Berliner Zeitung: Čović i Dodik tihi saveznici Moskve i logika blokade BiH

Dva utjecajna političara vješto igraju na dvojno državljanstvo kako bi dodatno odgodili energetsko približavanje Bosne i Hercegovine Zapadu, navodi se u tekstu Berliner Zeitunga, u kojem se analiziraju potezi dvaju političkih aktera u Bosni i Hercegovini.

"Bosna i Hercegovina je godinama geopolitička žarišna tačka, gdje se interesi zapadnih aktera preklapaju s interesima Rusije. Dok je međunarodna pažnja obično usmjerena na otvoreno proruski kurs Milorada Dodika, dugogodišnjeg (sada bivšeg, op.pr.) predsjednika RS, drugi ključni igrač često ostaje u pozadini: Dragan Čović, predsjednik nacionalističke Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Međutim, trenutni spor oko energetske budućnosti zemlje sugerira da su Čović i još uvijek vrlo utjecajni Dodik manje protivnici nego komplementarni partneri u zajedničkom političkom aranžmanu.

Primjer koji Čovića posebno otkriva, pružio je krajem decembra radio i televizijski kanal Herceg-Bosna. Stanica, koja je de facto pod političkim utjecajem HDZ-a BiH, otvoreno je podržala ruske argumente u vezi s takozvanom Južnom plinskom interkonekcijom. Bez ikakve uredničke distance ili kritičke kontekstualizacije, Igor Kalabuhov, ruski ambasador u Bosni i Hercegovini, dobio je vrijeme u programu da upozori Bosnu i Hercegovinu na približavanje energetske politike Zapadu", ističe se u tekstu, koji potpisuje Erdin Kadunić.

Trending

Iznad gradske gužve – mir: Sarajevo pod snijegom iz druge perspektive

Kalabuhov je, dodaje se, pozvao bosanske vlasti da se odupru "pritisku Washingtona" i nastave se oslanjati na ruski plin - iako je Rusija pod masovnim sankcijama EU, a Bosna trenutno u potpunosti ovisi o jednom plinovodu koji prolazi kroz Srbiju. To što je javno finansirani emiter emitirao ove izjave bez komentara nije novinarski propust, već izraz političke manipulacije.

Energetska ovisnost kao geopolitička poluga

Podsjeća se kako od 1980-ih, Bosna i Hercegovina nabavlja prirodni plin isključivo iz Rusije: "Iz zapadne perspektive, ova strukturna ovisnost smatra se sigurnosnim rizikom. Shodno tome, SAD godinama insistiraju na izgradnji Južne interkonekcije, koja ima za cilj povezati Bosnu s hrvatskom plinskom mrežom i LNG terminalom na otoku Krku. Ovaj projekt bi, prvi put, omogućio diverzifikaciju snabdijevanja energijom i upravo tu počinje otpor HDZ-a BiH. Zvanično, oni iznose sumnje u upravljanje državnom plinskom kompanijom BH-Gas ili navodni utjecaj Turske ili Irana. Međutim, posmatrači u Sarajevu sve više ove argumente vide kao izgovor za namjerno odugovlačenje procesa. Teško je osporiti da ovo odugovlačenje objektivno služi ruskim interesima.

Da Čovićeva politika nije izolirani manevar, već dio koordiniranog pristupa s Dodikom, pokazuje i otvoreno dokumentirana saradnja između njihovih stranaka. 13. oktobra, predsjednik SNSD-a (Savez nezavisnih socijaldemokrata), Dodik, i lider HDZ-BIH, Čović, sastali su se u Banjoj Luci. Nakon sastanka, obje strane su eksplicitno potvrdile svoju 'dobru saradnju'.

Dodik je otišao još dalje, javno izjavivši da u potpunosti očekuje da će se ovo partnerstvo nastaviti i nakon općih izbora 2026. Čović je, zauzvrat, govorio o stabilnosti, evropskom kursu i zaštiti političkih prava Hrvata – terminima koji su, u bosanskoj stvarnosti, godinama služili za odgađanje dalekosežnih reformi. Nije tajna da ove dvije stranke posebno blokiraju neophodne zakonodavne pakete za unapređenje procesa integracije u EU."

Blokada umjesto reformi

Međusobni utjecaj dvije stranke, nastavlja se u tekstu, posebno je očigledan u institucionalnom kontekstu. Do početka ove godine, SNSD i HDZ BiH bili su dio državne vladajuće koalicije. Ova koalicija se raspala nakon što je treći partner – takozvana Trojka – prekinuo saradnju. Razlog za to bilo je nekoliko očigledno neustavnih zakona koje je Dodikov SNSD progurao kroz skupštinu RS-a.

"Dok je Trojka potom tražila novu parlamentarnu većinu sa srpskom opozicijom, HDZ BiH je ostao upadljivo pasivan. Štaviše, Čović je u julu javno izjavio da trenutno ne postoji mogućnost za političke promjene na nacionalnom nivou. Ova izjava je u Sarajevu protumačena manje kao trezvena analiza, a više kao politički signal – naime, da postojeći zastoj treba održati. Obrazac je jasan: Dodik djeluje konfrontacijski, otvoreno dovodi u pitanje državne institucije i veže RS za Moskvu i retorički i praktično. Čović, s druge strane, djeluje umjerenije, ali koristi institucionalne vete, ustavne poluge i kontrolu medija kako bi postigao isti efekat. Jedan radi glasno, drugi tiho – ali oboje doprinose istoj političkoj paralizi.

Ova podjela rada nije nova. Već 2017. godine Rusija je otvoreno podržala tzv. hrvatsko pitanje, što odgovara HDZ-u BiH i političkim krugovima u Zagrebu. Od tada, političke linije između Zagreba i Beograda, Mostara i Banje Luke idu upečatljivo paralelno, dok se Sarajevo sve više prikazuje kao navodno 'nepouzdan' ili čak "antievropski" akter", ističe se u tekstu Berlinera.

Test za Zapad

Dalje se nastavlja: "Debata oko Južne plinske interkonekcije je stoga mnogo više od spora oko energetske politike. To je lakmus test za zapadni utjecaj na Balkanu. Ključno pitanje nije da li Rusija pokušava destabilizirati Bosnu - to je evidentno godinama. Umjesto toga, ključno pitanje je kako se Washington i Bruxelles nose s onim akterima koji omogućavaju ovu strategiju iznutra. Ukoliko se učvrsti utisak da Čović i HDZ BiH sistematski djeluju u interesu Rusije, neizbježno se postavlja pitanje političkih posljedica. SAD su već uvele sankcije drugim akterima. Hoće li se Čović u budućnosti doživljavati i kao sigurnosni rizik vjerovatno će zavisiti, ne najmanje važno, od daljeg razvoja energetskog pitanja.

Iza tehnokratskih argumenata i etnopolitičke retorike krije se fundamentalni geopolitički sukob. Čović se predstavlja kao umjereni političar moći, ali sve više djeluje kao tihi saveznik sistema koji opstruira reforme i stvara prostor za ruski utjecaj. Zajedno s Dodikom, on čini okosnicu politike opstrukcije koja slabi bosansku državu i potkopava njenu evropsku perspektivu. Za Njemačku i Evropsku uniju, koje su stabilnost na Zapadnom Balkanu odavno prepoznale kao sigurnosno pitanje samo po sebi, ovo je neugodno, ali neophodno saznanje."