Nepoznati detalji o tunelu ispod aerodromske piste: "Nije spasio samo Sarajevo, nego cijelu BiH"

Prije 33 godine, 29. jula 1993. godine, završen je jedan od najvažnijih infrastrukturnih poduhvata tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu - Tunel spasa ispod aerodromske piste u Sarajevu.

Objekat dug oko 800 metara postao je jedina kopnena veza tadašnjeg opkoljenog Sarajeva sa slobodnom teritorijom, a njegov značaj odavno je prevazišao granice samog grada.

Krajem 1992. godine general Rašid Zorlak angažuje dva inžinjera, Fadila Šeru i Nedžada Brankovića, da naprave projekt za izgradnju. Određene su polazne tačke na Dobrinji i u Butmiru, a projekt za izgradnju završen je u januaru 1993.

Trending

Nova saobraćajna žila kucavica u BiH: Gradit će se 42 km brze ceste sa 16 mostova i dva tunela

Komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović izdao je 12. januara naredbu za organizaciju prvih radova. Radovi su napokon otpočeli 28. 1. 1993. Prve metre tunela iskopali su 1. 3. 1993. godine pripadnici Prvog korpusa Armije RBiH. Za kopanje su korištene krampe i lopate, a jedina rasvjeta bila su kandila (posudice napunjene jestivim uljem sa kratkim fitiljem).

Zbog nedostatka opreme i materijala radovi su sporo napredovali, pa je projekt u martu 1993. zapao u krizu. Tada je o projektu obaviješten predsjednik RBiH Alija Izetbegović. Nakon dodatnih naredbi, kopanje je nastavljeno svim raspoloživim kapacitetima.

Izgradnja tunela bila je od presudnog značaja za opstanak Sarajeva. Prije njegovog završetka više od 800 ljudi stradalo je pokušavajući preći preko aerodromske piste u potrazi za hranom i osnovnim potrepštinama. Tunel je zbog svoje važnosti i tajnosti u komunikaciji između Armije RBiH i Ujedinjenih nacija nazivan "Tunel kojeg nema". Dug je oko 720 metara i visok između 1,5 i 1,8 metara.

Prije oko 12h

Noć koja je spojila Sarajevo sa ostatkom svijeta: Prošle su 33 godine otkako je prokopan Tunel spasa

Kroz tunel su tokom rata dopremani hrana, lijekovi, oružje i druge potrepštine, čime je postao simbol otpora i preživljavanja opkoljenog grada. U njegovu izgradnju ugrađeno je oko 2.800 kubnih metara zemlje, 170 kubnih metara drvene građe i 45 tona metala, a 1994. godine postavljene su i male šine kojima su saobraćala kolica za lakši transport materijala i robe.

Arhitekta Mufid Garibija u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba ističe da se značaj Tunela spasa ne može posmatrati isključivo kroz prizmu odbrane Sarajeva, već cijele Bosne i Hercegovine.

"Da je promijenio tok opsade, jeste. Ali nije samo u Sarajevu. Promijenio je tok odbrane Sarajeva, ali i odbrane Bosne i Hercegovine", ističe Garibija na početku našeg razgovora.

Podsjeća da je prije izgradnje tunela Sarajevo bilo potpuno odsječeno, a jedini izlaz prema slobodnoj teritoriji bio je opasan prelazak preko piste sarajevskog aerodroma.

"Jedini spas tada je bio pista - da se preko nje pređe na slobodnu teritoriju prema Butmiru. Tu se išlo po hranu, cigarete, ali i ljudi su se vraćali i donosili ono što je bilo potrebno. Tu se Armija organizovala kako bi mogla dalje djelovati", navodi Garibija.

Prema njegovim riječima, otvaranjem tunela situacija se značajno promijenila.

"Kada je otvoren tunel, veliki broj ljudi i vojnika mogao je polako izlaziti iz Sarajeva i odlaziti prema drugim ratištima. Mnoge brigade koje su bile u Sarajevu mogle su se uključiti u borbe za oslobađanje drugih teritorija Bosne i Hercegovine. Zato ne smijemo reći da je tunel bio samo za Sarajevo - on je bio za cijelu Bosnu i Hercegovinu", poručuje Garibija.

"Jedan od najvažnijih objekata napravljenih tokom rata"

Garibija smatra da će Tunel spasa ostati nezaobilazna tačka u historiji Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

"To je historijski poduhvat, jedan od najvažnijih objekata koji je napravljen u ratu u Sarajevu. Ima mnogo stvari koje su napravljene u odbrani Sarajeva, ali tunel ima posebno mjesto", ističe Garibija.

Prije oko 6h

Posjetili smo Tunel spasa i zatekli veliki broj turista: "Danas je on najpopularniji muzej u KS"

Posebno naglašava ulogu ljudi koji su učestvovali u njegovoj izgradnji, od rudara i radnika do običnih građana koji su pomagali na različite načine. "To su bili obični ljudi koji su radili nešto izuzetno u nemogućim uslovima", poručuje.

Izgradnja tunela odvijala se bez savremene mehanizacije, u izuzetno teškim okolnostima.

"Ta inteligencija, snalažljivost, hrabrost i želja za opstankom tadašnjeg naroda bila je nevjerovatna. Kopati tunel u takvim uslovima, bez struje, vode, hrane, pod granatama... to je nešto što se danas teško može zamisliti. Počelo se kopati u zimskim mjesecima, a onda dolaze kiše i veliki vodostaji. Zemlja je bila puna vlage, trebalo je ući u to blato, iskopati zemlju i iznijeti je van. To je bio ogroman poduhvat, za ne povjerovati. Sa današnjom svom mehanizacijom to je teško realizovati", poručuje Garibija.

"Filmska priča"

Garibija smatra da priča o Tunelu spasa još uvijek nije dovoljno predstavljena široj javnosti i da zaslužuje ozbiljnu filmsku ekranizaciju.

"To bi 100 posto trebalo biti urađeno, napraviti historijski film. To je priča koja ima sve elemente. Postojala je ambiciozna ideja da se nakon rata snimi veliki igrani film o opsadi Sarajeva, u kojem bi svoje mjesto našla i priča o Tunelu spasa. U projektu su se spominjala značajna imena domaće umjetničke scene, među kojima su Mirko Kovač i Nedžad Ibrišimović, ali zbog nedostatka novca film nikada nije ugledao svjetlo dana", kaže Garibija u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

31.07.23. 22:00

U sarajevskoj Vijećnici otvorena izložba o Tunelu spasa: 'Građevinsko čudo bosanskog čovjeka'

Naglašava kako Tunel spasa nudi bezbroj stvarnih priča koje bi mogle biti osnova za film.

"Tu su hiljade priča ljudi koji su prolazili kroz tunel, ranjenih koji su prevoženi, vojnika koji su išli prema ratištima, porodica koje su tražile izlaz. Svaki čovjek koji je prošao kroz tunel ima svoju priču", ističe on.

Zbog toga smatra da bi, osim postojećih dokumentarnih sadržaja, trebalo napraviti i igrani film zasnovan na historijskim činjenicama.

"Amerika s one strane piste"

Nusret Halilbašić, pripadnik Dobrinjske brigade koji je radio na tajnom zadatku kopanja tunela u ranijoj izjavi za portal Radiosarajevo.ba opisao je trenutak kada je probijen tunel.

"Proboj se desio 30. jula 1993. godine u 23.10 sati i dobro se sjećam, to neću nikada u životu zaboraviti. Čujemo oni lupaju, mi lupamo. U jednom momentu pojavila se jedna rupa i istog trena začula se vriska, cika. Oni su nama s one strane dodali flašu rakije, bilo je to opšte veselje. Konstatovali smo da je tunel bio približan uzimajući u obzir pravac, dok je kod visine bila jedna manja greška koju smo poravnali jednom rampicom da se to ne osjeti", ispričao je Halilbašić.

Opisao je i doživljaj prolaska na aerodromsku stranu.

"Bilo je kao da dolazimo u Njemačku. Tamo su svi podrumi pretvoreni u prodavnice, non stop su radile, bilo je svega, jaja, konzervi, sira, suhog mesa, nema šta nije bilo. Plaćanje je bilo u njemačkim markama i drugim stranim valutama, a kasnije su uvedeni bosanski bonovi. Ali je za nas ona strana piste bila kao Amerika. Nekako je drugačiji osjećaj bio tamo, lakše se disalo, ljudi su djelovali slobodnijii", izjavio je te 2018. godine Nusret Halilbašić za naš portal.

Seizmolog pratio pokušaje kopanja drugog tunela

Garibija je otkrio i manje poznate detalje o tome kako je tokom rata praćena sigurnost Tunela spasa.

Nakon što je postalo jasno koliki značaj tunel ima, postojala je opasnost da bude otkriven i uništen. Zbog toga su praćena i eventualna neprijateljska kopanja u blizini.

"Angažovan je seizmolog Ivan Brlek koji je dolazio sa instrumentima i pratio šta se dešava pod zemljom. Kopanje se moglo osjetiti kroz vibracije. Pratilo se da li se nešto radi i da li postoji opasnost da se tunel ugrozi. Neprijateljska strana je pokušavala pronaći način da zaustavi funkcionisanje tunela. Nije bila samo granata opasnost. Postojala je ideja da se tunel zatrpa Željeznicom (rijekom op.a) i da se tako prekine njegova funkcija. Zato se vodila posebna briga o njegovoj zaštiti."

"Ljudi su znali šta tunel znači i čuvali su tajnu"

Prisjetio se i jedne anegdote koja govori o tome koliko je strogo čuvana tajnost oko izgradnje Tunela spasa. Kaže da su u početku neki ljudi skraćenicu 'D-B' (povezivao naselja Dobrinju i Butmir) vezanu za tunel pogrešno doživljavali kao oznaku državne institucije ili službe bezbjednosti, očekujući da će odatle stići pomoć. Tek kasnije se ispostavilo da je riječ o kodnom nazivu koji je korišten kako bi se sakrila prava namjena projekta.

Danas, smatra Garibija, Tunel spasa treba biti još snažnije mjesto kulture sjećanja.

"To treba razvijati, da ljudi dođu i vide šta su tada ljudi uradili. Da se čovjek zapita kako je nešto takvo bilo moguće. To nije samo priča o ratu, nego o solidarnosti, hrabrosti i želji za opstankom."

Za njega, Tunel spasa ostaje simbol vremena u kojem je, kako kaže, "poseban patriotski duh omogućio ljudima da izdrže više od 1.000 dana blokade".

"To se danas teško može objasniti. To je bio trenutak kada su ljudi bili zajedno, kada je postojala ogromna solidarnost. Zato će Tunel spasa još dugo pratiti historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine", zaključuje Mufid Garibija u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Na samom početku rada tunela sve se nosilo na leđima i u rukama. Prenošena je hrana, cigarete, nafta, municija, naoružanje, lijekovi, ali i ranjenici. Naknadno je postavljena pruga, pa je transport olakšan korištenjem malih vagona. Kroz tunel su uspostavljene i telefonske veze Sarajeva i slobodne teritorije. Poslije je kroz tunel proveden i cjevovod za transport nafte u grad, a nakon toga i kabl za prenos električne energije.

Turistima koji danas posjećuju Muzej tunela spasa nezamislivo je da je nekoliko stotina hiljada ljudi zavisilo od malog uskog prolaza ispod Aerodroma. Sačuvani dio tunela, kao i eksponati u pratećem muzeju čuvaju uspomenu na hrabrost stanovnika Sarajeva i njihovu borbu za opstankom. Nema sumnje da je Tunel spasa odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Bosne i Hercegovine i njenog glavnog grada, Sarajeva.