Talentirana Šejla Handalić ponovo osvaja književne nagrade

Osamnaestogodišnja Šejla Handalić, o kojoj je portal Radiosarajevo.ba već pisao, ponovo je pokazala o kakvom se talentu radi.

Naime, na šestom Međunarodnom festivalu poezije i kratke priče Stanislav Preprek u Novom Sadu, Šejla je osvojila drugu nagradu za kratku priču. Riječ je o takmičenju na koje se prijavljuju brojni autori iz svih krajeva bivše Jugoslavije.

"Pisanje je moja najveća ljubav još iz djetinjstva kada sam pokušavala napisati bajke po ugledu na Hansa i braću Grim. Pored toga, često mi služi da ispričam doživljaje i opišem emocije, koje ne mogu podijeliti ni s kim. A tu je i treća varijanta, pisanje iz bijesa ili revolta. Tada su to priče satirične prirode, koje ja manje volim.Volim pisati o stvarima koje želim, osjećam, imam ili nemam...", kaže Šejla za Radiosarajevo.ba.

U nastavku možete pročitati priču Ja, tvoja Sadašnjost za koju je ova učenica četvrtog razreda Gimnazije Banovići osvojila nagradu.

Ja, tvoja Sadašnjost

I večeras se kazaljke stapaju u jednu, otkucavajući ponoć.
Ni večeras ne misliš na mene.
Ja, umorna od davno započetih, nikad dovršenih bitaka, stogodišnjih ratova, što im bojno polje bijaše moje srce.
Ti, tako nestvaran i savršen.  Blizak i dalek.
Osmijeh ti lebdi na usnama, a nešto ti dušu pritišće.
Znamo oboje da to nešto njeno ime nosi.
Tu si, a nisi tu.
Gledam kroz prozor sobe. Na cesti je ulična svjetiljka, blijedo svijetli. Nigdje žive duše.
Ponoć je, kažem ti.
A ti ?
Gdje si ?
Da mi razbiješ posljednje atome snage, što sam ih prikupila za novu bitku ?
Gdje si, da čvrsto držiš Prošlost, umjesto da prigrliš Sadašnjost ?
Ja sam tu.
Tražim slobodno mjesto na duši, da ga rezervišem za još jedan ožiljak.
Gledam na blijedoj svjetlosti kako kiša rominja, previše blaga.  Svjetiljka oborena pogleda stoji nezaštićena.
Izašla bih da je zagrlim jednom.
Poludjela sam, reći ćeš... Ma, nisam. Boli je, kažem ti.
Ipak ostajem u sobi, premda me želja za zagrljajem izgara. A i Tama i ja, a i ti Sunce, znamo za čijim zagrljajem.
Znam da ne misliš na mene, a pitam se sjećaš li se kako si mi ušetao u život.
Pao si iz vedra neba i zagrlio me, osudivši me na potrebu za tim zagrljajem zauvijek.
Nisi smio. Nisi me smio zagrliti ni svaki idući put.
Ako to ne misliš raditi do kraja života.
Upozorili su me, govorili da te se klonim, a ja glavom kroz zid. Ima li većeg inadžije od mene ?
A ti, tako neodoljivo se nasmiješ kad te čvrsto zagrlim. A znaš li da te svaki put zagrlim čvrsto jer se bojim da je posljednji put, pa hoću da mi kalup tvog tijela ostane zapamćen.
Ona, čijim imenom neću da prljam ovu priču (priču?! E jebiga...), isprljala je tvoja sjećanja.
Bojiš se. Vidim ti to u očima. Vidim ti to u zagrljaju.
Ja nisam u stanju prirediti ti gadosti kakve ti je priredila ona, za taj šou je potrebno malo više bezdušnosti, malo manje obraza. Znam, jer previše sam puta bila publika tim komedijaškim predstavama.
BOJIM SE.
Mahnito mi srce lupa dok ti priznajem da se i ja bojim istih stvari. Sad bih gledala nešto malo drugačije. Malo mirnije. Malo Naše.
A ti mi, dječače i ne dopuštaš da bude Našeg.
Ja znam da ne misliš na mene. Zasigurno znam. Ali se ipak nadam..
Nadam se da ćeš doći i da mi nećeš dozvoliti da se borim više. Nadam se da ćeš doći i stati uz mene. Nadam se da ćeš čvrsto prigrliti Sadašnjost, nikad je više ne puštajući. Nadam se da ćeš Sadašnjost u Budućnost pretočiti.
Ja čekam.
A kazaljke se i večeras rastaju. I večeras se pitam, je li to bio dugo očekivan, čvrst zagrljaj, ili tek susret u prolazu, ukrštanje zelenih i crnih očiju..
Otima mi se smiješak. Dok se prisjećam svakog od 176 zagrljaja.
Otima mi se uzdah. Dok pokušavam razbiti zidove oko tebe i sklupčati se tu, u tvom srcu.
Zauvijek....