Kako je prvi bh. zlatni olimpijac napustio Sarajevo: Bio sam premršav za tešku kategoriju

Ime karatiste Eldina Pekmeza zauvijek je, i to zlatnim slovima, ostalo upisano u historiju bosanskohercegovačkog sporta. On je, naime, prvi osvajač medalje pod zastavom najmlađe evropske države.

Godina 1993, takmičenje - Mediteranske igre, mjesto - Montpellier, Francuska, sport - karate, medalja - zlatna. 

Eldin danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Za portal Radiosarajevo.ba pričao je o svojim sportskim počecima, teškom sazrijevanju u Sarajevu pod granatama i opsadom, putu u Francusku i životu poslije svega.

Razgovarao: Emir Aletić, Radiosarajevo.ba

O predratnom Sarajevu govori kao gradu iz nekog prošlog života. Sjećanja u magli, prekrasno djetinjstvo i mladost u pokušaju. Sve je prekinuo rat i agresija na rodni grad.

''Predratno Sarajevo pamtim kao neki prošli, život u magli. Rođen sam u Sarajevu u sportskoj porodici, otac je bio fudbaler u Željezničaru i igrao je u generaciji s Ivicom Osimom, a poslije toga je bio trener Pofalićkog. Sport je nešto za što me vezu najljepši dani moje mladosti i odrastanja. Čovjeku ostaju u sjećanju druženja i putovanja, bilo je to lijepo vrijeme. Sarajevo je prije rata imalo možda manje da ponudi nego danas, ali čini mi se da je moja predratna generacija imala kvalitetnija druženja, da je sve bilo ljepše. Postojala su neka kultna mjesta gdje se odvijao kompletan život grada. Studentski klubovi su pružali mogućnost komuniciranja s ljudima. Meni lično ostala je u pamćenje urezana sarajevska žičara kao neka čarolija odrastanja sa svojim pogledom na grad i mahale. Poslijeratno Sarajevo se po mnogo čemu razlikuje od predratnog, od same infrastrukture koja je s ovim tržnim centrima i staklenim tornjevima nametnula neki novi izgled grada, pa do vibracija u društvu diktiranih politikom. Svi koji su imali tu sreću i doživjeli Olimpijadu u Sarajevu, složit će se da je to između ostalog bilo nešto nezaboravno i svakako fudbalska utakmica Željezničar - Videoton na Grbavici kada je čitav stadion plakao, to je nešto što se ne zaboravlja i o čemu će sigurno generacije pričati još mnogo godina'', prisjetio se naš sagovornik nekih drugih, mnogi će reći, i ljepših vremena.

Prekinuta mladost

Nakon djetinjstva, uslijedio je težak period rata. Sve se promijenilo preko noći, grad je bio pod opsadom, neizvjesnost je postala svakodnevnica. Bilo je teško preživjeti, a baviti se sportom, praktički je bilo nemoguće.

U šampionskoj trenirci, dvadeset godina poslije, FOTO: Radiosarajevo.ba
''Moja generacija je gotovo nestala u ratu i nekako najviše stradala. Rat nas je dočekao na nekom mostu između vremena kada smo trebali početi s ozbiljnijim životom, a za mnoge koje su izginuli je taj most ostao neprelazan i nažalost su ugradili svoje živote u temelje toga grada. Naravno da je rat svakome nanio nepovratne štete, a meni kao sportisti i čovjeku koji je živio prema nekom kodeksu jako je teško pala činjenica da su neke moje sportske kolege nestale iz grada i započele nove živote negdje drugo. Pobjednika nema, svi smo više manje žrtve jer život je samo jedan i o tome mi je bilo teško razmišljati. Ipak, pored svog zla koje sam vidio ne želim prestati vjerovati u čovjeka, ta se vjera ne smije izgubiti jer ćemo krenuti samo jednim putem u tom slučaju, a to je unazad'', pričao je naš sagovornik,

"Značaj Mediteranskih igara nema vrijednosti s kojim bi se moglo uporediti, koliko god sportskih rezultata se napravi prva medalja ostaje samo jedna i ne može se porediti ni s čim. Kada smo se pojavili kao tim na Mediteranskim igrama, to je značilo da postojimo što mnogima nije odgovaralo. BIH je tek bila priznata kao država, ali je svijet bio podijeljen i skeptičan jer za mnoge je to bio neki eksperiment u to vrijeme. Pojavljivanje sportista je napravilo jednu vrstu pometnje, ne samo da potvrđuje postojanje države već i posjeduje druge vrijednosti između kojih je i sport kao najvredniji ambasador. Ja sam osvojio medalju i popeo se na tron s državnom zastavom, to je ujedno i bila prvo podizanje bh. zastave na nekom međunarodnom takmičenju u historiji. Taj događaj je razoružao mnoge negativne strukture. Mediteranske igre su veliko takmičenje što ima ogroman odjek u Evropi. Na žalost je taj događaj mnogo više propraćen čak u Francuskoj nego u BIH. Muzej sporta u francuskom gradu Montpellieru je istaknuo te detalje kao nešto veliko što se desilo za najmlađu evropsku državu od njenog priznanja. To je bilo vrijeme rata i mediji su pratili taj događaj što je direktno utjecalo na poglede svijeta prema BIH."

Okupljanja, bježanja od snajperske opasnosti, skromne sportske pripreme i ostale detalje, sve je to još svježe u sjećanju olimpijskog prvaka.

''Bio je to rizičan projekat. Izlazak iz Sarajeva za nas koji smo bili tu je bila avantura bez granica, Od prelaska preko piste pa do dolaska na Jadran, sve je to trajalo dvadesetak dana. Uglavnom smo se snalazili usput i imali smo sreće da su nam u više navrata pomagali drugi sportisti, od smještaja pa do hrane kada smo napokon stigli u Hrvatsku. Veliku podršku smo dobili od Envera Delimustafića koji je učinio mnogo da nam se omogući daljnje putovanje. Jedan događaj je posebno obilježio cijelu tu avanturu. Trebao sam se boriti u teškoj kategoriji u Francuskoj, ali sam previše smršao. Dobio sam privilegiju da mogu jesti koliko hoću što je san većine sportista. Imali smo punih mjesec dana da se pripremimo za Mediteranske igre. Redovno sam trenirao i jeo maksimalno, što baš i ne ide. Sedmicu dana prije polaska u Francusku bili smo u Zagrebu. Sreo sam se s legendarnim Mirzom Delibašićem i razgovarali smo o sportu, poželio mi je sreću, mnogo mi je to značilo jer jedan je Kinđe. Stigli smo u Francusku i ja sam na vaganju imao manje kilograma, nisam se uspio dovoljno udebljati. Opet čudo za sudije, obično svi mršaju, a meni fali kilograma. Dali su mi nekoliko sati vremena da ponovim vaganje, kimono sam natopio vodom i popio nekoliko litara vode, stao sam i skoro imao 80 kilograma, tolerisali su, prisjetio se kroz osmijeh bivši mediteranski prvak.

Život poslije života

A tek nakon završetka Igara u Francuskoj, uslijedio je pravi pakao.

''Povratka kući nije bilo, nije postojalo ništa organizovano za sportiste jer je počeo rat u Hercegovini s bosanskim Hrvatima i sve je bilo totalno blokirano. Ostali smo da se snalazimo kako znamo. Ja sam ostao s medaljom, nekoliko modrica ispod očiju i torbom. Od jednog delegata iz Olimpijskog saveza sam dobio stotinu njemačkih maraka i vizit kartu na čijoj je poleđini napisao jednu poruku. Odatle sam krenuo u bijeli svijet, snalaženjem preko Evrope pa do dolaska u Ameriku. U Sjedinjenim Državama živim već 16 godina. Radio sam kao nosač torbi na aerodromu i nastavio sam se opet baviti sportom. Bio sam prvak države u kojoj živim, na jednom velikom takmičenju u Las Vegasu sam slomio ruku, imao sam tešku operaciju i tako završio takmičarsku karijeru. Studirao sam sport i završio školu za profesionalnog trenera sporta s ekspertizom u kineziologiji čime se i profesionalno bavim u svome klubu danas. Moj sin je isto tako krenuo sportskim stopama, bavio se američkim fudbalom i bio jedan od najboljih sportista u svojoj generaciji, dobio je nekoliko ponuda s nekih Univerziteta, ali nije imao sreće zbog teških povreda koljena koje su ga nedavno zadesile. To mi je jedan od najtežih trenutaka u životu, ali život ide dalje'', zaključio je prvi bosanskohercegovački olimpijski prvak Eldin Pekmez na kraju razgovora za portal Radiosarajevo.ba.