Gospođa – Hrabrost!

Poštovani čitatelji, pred vama je još jedna Inventura u kojoj podvlačimo crtu pod sedmicu koja je iza nas.

Piše: Faruk Vele

Subota, 13. juni

Novi veliki rast broja oboljelih. Desetine zaraženih i u Federaciji BiH i u bh. entitetu RS jasno ukazuju na dramatično pogrošanje prilika uzrokovanih virusom COVID-19. Šta nas tek očekuje? Hoćemo li se vratiti na staro? Pitali su se i građani i mediji. Vlasti donose određene mjere, ali u pogledu mjera - ostalo je na prijetnjama. Liberalizacija kretanja dočekana je s takvim oduševljenjem da bi nam to moglo „prisjesti“ u narednim danima i sedmicama.

Iako stručnjaci upozoravaju da su restritkivne mjere, ipak, krajnje rješenje, vrijeme je da poradimo na svojoj odgovornosti i da uradimo ono što se može - i za svoje, i za zdravlje drugih.

Nedjelja, 14. juni
Lijepa Jasmina

Višegrad je u nedjelju bio najtužniji grad na svijetu. Bio je to i prije ravno 28 godina kada su se dogodili zločini koji na najdirektniji način potvrđuju istinu o užasu genocida i agresije što su se sručili na taj grad i Bosnu i Hercegovinu, te, nažalost, do danas traju, istina drugačijim metodama i sredstvima, ali s istim ciljevima i "konačnim rješenjima".

Tog dana Višegrađani su se, a mi s njiima, prijsetili zločina, jednog od najužasnijih tokom agresije i genocida u Bosni, ali i svih ratova vođenih na prostorima bivše Jugoslavije – Žive lomače. Tog 14. juna, prije 28 godina, u opjevanom gradu pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, natjerali su oko 70 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žene i djecu, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću.

A šta reći nad sudbinom Jasmine Ahmetspahić koja je istog dana, očaknički bježeći od svojih mučitelja, skočila u smrt sa hotela „Vilina Vlas“? Ta nedužna djevojka postala je simbol stradanja, ali i očajničkog otpora zločinu.

Strašno je da i poslije skoro tri decenije Višegrađani šute o zločinima nad svojim komšijama Bošnjacima. Niko vidio, niko čuo... Kao da nisu stradali nevini ljudi. To, ma kako neki mislili, neće prikriti istinu. Ona će, kao i dobra duša lijepe Jasmine, zauvijek lebdjeti nad Bosnom i Drinom.

Ponedjeljak, 15. Juni
Od ponedjeljka pravna država

Od ponedjeljka pravna država! Policija i pravosudni organi ovih dana imaju pune ruke posla. Prijave pršte na sve strane. U ponedjeljak je SIPA uhapsila vijećnika u Općinskom vijeću Novi Grad Hasana Hodžića znakovitog nadimka Ćasa. Hodžić je uhapšen zbog koruptivnih radnji, odnosno uzimanja mita.

Istog dana uhapšen je savjetnik premijera USK Mirsad Topčagić, i to zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj.

Treba pozdraviti aktivnosti policije i pravosuđa. Kriminal i korupcija najveći su dušmani ove zemlje i jedino radikalan obračun s tim pošastima daje nadu našoj domovini. Naravno, pod uvjetom da hapšenja prati profesionalna istraga i da ne gledamo predizborni sportski ribolov – uhapsi pa pusti.

Utorak, 16. Juni
Gospođa!

Mediji u regionu pišu o njoj. Desničari i njihovi mediji je napadaju, u komentarima na društvenim mrežama „razapinju“, ali ova „neznana junakinja“, žena sa sve viklerima u kosi i papučama na nogama, iznervirana prisustvom desničara u Dugom Selu, izašla je ispred zgrade, gdje se skup održavao, u namjeri da ga prekine.

I uspjela je. Počupala im je kablove mikrofona i krenula da ih rastjera, a policija ju je spriječila da im ne otme zastave! Kako navode hrvatski mediji, žena je vidno iznervirana vikala “ustaše”.

Ova „junakinja našeg doba“ i „Majka hrabrost“ pokazala je onu snagu, veliko srce
svoje zemlje, te poslala poruku da postoji velika „tiha većina“ u Hrvatskoj koja je
daleko od ustaša, od njihove ikonografije i desničarenja, te da se mora čuti njihov
glas!

No pasaran! Gospođo, vi ste naša „Majka Hrabrost“!

Srijeda, 17. juni
Eto ih 'vamo

Postignut je historijski sporazum za Grad Mostar. Javljaju mediji. U gradu na Neretvi je potpisan sporazum, tačnije dva, između HDZ-a BiH i SDA. Jedan je za Statut grada Mostara i izbore u Mostaru, a drugi dokument je o Izbornom zakonu na nivou BiH, to jeste o zastupanju i legitimnom izboru konstitutivnih naroda u Parlamentu BiH.

Hoćemo li, pita se kolega Alija Behram, u Mostaru svjedočiti definitivnom utemeljenju etničkih podjela i reinkarnaciji neke vrste fantomske “Herceg- Bosne”, ili će mostarski model ponuditi formula za postupnu i punu reintegraciju države BiH?

Mostar je do te srijede bio paradigma podjela. Hoće li to biti i nakon 17. juna morat će odgovoriti oni koji su stavili svoje potpise u prisustvu međunarodne zajednice, Bakir Izetbegović i Dragan Čović koji podjeliše vlast u gradu na Neretvi. Sretna je, eto, okolnost da poslije 12 godina agonije teško da mogu napraviti gore.

Jer, puno je Mostar upamtio „historijskih dogovora“ i još više „historijskih razočarenja“. Politika koja je Mostarom nerijetko potkusurivala svoje sarajevske dugove i promašaje, ponovo je, izgleda, grad na Neretvi dovela pred svršen čin.

Pomalo mi ovo liči na onu anegdotu, koju prepričavaju mostarske liske, kada se supruga legendarnog mostarskog tabijasusa, tersa, legendarnog Muje Trovača žalila na stanovite probleme u kući kod njihovog zeta i kćerke koji su živjeli „u zajednici“, pa priču zaključila sa čuvenim: „Eto ih tamo“.

Čuvši to, lucidni Muja je brzo zaključio: „Šta tamo, eto i 'vamo“!

Četvrtak, 18. juni
Egzodus

Povodom 25. godišnjice genocida u Srebrenici jedan od najvećih živućih umjetnika u Bosni i Hercegovini i regionu, maestro Safet Zec sprema životnu postavku u bivšoj fabrici akumulatora koja pripada Memorijalnom centru Potočari.

Prvi put u Bosni i Hercegovini, a u organizaciji Grada Sarajeva, bit će postavljen slikarski opus Egzodus, u koju su uključena neka od najznačajnijih dijela posvećena genocidu u Srebrenici. Ono što su slavni Pablo Picasso i njegova Guernica za Španski građanski rat, to su djela velikog Safeta Zeca.

Ona svojom snagom iz dana u dan izrastaju u svjetski poznati simbol patnje i razaranja u Srebrenici i Bosni i Hercegovini.

Kultura sjećanja je važna za svaku zajednicu. Ono što jeste esencijani dio te kulture sjećanja ponajviše će ostati upravo u umjetnosti. Više su filmovi Schindlerova lista i Pijanist doprinijeli sjećanju na Holokust, nego vagoni knjiga i tekstova napisani o toj temi.

Tako ćemo se Srebrenice u decenijama koje dolaze, posebno kada više ne bude kolektivnih dženaza, po kojima je ona prepoznatljiva proteklih četvrt stoljeća, prisjećati djelima maestra Zeca, uz Srebrenički inferno maestra Đela Jusića i Džemaludina Latića (libreto), fotografijama Amela Emrića, Tarika Samaraha, Almira Zrne, Ahmeta Bajrića Blicka i drugih.

Zato je izuzetno važno da vodstvo Memorijalnog centra Srebrenica na čelu sa veoma agilnim dr. Emirom Suljagićem prepoznaje sve to, praveći važne temelje za trajnu kulturu sjećanja, na način kako to rade u jednom Yad Vashemu i drugim centrima kolektivne kulture sjećanja naše civilizacije. To je jedini i najsnažniji odgovor svim negatorima genocidima i revizionistima.

Petak, 19. juni
Zločinac na muralu

Dragan Bursać, banjalučki novinar i kolumnista, na svom Facebook nalogu nedavno je objavio fotografiju na kojoj nekoliko mladića iz Bosanske Gradiške pozira ispred nedavno oslikanog murala ratnog zločinca Ratka Mladića.

Na fotografiji se vidi 19 mladića s podignuta tri prsta u zraku kako čuče ispred lika generala Vojske Republike Srpske (VRS). U blizini se nalazi i zastava Srbije okačena na obližnje drvo.

Decenije poricanja, dehumanizacije „onog drugog“ proizvele su generacije onih koji ne vide nikakav problem u tome da veličaju ubice tuđe djece, u strijeljanju vezanih i očajnih ljudi, da pale teškom mukom sticane kuće i tuđe bogomlje... U ime čega?! Zla i mržnje. Kao da se može živjeti u sreći nesreći tolikih nevino umorenih. Davno je zapisao čuveni Hamza Bakšić da će politika koja je zaključila da ljudi ne trebaju da žive zajedno, uskoro doći i do stava da ljudi ne trebaju nikako da žive!