Amer Tikveša o fra Luki Markešiću: Odlazak čuvara Bosne

Umro je fra Luka Markešić. Ono što u toj činjenici boli, nije sama smrt koliko cipelarenje umrlog od strane onih kojima više ne može da odgovori. A to su, zna se, hrvatski nacionalisti, prije svih i u najvećoj mjeri. Zvali su ga "crveni fratar", "daidža", "crveni pop-daidža", i sl. Bilo je u njegovim nadimcima koje mu je nacionalistički ološ nadijevao milion nijansi crvene i zelene i njihovih kombinacija. Kontradiktorni su to pristupi njemu pa samim tim i lažni jer nemoguće je u jednoj osobi objediniti komunistu i bošnjačkog nacionalistu, a pritom je ta osoba fratar i uz to predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća!? Nastavit će se to, jer i mrtav on je za njih opasan. A evo i zašto.

Tekst objavljen u rubrici 'Šta drugi pišu' preuzimamo s prijateljskog portala Tačno.net.

Piše: Amer Tikveša

Imao sam čast da upoznam evangelističkog svećenika Michaela Lapsleyja. Lapsley je bio jedan od najznačajnijih boraca protiv apartheida u Južnoafričkoj Republici zbog čega su mu poslali pismo-bombu. U eksploziji te bombe ostao je bez obje ruke i jednog oka što ga nije omelo da svoj rad nastavi. A on je radio na tome, kako i sam kaže, da preotme evanđelje iz ruku onih koji su kroz njega pravdali apartheid.

To je upravo radio i fra Luka. Evanđelje u rukama hrvatskih nacionalista i uz njih vezanih klerika, služilo je činjenju svih zala koja su počinjena u ime hrvatskog naroda i hrvatskom i drugim narodima. Prvo činjenju, a poslije pravdanju tih zločina. Fra Luki nije bio problem da to prokaže i otvoreno stane protiv toga. Bio je protiv Herceg-Bosne u ratu, a poslije rata protiv stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta u BiH. Napadan je zbog toga kao antihrvat, ali njegove reakcije nisu bile antihrvatske već antifašističke i evanđeoske. Naspram njega i nacionalista razlika je ista kao između ljubiti i ubiti. Ljubiti bližnjeg svoga kao samog sebe jedna je od osnovnih poruka evanđelja koju je fra Luka slijedio. Oni, da ih više ne imenujem, bližnje svoje su ubijali, pljačkali, protjerivali. U njihovoj interpretaciji te poruke bližnji su postali samo Hrvati, mada su radili i na njihovu štetu. Lako bi bilo dokazati da je hrvatskoj nesreći jednako doprinio hrvatski nacionalizam koliko i srpski i bošnjački. Glupavom politikom taj je narod u svojoj zemlji postao dijaspora, manjina, brojčano relevantno prisutan samo na petini teritorije u odnosu na onu koju je nastanjivao prije rata.

U fra Lukinoj interpretaciji evanđeoske poruke ljubavi, bližnji su svi ljudi, pa i Srbi i Bošnjaci. BiH je njihova na svakom svom pedlju, kao što je istorija Bosne i njihova istorija. Po fra Luki, cijela BiH je i hrvatska, a istorija BiH je i istorija Hrvata u njoj a ona ne ide u prilog hrvatskom nacionalizmu jer otkad se Hrvati u BiH tim imenom nazivaju nije bilo perioda u kojem ih je u Bosni bilo manje nego danas kada njima gotovo suvereno upravlja HDZ. To je jako dobro znao fra Luka pa je jedna od njegovih najžešćih polemika u javnosti bila usmjerena na zaštitu Ahdname i odbrana fra Anđela Zvizdovića i njegove mudrosti, a upravo je njega hrvatski nacionalistički korpus želio proglasiti za izdajnika. Ono što je fra Luka htio da kaže jest da nije bilo Zvizdovića, teško da bi bilo i Hrvata u BiH. Ono što se nakon fra Lukine smrti može reći jest to da ako se ne nastavi sa tradicijom Zvizdovićeve misli i diplomatskog umijeća, čiji je fra Luka jedan od značajnijih izdanaka, Hrvatima može biti samo gore, a i drugima s njima.

Kamo sreće da druge dvije vjerske zajednice imaju svoje fra Luke, no dovoljno je za spas BiH i njenih naroda katolička, franjevačka zajednica u BiH ako iskreno, istinski, nastavi slijediti evanđeosku poruku ljubavi.

Zbog toga, nakon fra Lukine smrti, neophodno je štititi ga, štititi njegovu misao i djelo od onih koji ga i mrtvog neće pustiti na miru. Paradoksalno će zvučati, ali nakon njegove smrti, najvažnije će biti održati ga u životu, a to je zadatak svih nas koji smo na strani onoga ljubiti, a ne ubiti.

Fra Luka Markešić rođen je u Proslapu kraj Prozora, u Rami, 23. prosinca 1937. Teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a magistrirao je i doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Ljubljani. Za svećenika je zaređen 1964. Od 1972. profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Autor je brojnih članaka, studija i knjiga. Umro je u Sarajevu 7. Kolovoza 2014.