25 godina od rušenja Starog mosta: Dan kada je umro naš svijet

Veliki prijatelj Bosne i Hercegovine Bernard-Henri Lévy mnogo puta je snagom svojeg filozofskog autoriteta, intelektualnog genija, objasnio da je Evropa umrla devedesetih u Sarajevu.

Piše: Faruk Vele

Mostarci nemaju dilemu da je svijet kojeg smo poznavali nestao onog trenutka kada se tačno u 10.16 sati u hladnu Neretvu obrušio Stari most, simbol svjetske kulturne baštine sa liste UNECO-a koji je dan prije sa obližnjeg brda Stotina cjelodnevno bezočno razaran. 

Nisu ga srušile kiše

 "Je... im maajku", čuje se glas Mostarca na snimku koji je obišao cjeli svijet.

Pucano je na Starog i prije. Ne, nisu ga srušile kiše kako je idejnom tvorcu tog urbicida, Franji Tuđmanu, referirao još jedan član "udruženog zločinačkog poduhvata" Mate Boban.

"Inače, među nama... Rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist", pitao je Tuđman,

"Nama", spremno je dočekao Boban.

Prvi predsjednik Predsjedništva BiH, rahmetli Alija Izetbegović rekao je da je, primivši strašnu vijest, na trenutak zamrzio ljudski rod!

"U utorak 9. novembra 1993. zadesio me smrtni slučaj u porodici. Do kasno u noć zvonio je telefon. Sa izrazima saučešća javljali su se prijatelji i znanci iz daleka. Sutradan su, po novinama, osvanule osmrtnice sa fotografijom. Na toj fotografiji, uprkos bremenu godina, djelovaše mladoliko i dobrodržeće. Još mu nije bilo vrijeme umirati. Kad odlaze oni koje volimo, uvijek je prerano, a kad umru naprasno, neprirodno, bol zajeca dublje, žešće i trajnije", zapisao je u svom kultnom tekstu "Bio jednom jedan most" legendarni Mišo Marić.

Da, sada je jasno, taj barbarizam bio je to uvod u talibansko razbijanje Budine statue u Bamiyanu nekoliko godina poslije, u divljačko razaranje Palmire, kolijevke civilizacije, vandalsko rušenje spomenika u Hatri, gradu starom dvije hiljade godina, ili kapije Vrata Maški (Božja vrata) iz vremena antičkog grada Ninive. 

Taj divni luk nad Neretvom uništen je u suludoj namjeri da se zatre jedna kultura, jedan način života, civilizacija... Isti je to bolesni refleks kojeg zadnjih godina pokazuju i bojnovnici Islamske države.

Starog, kako su Mostarci od milja zvali, a i danas zovu, taj spomenik koji diše, srušili su (ne)ljudi pod komandom (ne)čovjeka koji je s ovog svijeta otišao svojim posljednjim performansom, ispijajući otrov! Slobodana Praljka. Istog onog koji je tvrdio da Stari most nije bio simbol ničega! A bio je sve. Kasnije će Josip Manolić, bivši šef UDBA-e i drugi premijer Hrvatske tvrditi da je tenk Pete gardijske brigade HV-a, na čijem je čelu bio Ivan Kapular, srušio Stari most.

Jedino je izvjesno da ga nisu srušili vanzemaljci kako su se Mostarci u svom stilu gorko našalili nakon Praljkovih podvala da je rušenje Starog "muslimanska zavjera" i da su ga zapravo minirali branioci Mostara!?

Praljku je presudio Haški tribunal, a potom i on sam sebi. Branioci Mostara će danas, zajedno sa mostarskim osnovcima, ispratiti skok bez aplauza. Sa Starog mosta koji je u julu 2004. godine ponovo "izronio za one što ga vole".

No, gdje je Mostar 25 godina poslije rušenja Starog mosta.

"Vjerovatno je 9. novembar 1993. godine jedan od najtužnijih dana u historiji Mostara, ali ja ga ne želim pamtiti kao tužan dan, želim ga pamtiti kao dan ponosa, jer smo toga dana, ali i svih dana dok nije bilo „Starog“ prelazili preko njega, skakali sa njega i o njemu govorili kao o živom biću. To govorenje, to mišljenje, ta ljubav je ono zbog čega osjetim ponos kad god se sjetim pada Starog mosta. Zato danas, 25 godina kasnije, ne želim govoriti o patnji, o boli, o smrti, o rušenju. Naravno, ne zaboravljam ništa od toga, to je tu, teče našim venama i nikada i ništa to ne može izbrisati iz našeg pamćenja i naših života. Ne želim govoriti ni o čemu što bilo koga od nas čini žrtvom", govori za Radiosarajevo.ba ugledni mostarski reditelj, autor, analitičar i predsjednik Udruženja antifašista i boraca NOR-a, Sead Đulić.

O svom odnosu prema Starom između redova je autoru ovih redaka "prošaputao" i Mišo Marić.

"Kad su ga podizali iz rahmmetlija, onda u "Oslobođenju" naslovih duplericu "Nišan na mezaru Starog"... To je suština mog odnosa jer niti moji tabani poznaju teneliju, nit nova tenelija moje tabane. Ako kažem da je ovo danas Stari, a ne Mladi most iliti nišan Starom, ogriješiću se silno, pomilovat zločince jer kao  da nikada ništa nije ni bilo", smatra Marić.

Pored svih žrtava koje smo podnijeli,  dodaje Sead Đulić, mi nismo ŽRTVA, mi smo istinski pobjednici.

"Živi smo uprkos svima i uprkos svemu, a to je razlog za ponos i slavljenje slobode", navodi on.

Mostarski novinar i urednik Alija Behrem posebno se emotivno prisjetio rušenja Starog most. On je u novembru 1993. Godine, iz grada bez struje i telefonskih veza, slao svoje izvještaje o rušenju Starog.

"Uprkos činjenici da se navršava četvrt stoljeća od rušenja ovog neusporedivog simbola Mostara – danas, na sreću, i kao neusporedivog djelića u mozaiku odabrane i zaštićene svjetske kulturne baštine pod okriljem Unescoa, priča o Mostaru i o Starom mostu i dalje otvara više pitanja, nego što je u proteklim godinama stizalo odgovora...Duboko ukorijenjeni paralelizmi – pa šta košta neka košta - na kojima, praktički, funkcioniraju „dva grada“ u jednom Mostaru, sa protokom vremena stvaraju naslijeđa i navike koje će se teško iskorijeniti, a kako i koliko na tome rade zavađene politike, priču o ujedinjenom i jedinstvenom Mostaru ispričaće možda tek neke nove generacije", zapisao je Behram. 

Učinimo prvi korak

 Sead Đulić ističe da Mostar ni danas u političkom smislu nije daleko odmakao od tog 9. novembra 1993. godine.

"Ali krajnje je vrijeme da naši narativi o Mostaru budu drugačije koncipirani.  Ne govorimo ovog novembra o rušenju, sve se zna, i sudovi su rekli svoje, pamtimo i ne zaboravljajmo. Govorimo ovog novembra o simbolici koju svaki most, a posebno ovaj naš, koji je uskrsnuo, nosi. Govorimo o gradnji novih mostova, onih koji se realiziraju stiskom ruke, pogledom, zagrljajem, bodrenjem drugog i slično, govorimo o mostovima među nama, među ljudima i narodima", rekao je Đulić, te podvukao: 

"Počnimo sijati to sjeme među djecom. Vratiće nam se višestruko. Neće to ići ni lako niti brzo, ali valja napraviti prvi korak. Ja to godinama radim sa djecom i mladim ljudima širom Bosne i Hercegovine. Prve rezultate već sam vidio. Vrijedilo je. Učinimo svi svoj prvi korak u ime budućnosti djece Mostara, bez kojih nema ni Mostara. Na svakom od nas je da donese svoju ODLUKU. Boljeg dana za takvu odluku u Mostaru nema od 9. novembra".

Stavovi Seada Đulića jesu osvježenje i nada za Mostar. Oni mogu biti jedini put grada na Neretvi.

Strašna je spoznaja da je ideologija koja je ispalila razarajuće  projektile na spomenik svjetske baštine živa, vitalna i da traži ispunjenje ratnih ciljeva.

Četvrt stoljeća nakon rušenja Starog mosta, samo nekoliko ulica dalje, u Mostaru se obilježava godišnjica tzv. Herceg-Bosne u čije ime je zlo počinjeno. Ako je i za Mostar, previše je.