Adisa Bašić: Adagio za Aidu

Ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema...

Sa predumišljajem i iz nehata

Za njenog života se nismo poznavale. Bila je mnogo starija od mene, nismo spadale u isto društvo.
Nemam sjećanje na nju, ali imam nostalgiju: žalim što nisam stigla da budem jedna od studentica u
onim čednim kariranim haljinama iz sedamdestih, sa kragnom sasvim uz vrat, koje se povijaju za
stolovima u njenim čitaonicama.

Piše: Adisa Bašić

Trending

Novi šok na pumpama u Sarajevu: Litar dizela skoro 3,5 KM, stručnjaci upozoravaju na dalji rast

U Vijećnici nisam stigla da se oduševljavam knjigama koje bi mi objašnjavale svijet, da strepim pred ispite i ostajem dokasno, dok čistačice svojim prisustvom tiho ne objave da je kraj učenju.

U zgradi pored Miljacke se nisam stigla zaljubiti u kakvog osebujnog studenta koji bi na hodnicima nešto gorljivo objašnjavao kolegama privlačeći zapravo moju pažnju.

Mlada bibliotekarka iz Vijećnice Aida Buturović (1959.-‐1992.) poginula je u ratnom Sarajevu dok se vraćala kući sa posla u augustu 1992. godine. U noći sa 25. na 26. august zapaljena je njena biblioteka.

Prije oko 22h

Sinan Gudžević: Održivost Vijećnice bez Biblioteke

Ruševna zgrada godinama je stajala neobnovljena. U ratu je na postapokaliptičnim
gomilama kamena, maltera i otpada čelista Vedran Smajlović izvodio Albinonijev Adagio. Ovaj
amblematski prizor čovjeka u fraku koji svira u ruševini ostao je u sjećanju čak i onih ljudi koji o
Sarajevu ne znaju ništa. Dvije njemačke turistkinje nedavno su došle u Sarajevo privučene knjigom
koju je o čelisti napisao jedan kanadski pisac. Čudile su se što se u gradu nigdje ne prodaje CD sa tim snimkom. Vijećnica je u međuvremenu postala kostur u čijoj unutrašnjosti su se dešavale brojne
predstave, koncerti, izložbe. Ljepotu i privlačnost njene razorenosti, njenu očiglednu smrtnost, mnogi umjetnici su iskoristili za svoja djela. U tom korištenju njene simbolike uvijek je bilo nečega što ostavlja gorak ukus. Život i danas, nakon dvadeset godina, oklijeva sa povratkom u ovu zgradu i
navrati samo u rijetkim, pomalo usiljenim prigodama. U ljeto 1992. bibliotekarka Aida je imala
trideset i dvije godine, koliko i ja danas.

Književnost i bibliotekarstvo sam studirala u posljeratnom Sarajevu kad je bilo skoro nemoguće doći
do knjiga. Praznina nastala smrću Vijećnice zjapila je sablasno u životima moje generacije. Dovijali
smo se, umiljavali se bibliotekarima po malim gradskim bibliotekama, moljakali za one rijetke
preživjele primjerke... Knjige u knjižarama bile su skupe i nedostupne: ponekad bi nam ih knjižari
posuđivali, a mi smo ih onda čitali i pobožno čuvali od kakve mrljice. Neke knjige su, ipak, ostale
nepročitane. Neki gubici, uprkos našim nastojanjima, nikada neće biti nadoknađeni.

Kuća se preselila na mrežu ili Kako je libricid postao nemoguć

Historija naravno nije učiteljica života i kako bi rekao Charles Simic, čovječanstvo iz svojih grešaka ne uči ništa nego ih sa neobičnom upornošću ponavlja. Međutim, zločin libricida bi u budućnosti mogao biti iskorijenjen. Ne zato što su ljudi uvidjeli da se zločini ne isplate niti što su vladari odustali od uvjerenja da ono što ne postoji na papiru ne postoji uopće nego zato što su nove tehnologije knjigu u materijalnom smislu učinile besmrtnom. Tijelo knjige kao sakralni objekat, kao nešto što možemo držati u ruci, pomirisati i osjetiti njegovu težinu, postaje stvar prošlosti. Digitalna knjiga zato među nekim čitaocima i nije omiljena, a proizvođači elektronskih naprava za čitanje se dovijaju kako da digitalni fantom što više liči na pravu knjigu.

Ali upravo zato što nije prava, na tu knjigu niko nikad više neće moći pucati - ona više ne stoji dostojanstveno i tiho na nekoj polici biblioteke. Zapaljive metke i granate više ka biblioteci ne može poslati neko ko potire prošlost i ko želi da svijet počne od njega i od njegovog danas. "Ovaj plamen neće samo obasjati konačni kraj jedne stare ere, nego će također osvijetliti i onu dolazeću", tvrdio je u zanosu Joseph Goebbels. Plamen Kristalne noći bio je naravno slika ideološkog mraka, ali takva duboko promišljena, sistematska, masovna ubistva knjiga više neće biti moguća.

Digitalne kopije se lako umnožavaju i distribuiraju, suštinu knjige (znanje, spoznaje, dokumentarnu
vrijednost) je postalo neuporedivo lakše sačuvati i podijeliti sa drugim ljudima. Uz sva ograničenja
digitalne ere i opravdane prigovore tehnoskeptika, knjiga digitalizacijom dobiva novi život. Čak i stari rukopisi, štampane knjige, mape, sve se digitalizacijom u kvalitetnoj rezoluciji može u trenu učiniti dostupnim istraživačkoj zajednici u cijelom svijetu. Ubistvo sjećanja koje su knjiga i biblioteka čuvale postao je zločin od kojeg se neuporedivo lakše zaštititi, jer je kuća knjige promijenila oblik i preselila se na mrežu.

Sprave za spašavanje duše

Pored Vijećnice i stradanja oko milion i po publikacija, još nekolicina institucija u Bosni i Hercegovinu
je doživjela sličnu sudbinu, a među njima je i Orijentalni institut spaljen 17. maja 1992. godine.
Američki orijentalista, stručnjak za bh. kulturno naslijeđe i višestruki svjedok u Hagu Andras
Riedlmayer smatra da knjige početkom rata nisu evakuisane, te da katastrofa nije spriječena iz tri
razloga: postojeći planovi za evakuaciju podrazumijevali su da Armija u njima učestvuje kao spasilac, a u slučaju Bosne ona je bila napadač. Drugi razlog je bio to što su ljudi u komunizmu bili naučeni na poštivanje hijerarhije i nisu se htjeli individualno angažovati i preuzeti odgovornost ni kad se odlaskom brojnih saradnika ta institucionalna hijerarhija urušila. Treći razlog je bio u tome što su ljudi u prvo vrijeme (ključno za evakuaciju) odbijali da povjeruju šta im se dešava.
Tehnologija je međutim i u ovom slučaju poslužila za simboličko spašavanje kulturnog naslijeđa i
blaga Bosne i Hercegovine koje je već bilo uništeno.

To je jedna od najdirljivijih i najznakovitijih priča o smrti i životu knjige a zaplet je pomalo nalik na krimić. Među orijentalistima širom svijeta je veoma brzo prostrujala vijest o gubicima iz sarajevskog Orijentalnog instituta. U jednom razgovoru sa Riedlmayerom, bh. orijentalistica Amila Buturović je spomenula svoje prijeratno istraživanje u Institutu i fotokopiranje dokumenata na kojima je radila. Na pomen naizgled tako banalne stvari postalo je odjednom jasno da te kopije još negdje u svijetu vjerovatno postoje, među dokumentacijom istraživača koji su dolazili u sarajevski Institut. Tako je nastao internetski projekat sakupljanja izgubljenih rukopisa i rekonstrukcija dijelova tih knjiga na osnovu postojećih kopija i mikrofilmova. Procenat rukopisa koji su pronađeni i spašeni je veoma mali, Riedlmayer smatra ne veći od dva-tri posto. Mnogo veća je, naravno, simbolička vrijednost.

Istraživačka kolegijalnost u spašavanju zajedničkog kulturnog naslijeđa dirljiva je koliko i uzaludna.
Ona nas podsjeća na to da spaljivanjem nečije biblioteke nismo napravili štetu samo toj osobi (ili
zajednici) nego i svim ljudima svijeta. Paleći neprijateljsko, zapalili smo svoje naslijeđe, baš kao što
smo sami sebi dizali u zrak džamije ili statue Buda.

Mala ubistva iz komšiluka

Prije dvadeset godina u Sarajevu se osim jednog velikog ubistva dešavalo i mnoštvo malih ubistava lokalnih i kućnih biblioteka. Biblioteka u mojoj ulici na Alipašinom polju bilo je važno mjesto mog odrastanja: tamošnja čitaonica nudila je besplatne časopise i knjige sa kojima sam provodila mnoge dane stasavajući u rasnog knjiškog moljca. Moja čitalačka glad je bila takva da nije bilo publikacije koju bih odbacila ili smatrala bezvrijednom: od obavezne lektire, preko krimića i sentimentalnog kiča do dječijih mudrijaških ili trivijalnih ženskih časopisa. Užitak je bio uzimati knjige koje nisu za moj uzrast i gledati kako se u čuđenju visoko podižu savršeno počupane obrve moje bibliotekarke: blijedog lica, ravne crne kose ošišane na strogi paž, više je ličila na kakvu parišku damu sa osebujnim noćnim životom nego na vladaricu male biblioteke novog socijalističkog naselja.

Uvijek je gledala prodorno (dolazak u biblioteku nosio je sa sobom i izvjesnu dozu strepnje) i znala tražiti od korisnika da pričaju sa njom o onome što su čitali. Nikada poslije u životu nisam srela takvu bibliotekarku. Nakon nje su došli ljudi kojima je bilo svejedno. A ja sam od svojih prvih čitateljskih dana uživala kad bih na njenom hladnom licu izazvala reakciju: dječije oduševljenje moćima doktora Dolittlea bilo joj je sumnjivo: Pročitala? Kad prije? Hmmm?... Mato Lovrak četrnaesti put?- još jedno dizanje obrva. Ako bi joj se neka izabrana knjiga činila preobimnom ili prekomplikovanom, bunila se. Koji si razred? To ne radite još u školi... Iz njenih kartončića sa zaduženjima mogao bi se iščitati dnevnik mog sazrijevanja. Bukowski? Dooobro... i dug pogled prema meni, dvanaestogodišnjakinji koja se pretvara da književnim argumentima brani svoj izbor.

U aprilu 1992., život se zaustavio (ili se barem tako činilo) a bibliotekarka sa crnim pažom i njena
biblioteka su zauvijek nestale iz mog života. Preći dvjestotinjak metara koliko je dijelilo moju zgradu i biblioteku bilo je predaleko. Kada sam konačno uspjela da se izmigoljim, izmaknem maminom
pogledu od brige sluđenog kobca, i prevalim tu razdaljinu, dočekale su me betonske ploče naslonjene na izlog bivše biblioteke. Tu je sada bio štab. Nikada više biblioteka se neće vratiti u svoju prijeratnu kuću, i skupa s njom nestaće svijet kakav sam ranije poznavala. Godinama će na sarajevskim buvljacima nastaviti da se prodaju knjige sa pečatima moje i sličnih biblioteka za koje u novom svijetu više nije bilo mjesta. Vremenom su ti natpisi počeli da liče na arheološke nalaze koji svjedoče o drevnim civilizacijama. Nismo više razaznavali riječi sa tih pečata (kakva narodna biblioteka, kakvo kulturno udruženje, pionirski dom, omladinski centar...?). Uskoro više nismo uspijevali prepoznati ni sva slova...

Knjige (i rasni psi) bez svojih vlasnika

Pored uličnih, na razne načine su ubijane i brojne kućne biblioteke. Poznajem nekoliko ljudi koji su
izgubili svoju kućnu biblioteku. Među prijateljima se zna ko su ljudi sa tom sudbinom. Oni imaju
posebnu vrstu aure i tihe tuge koju teško mogu do kraja razumjeti ljudi koji nisu doživjeli isti gubitak.

Pred tim ljudima govorim kao pred onima koji su izgubili nekog bliskog: trudim se da se spominjem
svoju biblioteku, ne razmećem se svojim dobitkom, zaobilazim tu temu, i zato uvijek kad se u njihovoj blizini povede razgovor o knjigama, zvučim pomalo nezgrapno i neiskreno.
Kućne biblioteke ubijane su na dva načina: ili su ljudi strahom otjerani iz svojih stanova i bili priseljeni ostaviti manje-više sve što se u njima našlo, ili su odlazili svojim izborom, vjerujući ipak da će se nekad vratiti svojim knjigama. Većinom se nisu vraćali i knjige su ostajale bez svojih vlasnika, kao i brojni rasni psi u prvim danima opsade. Razmažene pudlice i labradori, dostojanstveni škotski ovčari i neurotični pekinezeri pokušavali su se navići na ulični život.

Prekrasno uvezani kožni tomovi svjetskih velikana književnosti i raritetna izdanja na gomilama smeća bi se našli zajedno sa kilometrima socijalističke literature kupovane najčešće u dekorativne svrhe. Novi ljudi uselili su u tuđe stanove i tuđe biblioteke im ništa nisu značile. Na smeću su završavala ćirilična izdanja, ruski klasici, rječnici i enciklopedije. Ja sam bila ratni profiter. Knjige sa smeća sam donosila kući. Imam drugi dio Ane Karenjine, prvi je već bio nepovratno stradao u muljavoj lokvi. Imam tako i sabranog ćirilićnog Hemingwaya, Andrića kojem nedostaje naslovna korica, i enciklopediju SR Bosne i Hercegovine (miševi su do nje u jednom podrumu gdje je bila bačena stigli koji tren prije mene: mama se zgađeno iščuđavala kakvo smeće navlačim u kuću, hoćemo li se svi porazbolijevati, a ja sam patentirala napredne metode čišćenja i restauriranja knjiga).

Ja, ratna profiterka

Profitilirala sam i kupujući knjige na ratnim pijacama. Ne na onima gdje su vladali ozbiljni psi rata i prodavala se hrana, tu nisam imala šta raditi, nego na ratnim buvljacima sa starim stvarima. Bili su to zapravo više ulični performansi: jedni koji nemaju ništa trguju sa drugima koji također nemaju ništa.

Uzajamno razmjenjujemo smeće. Ponekad sam imala po jednu kutiju cigareta, poklon od mog brata
vojnika. To je bila moćna valuta. Jednom sam za kutiju cigareta dobila tri sjajne i pri tome sasvim
nove knjige. Svi osim mene smatrali su da sam budala i nikakav trgovac.

Najprije sam bila među čistuncima koji ne kupuju (i sa smeća ne kupe) knjige sa posvetama. Jedno je bilo prisvojiti tuđe knjige. Sasvim drugo je bilo prisvajati nečije uspomene. A onda je moja pohlepa prevladala: postala sam lovac na posvete, izmišljala priče o bivšim vlasnicima, bivala ganuta prvim stidljivim izjavama ljubavi ili nezgrapnim rukopisima darivalaca. Tako je nastajala moja bizarna i prljava kućna biblioteka dok su velike biblioteke u mom gradu ubijane, nekad sa predumišljajem, nekad iz čistog nehata.

Život težak 20 kilograma

Prisustvovala sam i pakovanjima emigrantskih torbi. Nema valjda očajnijeg pokušaja da sublimiraš sav svoj dotadašnji život nego kad ti neko kaže da ga moraš svesti na 20 kilograma koliko smiješ ponijeti sa sobom. Teški, nemogući izbori, bolna razdvajanja od skoro svega što posjeduješ. Situaciju olakšava samo tvoje duboko uvjerenje da ideš u bolji život. To uvjerenje ne propituješ niti ćeš ikada sebi dopustiti da se ono poljulja. U torbu staju samo tri knjige. Izbor je na kraju nasumičan, to nisu posebne tri, to su bilo koje tri jer je njihovo prisustvo u tvojoj torbi naravno samo još jedan simbolički čin.

U godinama koje slijede ćeš se vraćati u svoju zemlju (ali u trenutku pakovanja to ne možeš znati sa sigurnošću). Neke knjige ćeš donijeti u sljedećim dolascima, neke ćeš kupiti na jeziku svoje nove domovine, a neke ti naprosto više neće biti važne. Za dvadeset godina ćeš se u avionu zabavljati čitajući sa malenog elektronskog ekrana. U tvojoj novoj igrački će živjeti više knjiga nego što ćeš ih za života uspjeti pročitati. Ali u trenutku dok pakuješ svoju emigrantsku torbu o svemu tome ne znaš ne znaš i ne možeš slutiti ništa.

Siroti Billy ide u penziju

Vremenom se moja kućna biblioteka upristojila. Rasla je zajedno sa mnom, knjige su skupljane u različim zemljama, na nekoliko jezika, kupovane na buvljacima ali i u raskošno uređenim knjižarama i antikvarijatima. Taman kad sam odlučila napraviti pristojno mjesto za sve te knjige i konačno uložiti novac u police koje će odražavati moj intelektualni interes i tankoćutni ukus (a pri tome biti jeftine) naišla sam na jednu zanimljivu vijest u novinama. Firma IKEA, kućno božanstvo osviještenih modernih domaćica, promijenila je koncept svoje police za knjige Billy koju je sa velikim uspjehom prodavala punih trideset godina. Nakon miliona prodatih polica u svijetu, proizvođači su shvatili da klasične police za knjige u budućnosti nikome neće trebati: u digitalnom formatu, knjige se pohranjuju u kompjutere i elektronske čitače, desetine hiljada knjiga može stati u stvarčicu nešto malo veću od dlana. Billy više nikome ne treba pa ga IKEA počinje proizvoditi u nešto izmijenjenom obliku: sa staklenim vratima, da bi se u njemu mogli držati i izlagati ukrasni predmeti, monografije za listanje i slične stvari.

Nestaće dakle mogućnosti da se vlasnik ponosno kočoperi sa svojom kolekcijom, neće više biti prilike da knjige utiču na nas samim svojim fizičkim prisustvom. Kućna biblioteka i u najvećoj brzini
pakovanja će moći poći sa svojim vlasnikom na put. Istina, vrijeme posveta je također prošlo. Njih
ćemo ispisivati u zraku i pečatiti poljupcima koji će vremenom blijediti u sjećanju.

Andrićeva ljubavna izjava

Bh. nobelovac Ivo Andrić je novac od svoje nagrade poklonio za biblioteke u Bosni i Hercegovini.To je valjda jedna od najljepših ljubavnih izjava upućenih ovoj zemlji: svjestan da su opismenjavanje i obrazovanje ono što joj najviše nedostaje, Andrić se ovim gestom odužio zemlji koja je nadahnula
njegovo djelo.

Danas, pola stoljeća kasnije, njegov gest čini se još važnijim. Biblioteke nisu stradale samo u Sarajevu, nego i po cijeloj zemlji. Neke su stradale od granata i požara, druge od pljački, treće od etničkog čišćenja provedenog i među ljudima i među knjigama. Etnički čiste police i izbacivanje nepodobnih pisaca bio je libricid nastavljen drugim sredstvima. Pamtim srebreničku bibliotekarku koju sam upoznala za vrijeme jedne zimske posjete ovom gradu. Ona u debelom vunenom prsluku sjedi uz bubnjaru i loži vatru ne mareći za digitalno doba. Dim se vraća u prostoriju i uvlači i u bibliotekarku i u knjige. Ova putnica kroz vrijeme stigla je u novi milenij odnekud iz nepoznatog pravca, iz razdoblja prije nego što je smrtno ozbiljni i elegantni Andrić odao počast zemlji koja "po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila". Danas se ne vide osobiti napori, a još manje žrtve, da se uklone posljedice neobično burne i teške novije prošlosti. Na kulturu se gleda s visine, kao na suvišni luksuz.

Biblioteke budućnosti

Živim u dvadeset i prvom stoljeću. Sa priličnim razočarenjem konstatujem da se ljudi ne kreću
ulicama uz pomoć malih srebrnastih letećih sprava, ne hrane se jednom tabletom dnevno i da ne
nose uske sintetičke kostime. Srećom. U koječemu je život ipak dostojan dječijih maštarija kojima
sam se zanosila napajajući se raznolikom literaturom u svojoj maloj alipašinskoj biblioteci.
Razgovaramo se udaljenim ljudima gledajući njihovu sliku na ekranu. Šaljemo poruke koji u istom
času stižu na drugi kraj planete. Razgledamo ulicu u kojoj tražimo smještaj prije nego što smo i
krenuli na put.

Historija nije učiteljica života, ali neke gubitke ćemo u budućnosti ipak moći izbjeći. Centralizovano skladište znanja/informacija/sjećanja bilo je nedopustivo ranjivo. Dragocjenosti su trajale uzdajući se u nepostojeću samilost barbara. Njima pak nije trebalo nikakvo znanje (možda tek malo vještine) da bi u prah pretvorili produkte višestoljetnog ljudskog razmišljanja i truda. Raspršeno znanje je na mnogo sigurnijem mjestu. Barem dok imamo kakve takve izvore energije koja će pokretati naše elektronske igračke.

Kako li bi mogla izgledati biblioteka budućnosti? Šta bi ljudi za stotinjak godina od ove institucije mogli očekivati, za slučaj da Zemlja još toliko poživi? Kada sve postojeće knjige budu digitalizirane, a izdavaštvo definitivno preseli u virtuelni svijet, biblioteke bi zaista mogle postojati samo u obliku danas poznatih online baza podataka na koje se predplaćujemo i kojima pristupamo od kuće. Čitaonice bi možda mogle postojati kao neke tihe prozračne prostorije gdje svako na svom ekranu poziva bilo koji tekst iz cjelokupne povijesti čovječanstva.

Djeca koja se danas rađaju će izraz polica za knjige učiti kao arhaizam koji im objašnjava život iz
prošlosti. Kao što mi znamo riječi za uljane lampe, guvno ili vreteno. Slike starih biblioteka i kućnih
kolekcija knjiga izgledaće im bizarno kao nama prizori iz domova ljudi koji usljed psihičkih poremećaja oko sebe beskonačno gomilaju beskorisne predmete. Sarajevska Vijećnica biće odavno obnovljena i pretvorena u ko zna kakvu besmislenu upravnu zgradu. Jedna neupadljiva tabla i vitrina sa napola izgorjelom knjigom mogla bi neko vrijeme stajati kao podsjetnik na davnu paljevinu.

A možda baš priča o jednom stradanju postane unosna za prodaju turistima: 3-‐D simulacije augusta 1992., u kojima će gosti moći osjetiti kako im obraze prlji davni plamen. Za dodatnu cijenu moći će se naći usred ognja ili pokušavati spasiti pokoji sanduk knjiga. Posebna ponuda mogla bi biti da u simuliranom enterijeru srušene biblioteke posjetilac zasvira Albinonijev Adagio (za uspomenu, jer ona se jedina broji, turista može dobiti i prigodnu foto-montažu sa svojim likom).

A onda, za tri, četiri, pet stoljeća? Mašta se već otežano probija u te krajeve. Kada sve naše
elektronske spavice utihnu, da li ćemo poželjeti da svoje knjige sačuvamo na nečem trajnijem? Papir
nas je iznevjerio, spoznali smo njegovu krhkost. Nakon okeana ispisanih slova, možda se naučimo
sažimati i svojim rukama ponovo zamijesimo glinu za pločicu na kojoj ćemo čuvati dragocjeni tekst.

* Tekst je objavljen 2012. godine u zborniku "Biblioteka Sarajevo, literarno mjerenje grada", 2012., Naklada Zoro

Bilješke:

1 "The emperors of today have drawn conclusions from this simple truth: Whatever does not exist on paper, does not exist at all.“ Milosz, Czeslaw. 1990. The Captive Mindes, trans. J. Z., NY: Vintage International;
2 Andras Riedlmayer o ovome je potanko govorio u intervjuu koji sam s njim napravila za "Slobodnu Bosnu" i koji je objavljen 12. 06. 2008.
3 Ibid.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.