuvati i odbraniti Republiku Srpsku i od stranih i od domaćih neprijatelja, tj. lažni opozicionari koji su spremni na sve da dohvate vlast i prodaju grobove naših predaka", navodi se u objavi jedne slične organizacije koja radi uz podršku Ruske ambasade, prikazujući sebe kao humanitarnu organizaciju.

Ko je Milan Nedić i kako je Srbija pod njegovim vodstvom učestvovala u masovnom istrebljenju Jevreja?

Kako je moguće da "velikog prijatelja Jevreja", Dodika, danas slave isti oni koji slave zločinca Nedića?

Kako je moguće da isti oni mrski "muslimani" iz Dodikovog intervjua u Nedićevo vrijeme spasiše jevrejsku Hagadu, koji Dodik danas želi oteti i "vratiti" u Izrael.

Bilo bi zanimljivo da to "Amerikanca" Dodik objasni u Washingtonu i Tel Avivu.

Ali, historijske činjenice ovako stoje. U važnom tekstu koji je portal Autonomija.info objavio 1. novembra prošle godine, upravo na taj dan prije tačno 85 godina, Milan Nedić, tadašnji ministar vojske i mornarice u Vladi Kraljevine Jugoslavije dostavio je knezu Pavlu i predsjedniku Vlade Dragiši Cvetkoviću memorandum koji otvoreno zagovara "opravdanost prijateljstva i saradnju" sa Hitlerovom Njemačkom!

Dijelove ovog teksta prenosimo:

"Dokument datiran 1. novembra 1940. godine, čiji orginal je pronašao sam Gestapo, preporučio je Nedića za ulogu čelnika kvislinške vlade, te otvorio mračnu stranicu srpskog nacizma i jugoslovenskih Jevreja koju srpski vrh danas želi zaboraviti…

Nakon državnog udara u Kraljevini Jugoslaviji koji je onemogućio pristupanje zemlje 'Trojnom paktu0, u aprilu su nacistička Njemačka, fašistička Italija i Mađarska okupirale tu zemlju. Srpska država je, ipak, opstala – srpski general i bivši ministar vojske i mornarice Jugoslavije, Milan Nedić, postao je predsednik 'vlade narodnog spasa'.

Nedić je vjerovao da je pobjeda nacističke Njemačke neminovna i da je njegova dužnost da sačuva mjesto Srbije u 'novom svjetskom poretku koji stvaraju nacisti'. Još na početku svog mandata Nedić je sproveo reformu obrazovnog sistema.

Radio je zajedno s fašističkim Jugoslovenskim narodnim pokretom (Zbor) Dimitrija Ljotića, a antisemitizam i antikomunizam postali su centralni dio novog obrazovnog sistema u školama. Prema Ljotiću, cilj je bio da se pripremi sljedeća generacija Srba za Hitlerovu 'Novu Europu'."

Raspirivanje mržnje prema Jevrejima i judaizmu

Godine 1941. srpske vlasti otvaraju u Beogradu "antimasonsku izložbu", čiji je cilj propagiranje antisemitskih i antikomunističkih ideja, kao i podsticanje mržnje prema Jevrejima i judaizmu.

Vlasti su nastojale da pomoću brojnih propagandnih karikatura i kratkih filmova dehumanizuju Jevreje i opravdaju njihovo ubijanje predstavljajući ga kao "pravednu i zasluženu odmazdu".

Judaizam je prikazan kao "izvor sveg zla u svijetu", a srpska država kao "snažna i pobjedonosna koja trijumfuje nad jevrejskom zavjerom za svjetsku dominaciju".

U samo nekoliko dana izložbu je posjetilo preko 80.000 građana, a ugledni mediji poput Obnove i Naše Borbe detaljno su pratili događaj i pozivali svoje čitaoce da je posjete, napominjući da su "Jevreji davni neprijatelji srpskog naroda", te da "Srbi ne bi trebalo da čekaju da nacisti počnu da ubijaju Jevreje".

Vlasti su širile tezu da su Jevreji organizovali jugoslovenski puč uslijed čega je "Trojni pakt" praktično "bio primoran" da "oslobodi" Jugoslaviju!

Povodom izložbe su čak izdate poštanske marke, uvedena je politika prema kojoj svaki put kada građanin pošalje pismo, ono mora biti podsetnik da su "Jevreji, masoni i komunisti neprijatelji srpskog naroda".

Retorika Nedića i srpske vlade ispunjena je mržnjom prema Jevrejima, pri čemu Nedić u svojim govorima koristi izraze poput "jevrejsko-komunističkog smeća" i "jevrejsko-komunističko-masonsko-engleske mafije".

Nacistički termini "bijela rasa", "čista rasa" i "arijevska krv" često su korišteni, pri čemu se naglašava važnost "zaštite srpske nacije od nečiste krvi".

Uloga Srbije u ubijanju 18.000 Jevreja

Uz retoriku, politika netolerancije koju sprovodi srpska vlada prema Jevrejima je brutalna i nemilosrdna.

U aprilu 1942. uspostavljena je Srpska državna straža (Serbian State Guard), poznata kao "Srpski Gestapo".

Nacisti su od njene jedinice očekivali da pronalaze i hapse skrivene Jevreje, a u periodu 1942-1944. godine, srpske vlasti su im predale skoro 500 Jevreja.

Neke od Jevreja koji su se skrivali u unutrašnjosti zemlje ubili su i opljačkali četnici, a vojno krilo spomenutog Jugoslovenskog narodnog pokreta (Zbor) Dimitrija Ljotića aktivno je podržavalo Gestapo u potrazi za Jevrejima, njihovom mučenju i ubijanju.

Vrhunac je učešće srpskih vlasti sa nacistima u zajedničkoj upravi koncentracionog logora Banjica kod Beograda, a dokument koji pripada Nediću bilježi da smo se "zahvaljujući Nijemcima riješili Jevreja, a sada je na nama da se riješimo i drugih nečistih elemenata koji stoje na putu srpskom duhovnom i nacionalnom jedinstvu".

Srpska državna straža bila je odgovorna za mučenje i ubistvo stotina zatvorenika – Jevreja, Roma i muslimana, uključujući mnogo djece, a 1943. godine ona je već bila pod direktnom kontrolom nacističkih SS snaga.

Kao rezultat Nedićeve politike, Beograd je proglašen prvim gradom u Europi "slobodnim od Jevreja", a cijela Srbija je proglašena zemljom slobodnom od Jevreja u augustu 1942.

Srpske vlasti su također oduzimale imovinu Jevreja i dijelile njihove domove lokalnim stanovnicima zbog nedostatka interesovanja nacista za imovinu na teritoriji Srbije.

Godine 1943. Nedić se sastao s Hitlerom i njih dvojica su razgovarali o bezbjednosti i redu na okupiranim teritorijama. Nedić je čak zahtijevao od nacista srpsku aneksiju istočne Bosne, Crne Gore, Sandžaka, Kosova i Metohije i Srema, ali je to odbijeno.

Prekrajanje historije

Nakon završetka rata, tema srpskog učešća u mnogim od ovih događaja postala je predmet historijske revizije od strane budućih srpskih pripadnika vlasti. Da bi pridobili uticajne jugoslovensko-jevrejske organizacije na svoju stranu, Slobodan Milošević i njegov režim započeli su intenzivnu kampanju falsifikovanja istorije ovog perioda.

Oni lansiraju tezu o "zajedničkom srpsko-jevrejskom mučeništvu" i "mučnoj borbi srpskog naroda protiv nacističkog okupatora".

Prema revizionističkoj politici Beograda iz tog perioda, Nedića je trebalo predstaviti kao žrtvu, patriotu koga su nacisti, eto, primorali da ubija Jevreje "kako bi spasio srpsku naciju". I dok čitav niz vlasti u Beogradu negira ulogu Srbije u masakru Jevreja tokom tog perioda i pokušava da prekroji historiju, nekoliko zemalja "Trojnog pakta" ipak uspijeva da djelimično ili potpuno spasi svoje jevrejsko stanovništvo.

Primjerice, Albanija pod kraljem Zogom I ne samo što je spasla svoje Jevreje, već je dala utočište hiljadama jevrejskih izbjeglica iz susjednih zemalja, a 1945. broj jevrejskog stanovništva u zemlji bio je veći u odnosu na 1939.

Vizija "Velike Srbije"

Ima još sličnih primjera, u Bugarskoj je car Boris III uspio da odoli pritisku nacističke Njemačke i odbio je da pošalje hiljade bugarskih Jevreja u logore smrti. U fašističkoj Italiji diplomate i sveštenstvo su se ujedinili u borbi za spašavanje hiljada Jevreja s okupiranih teritorija, a Švedska je pružila utočište jevrejskim izbjeglicama iz Norveške i Danske.

Važan dio ratne historije Srbije iz tog perioda bila je Nedićeva vizija "Velike Srbije", koja bi obuhvatala velike dijelove Bosne i Hercegovine, regione Dalmacije i Srema, a lokalno stanovništvo bi zamijenili srpski doseljenici.

Nedićeva ideja o "Velikoj Srbiji" i dalje djeluje aktuelno i djelimično se poklapa sa savremenom politikom Beograda. Čini se da se stavovi političke elite u Srbiji nisu značajno promijenili skoro vijek kasnije i da se vjerovatno nikada neće ni promijeniti. Ali na svima nama je ne samo da pamtimo historiju, već i da spriječimo njeno prekrajanje i falsifikovanje kako se strahote Drugog svjetskog rata nikada više ne bi ponovile.

Eto, tako stoje historijske činjenice i razumljivo je da su takve da ih Milorad Dodik želi zaboraviti.