Dževad Ramović: U jednom trenutku čuo se zvuk i 'Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu'

Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Da li iko na svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici, populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Yasushi Akashi, Butors Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu više neće biti bitno, naveo je Nino Ćatić u svom posljednjem javljanju iz Srebrenice 10. jula 1995. godine.

Ovaj izvještaj Nine Ćatića u Sarajevu zaprimio je radioamater Dževad Ramović.

Nije ni slutio šta će uslijediti nakon toga i da je ovo posljednji put da čuje Ninu Ćatića koji je posljednji put viđen 11. jula 1995., nakon čega mu se gubi svaki trag. Posmrtni ostaci Nihada Nine Ćatića još uvijek nisu pronađeni kao i stotina drugih Srebreničana ubijenih u genocidu počinjenom u ljeto 1995. godine u Srebrenici.

Trending

Bećiragić nakon poraza od Hrvatske: "Razlika od 13 koševa ništa ne znači u ludnici u Skenderiji"

Dok sjedi za miksetom na svom radnom mjestu na BHT-u, Ramović se prisjetio prvih susreta sa radijom, ali i ratnih godina provedenih u RTV Domu u Sarajevu.

"Na televiziji sam zaposlen od novembra 1988. godine. Za miksetom sam počeo raditi pred sam rat, ali sa radio stanicom se družim od srednje škole", ispričao je ovaj 57-godišnjak.

03.06.24. 12:51

Dragan Bursać: Jeste li pitali Ninu Ćatića smijete li promijeniti ime Srebrenice?

Sve je krenulo nekako slučajno i spontano sa profesorom Elektrotehnike u Srednjoj tehničkoj školi koji ga je poslao da ode "negdje i donese nešto".

"Tada mi je pokazao radio stanicu i odmah sam mu obećao da ću se baviti time. Međutim, kada smo zatvorili vrata, zaboravio sam na radio stanicu. Drugi susret mi se dogodio kada sam služio u JNA u Nišu 1986. godine. Nekako su mi se kroz život događale slučajne stvari koje su me vodile negdje. Godine 1988. sam se malo amaterski bavio stonim tenisom i na jednom od spratova smo imali stol za njega. Krenuo sam malo da igram, ali jednom sam slučajno ušao u neki prostor i vidio radio stanicu. Tada sam pitao mogu li probati", prisjetio se Ramović kojem su neke starije kolege pokazale kako sve funkcioniše.

Tada je došao rat.

"I tada taj amaterski dio prelazi u profesionalni. Krenuli smo u nekakvu afirmaciju dopisničke mreže. Nismo se pripremali, rat je i snalazi se. Tada smo jedan po jedan dogovarali termine za Srebrenicu, Goražde, Žepa, Bihać, Gradačac, Brčko, Hercegovina...Tako smo tokom rata uradili oko 45.000 izvještaja, što je u prosjeku oko 40 dnevno. Na početku nisam ni mogao zamisliti da će sve to biti na takvom nivou", rekao je Ramović.

Podsjetio je na riječi jednog kolege da je radioamaterizam prva i najstarija društvena mreža. Značaj radioamatera u ratu je bio ogroman.

"To je bio jedini izvor istine. Ako je to bio jedini način komunikacije, onda je značaj nemjerljiv. Nismo bezveze bili meta napada. Nismo imali samo informacije iz bh. gradova, nego su se odavdje javljali i dopisnici HRT-a, TV Slovenije...", pojasnio je Ramović.

Njihov primarni zadatak je bio da informacije o dešavanjima u Bosni i Hercegovini odu u svijet. Međutim, cilj je bio i uspostava komunikacije među ljudima s obzirom na to da su veze bile pokidane.

"Govori se da su radioamateri uradili oko osam miliona SOS poruka, što direktnih tako i indirektnih, pisanih, štampanih...Izvještaji koje smo primali su bili u koheziji sa stanjem na ratištu, humanitarnoj katastrofi...Ako je bila ofanziva, ta veza je uvijek bila otvorena", istakao je Ramović.

Veza je uvijek bila otvorena i za Srebrenicu. Primali su stotine izvještaja. Tako je bilo i tog 10. jula 1995. godine.

"To je bila vanredna situacija, sve je bilo podređeno tome. Imao sam dva uređaja, oko 30 minuta trake. Javljeno mi je: 'Budite spremni, poslat ćemo izvještaj'. Nisam znao kada će se to desiti. U jednom trenutku čuo se zvuk i izvještaj: 'Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu'. To je to. Dok smo se snašli, bilo je završeno. Trajalo je nepunu minutu. U tom momenutu nije bilo nikakve pripreme. Niko nije mogao znati koliko će biti značajan taj izvještaj. Izvještaj je sada besmrtan, kao i Nino", prisjetio se Ramović.

Tada se na području Srebrenice odvijala borba za život i opstanak.

"Nino nije preživio. Svaki dan je bio u Srebrenici, živio je sa dešavanjima tamo. Da ga je neko čuo, to se moglo spriječiti. Međutim, svjetska javnost ga nije čula. Možda ni mi nismo željeli vjerovati da će se to desiti, kao danas u Gazi. Mislili smo da neće, međutim, počinjen je genocid", kazao je Ramović.

Za Ninu ima samo riječi hvale. Kako je kazao, bio je svugdje, o svemu se informisao.

"Živio je 100 na sat. Kada odradi jedan posao, imao je još dva planirana", ispričao je Ramović.

Nihad Nino Ćatić bio je novinar iz Srebrenice. Njegova riječ i glas pamte se iz najdramatičnijih dana za Srebrenicu i Bosnu i Hercegovinu. U ratno vrijeme, svakodnevno se javljao i informirao javnost o stradanju u ovom gradu. Posljednji put se javio 10. jula 1995. godine, moleći očajnički da se pomogne Srebrenici.

Ninina majka Hajra Ćatić je nakon rata formirala udruženje "Žene Srebrenice" kroz koje se zajedno sa drugim majkama borila za istinu o Srebrenici, insistirala na traženju nestalih osoba, kao i na kažnjavanju nalogodavaca i počinioca genocida. Hajra Ćatić je umrla 9. novembra 2021. godine, a nije dočekala da pronađe sina.