Lejla Pašalić: Ne spadam u vrste 'ne talasaj' i 'samo nek’ ne puca'

Uvijek se lijepo prisjetiti TV emisija uz koje su odrastale generacije. Jednu takvu uspješno je pripremala i vodila Lejla Pašalić. Emisija se zvala 10 veličanstvenih, a emitirana je u poslijeratnom periodu. Lejla se kasnije fokusirala na rad na radiju i jednako je bila omiljena. Danas radi kao media asistentica u jednoj agenciji, a njena najznačajnija uloga je svakako uloga majke.

Ono na šta nikako ne ostajemo imuni su statusi na društvenim mrežama ove prosvijećene žene i vrle patriotkinje. Često su to stvari o kojima razmišljamo, koje nas bole, koje bismo naglas rekli, ali se pribojavamo reakcije. Lejla očigledno ne razmišlja na taj način, ona je nerijetko glas našeg razuma.

Razgovarala: Elma Behram, Radiosarajevo.ba

Iako je prošlo skoro dvadesetak godina od tada, sjećanja na emisiju 10 veličanstvenih ne blijede. Za Lejlu je to draga uspomena i značajno iskustvo.

"Bilo je to poslijeratno vrijeme kad smo u nikakvim uvjetima i bukvalno ni od čega pokušavali napraviti zabavno-muzičku emisiju i privući mlade urbanom zvuku u momentu kad je turbo folk doživljavao punu ekspanziju. U tom trenutku nismo bili ni svjesni da turbo folk nije samo muzika nego supkultura koja je na nove generacije ostavila ogroman utjecaj s kojim se i danas teško nositi. Ne znam koliko su podaci o gledanosti bili tačni, ali nama su tad govorili da smo najgledaniji i emisija je bjesomučno reprizirana 3-4 puta sedmično. Internet je još uvijek bio slabo dostupan, ali su nam gledatelji slali pisma i svojeručno napravljene kolaž postere, to nam je bio najljepši dio te priče. Sjećam se da mi je jedna djevojčica iz Bihaća poslala narukvicu koju je sama napravila od perlica, ponosno sam je nosila sve dok se nije raspala.

Nismo imali ni scenografiju, ni kostimografa, ni sponzora za garderobu, videospotove smo dobivali na kašičicu, često nismo mogli dobiti ni termin u studiju pa smo izlazili vani da snimamo najave na +30 i na -15, a nikad se niko nije žalio. Ja sam i tad imala stalni posao na radiju i morala sam mijenjati smjene s kolegama da bih stigla na snimanja. Honorar je bio smiješan i kasnio je od šest do 12 mjeseci, ali je iskustvo bilo veliko, a reakcije gledatelja neprocjenjive.

Poslije je emisija 10 veličanstvenih prerasla u Global Music, snimala se u dosta boljim uvjetima koji su nam dozvoljavali da ugostimo i promoviramo i domaće muzičare. Taj angažman sam prekinula kad sam ostala trudna jer mi je bilo malo degutantno da sa stomakom do zuba radim emisiju za tinejdžere, a u međuvremenu sam jedan radio zamijenila drugim i željela sam neke nove izazove".

Iako je prošlo mnogo vremena, Lejlu i danas ljudi prepoznaju upravo iz tog perioda. No ništa manje nije prepoznatljiv njen glas s radija. Ipak za nju su kaže najznačajnija sjećanja na pisma i poruke koje su stizale na Televiziju u vidu reakcija gledatelja.

"Dešava se još uvijek, ali ja se svaki put iznenadim jer prošlo je mnogo godina, no kažu mnogi od njih da su odrasli uz te emisije i to se pamti. Neki prepoznaju i glas s radija pa sve to uvežu… Moram biti iskrena da nikad nisam navikla na te stvari iako su ljudi dobronamjerni. Nisam nimalo glamurozna pa se često pitam šta oni zapravo očekuju od mene. Uvijek se sjetim anegdote s jednom gospođom koja mi je bila redovna slušateljica; došla je u prostorije radija da preuzme neku nagradu koju je osvojila i tražila da me upozna. Na osnovu boje glasa i načina komunikacije stvorila je sebi neku predstavu o meni i kad me je vidjela nije mogla sakriti iznenađenje: 'Jao, Lejla, ja sam mislila da ste vi visoki i plavi'. I ovu priliku koristim da joj se izvinim što sam je razočarala."

"Radio je robija"

Rad na radiju trajao je punih 18 godina. Bilo je to vrijeme predanog rada, velikih projekata, ali i vrijeme u kojeme strada privatni život, priča nam Lejla.

"Radio je robija i to znaju svi koji su radili na radiju bar za kratko, a ja sam izdržala 18 godina. Na većini naših radiostanica rade mali timovi od kojih se očekuje 24 sata programa pod bilo kojim uvjetima i onda se desi da godinama nemaš ni odmor, ni bolovanje, ni vikend, ni praznik… Strada privatni život jer ti praktično živiš radio, a onda dođe trenutak kad se okreneš unazad i shvatiš šta si sve propustio. Radiju sam dala mnogo, zauzvrat dobila vrlo malo, ali ne žalim, radio je bio moja velika ljubav, no došlo je vrijeme za promjenu. Radio je ionako medij koji sporo, ali sigurno odumire i već sada uglavnom opstaje samo u obliku koji podsjeća na mp3 player – sve je unaprijed snimljeno, vrti se ukrug. I radio se, kao i mnogo toga oko nas, dehumanizirao. Postoje, srećom, još uvijek stanice koje uspijevaju zadržati čar radija i odolijevati onome što volim zvati 'pornografijom konzumerizma', ali takvih je vrlo malo."

Lejla Pašalić danas radi kao media asistentica u u jednoj agenciji za menadžment s malim timom, kako kaže, divnih ljudi. Radi na različitim projektima, a uz sve to radi i sinhronizacije i radiodžinglove i to je ono što joj ubija nostalgiju za starim, dobrim radiom, kaže Lejla.

Kao majka dvanaestogodišnjaka i neko ko je svjestan okruženja u kojem živimo Lejla nam priznaje kako je djelomično zaokuplja strah.

"Moj je sin na pragu puberteta, ono najgore nas tek čeka. Ja sam daleko od definicije stroge mame, uglavnom sam drug i imam razumijevanja, ali moram priznati da imam i veliki strah. Živimo u vrlo nesigurnom okruženju, u društvu potpuno poremećenih vrijednosti i skoro svaki dan imam potrebu da se djetetu izvinjavam što ga nisam rodila u nekom zdravijem društvu, u nekoj naprednijoj zemlji. No, šta je tu je, učim ga ljudskim vrijednostima, a sve ostalo će birati sam".

U našem društvu vladaju bezidejnost i apatija, sistem je potpuno urušen, a opet nema kritične mase koja bi ustala i rekla “dosta više”. Na sve probleme poslijeratnog tranzicijskog društva, potonulog u korupciju i siromaštvo, nadovezala se i globalna ekonomska kriza, rekla je za portal Radiosarajevo.ba Lejla Pašalić. Mi smo, kaže ona, društvo koje je Dirkem nazvao “anomijom” – niti znamo gdje smo pošli, ni kako tamo da dođemo, niti imamo snage.

"Uz sve to ide medijska nepismenost i sve veći problem da ljudi iz mase medijskih sadržaja kojim su bombardirani izdvoje prave informacije, a mediji nimalo ne pomažu u tome jer je prosto nevjerovatno kako je na ovako malom tržištu ponikao ogroman broj medija koji se otimaju za komadić sve manjeg marketinškog kolača i uglavnom podliježu ekonomskom pritisku. Koliko je internet napravio revoluciju u širenju informacija, toliko je kriv i za širenje dezinformacija i kojekakvih gluposti na koje ljudi lako nasjedaju. Često razmišljam o tome kako bi medijska pismenost morala biti obavezan predmet u školi, ali pod uvjetom da se djeci ukinu ili ograniče svi oni nastavni predmeti koji ih bez potrebe opterećuju. Danas, recimo, u petom razredu osnovne škole istovremeno imate predmete Društvo, Društvo, kultura, religija i Kultura življenja - nema tog ministra za obrazovanje koji će me uvjeriti da se to nije moglo spojiti u jedan predmet. I opet djeca dođu iz škole i ne znaju ništa dok kod kuće ne provedu nekoliko sati nad knjigom i zadaćom. O njihovom slobodnom vremenu, koje bi trebalo potrošiti na igru, odmor ili sport, malo se vodi računa".

Sportski uspjesi koje ova država bilježi i slavi u posljednje vrijeme uglavnom su slučajni, rezultat su upornosti pojedinaca, a nikako neke podrške razvoju sporta, Lejlino je mišljenje.

"Naša fudbalska reprezentacija uglavnom je sastavljena od igrača koji su odrasli u inostranstvu i kad ta generacija ode, neće imati ko da ih zamijeni jer se kod nas fudbal igra na blatnjavim livadama. Boljeg načina od sporta za gradnju imidža države nema, ali se uglavnom sve završi na riječima podrške, čestitkama i fotografiranjem sa sportistima. A kako bi bilo da počnemo već u osnovnoj školi s ozbiljnijim pristupom sportu pa da to bude čas važniji od kojekakvih na silu izmišljenih nastavnih predmeta koji služe tome da se stranački kadrovi uhljebe na budžetsku platu?“

Neke od statusa koji su sadržavali snažnu poruku, a koje je Pašalić napisala na društvenim mrežama naš portal je objavio. Prema reakcijama čitatelja, reklo bi se da Lejla pogađa u srž problema. 

"Zahvaljujući društvenim mrežama svi smo danas medij na neki način, svako od nas ima priliku da kaže šta misli. Dakako, svako od nas ima izbor na koji način će koristiti tu mogućnost. Ja ne spadam u vrste 'ne talasaj' i 'samo nek’ ne puca', društvene mreže koristim zalažući se za vrijednosti koje smatram prioritetnim. Nije da nisam imala problema zbog toga, ali od svojih principa ne odustajem, smatrala bih to izdajom svog sina za kojeg želim bolje mjesto za život."