Branko Ćopić: Svakoga dana, vedra il mrka, kroz Bosnu moju vodi se trka…

Ima negdje, Zemlja jedna,
Plemenita, topla, čedna.
Ima jedna Zemlja snena,
Lijepa, nježna, kao žena!

Ima jedna rajska bašta,
U kojoj se voli, prašta.
U toj bašti ruža rosna,
Ima jedna Zemlja Bosna!

(Branko Ćopić)

Trending

Potvrđeno za portal Radiosarajevo.ba: I Hrvatska je kosponzor rezolucije o genocidu u Srebrenici

Danas je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Neke od najljepših stihova posvećenih našoj domovini ispisao je jedan od njezinih najvećih pjesnika Branko Ćopić.

Branko Ćopić rođen je u Hašanima kraj Bosanske Krupe, 1. januara 1915. a preminuo je u Beogradu, 26. marta 1984. Diplomirao 1940. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Pjesme, pripovijetke, romane i drame objavljivao u listovima, časopisima i zbornicima.

Knjige pripovijedaka Pod Grmečom (1938), Borci i bjegunci (1939), Planinci (1940) i Bašta sljezove boje (1970) prožete su lirizmom, humorom i ironijom te lakoćom izražavanja. U romanima Prolom (1952), Doživljaji Nikoletine Bursaća (1956), Gluvi barut (1957) i Osma ofanziva (1964) zaokupljen je malim čovjekom i njegovom sudbinom. Pjesme za djecu spontane su mu i maštovite te su stekle antologijski status, a dramski tekstovi pretežno humoristični.

U čast naše domovine i njezinog velikog pjesnika, sjećamo se danas Branka Ćopića uz stihove jedne od njegove najpoznatije pjesme – Bosanski trkači:

Svakoga dana, vedra il mrka,
kroz Bosnu moju vodi se trka.

Četiri staze, svaka se vije,
na svakoj trkač. Ko li će prije?

Na prvoj stazi djevojka Una,
vječito mlada, znana iz buna,
kićena cura iz Martin-Broda,
nakit joj sija, zelena voda.

Uzela zalet sa ličkih čuka,
od strmih stijena štrbačkog buka.

Niz drugu stazu juriša hučno
veselo momče, smjelo i bučno,
ponosni Vrbas, lakoga hoda,
planinac Vrbas, ledena voda.

Pod njenom snagom klisura puca,
zlaćano zrnce na dnu svjetluca.

Na trećoj stazi sunčano sijeva
žuborna Bosna od Sarajeva,
gore joj oči, jutarnja rosa,
u pjeni šumnoj zelena kosa.

Vije se, igra, kroz gore hita,
nemirna, bistra i ponosita.

Na krajnjoj stazi prepreke mrvi
djevojka crna, gorštačke krvi,
s kamena kraja, mrkih daljina,
vječito tužna, studena Drina.

S hukom se ruši, ne pjeva ništa,
pomamno juri kroz razbojišta.

Na krajnjem cilju, u jutra plava,
trkače prima pospana Sava.