Djevojka koja je odrasla u SOS Dječijem selu u Sarajevu: Mi nemamo roditelje, ali imamo prijatelje

Na adresu portala Radiosarajevo.ba stiglo je pismo od djevojke koja je odrasla u SOS Dječijem selu u Sarajevu. Njena namjera je, kako kaže, čitatelje i javnost upoznati i informirati o stanju u Selu u Sarajevu, te kako je to odrastati u jednoj takvoj sredini.

"S obzirom na to da mnogi imaju predrasude i stereotipe o djeci koja su odrasla u domovima i bez roditelja, željela bih da ispričam svoj život kako bi bar nekima stvorila drugačiju sliku o nama.

Rođena sam 1991 godine, i odrasla sam u SOS Dječijem Selu u Sarajevu, kada su me roditelji po rođenju ostavili u bolnici. Kao dijete bez roditelja smještena sam u Dječiji dom Ljubica Ivezić. Godine 1992. izbjegli smo u Njemačku i tamo ostali sve do završetka rata. Među prvom djecom došla sam u SOS Dječije Selo i tu počinje najbolji period mog života...

U selu nas je tada bilo oko stotinu djece, raznih uzrasta, podjeljenjih u 15 kuća s po jednom (SOS) mamom. Još kao djevojčica počela sam da učim šta je život te razvijala moralne vrijednosti. Naučila sam biti zadovoljna, biti iskrena, voljeti, uživala sam, bila skromna i zahvalna na svemu što mi život pruža i nikad nisam imala osjećaj da nemam roditelje.

Završila sam osnovnu i srednju školu i bila odlična učenica. Tada, mi nismo imali mobitele, internet i neke skupocjene igračke, mi smo smišljali razne aktivnosti koje su ispunjavale naše živote. Igrali smo "lopte", "žmire", "ganje", "gradova" i slično... Nama je bilo samo bitno da smo skupa!

Imali smo mogućnost da se bavimo sportom, glumom i muzikom. Svako je nešto trenirao. Uvijek je bilo veselo, svi su se smijali, poštovali smo se, cijenili, pomagali smo jedni drugima,  djelili smo sve, nismo bili sebični, slavili smo svačiji uspjeh kao da je naš vlastiti. Voljeli se, voljeli, iako nismo ništa u srodstvu. Bili smo nerazdvojni, sve smo radili skupa i to je bio naš život,  gdje smo imali jedni druge i nismo patili što nemamo roditelje.

Danas, iako smo svi otišli na različite puteve, neki završavaju fakultete, neki rade, neki su u Sarajevu, neki po Evropi, ali i dalje svi smo povezani.
Volimo se i pazimo jedni na druge. Mi smo jedni drugima porodica. 

Ovim putem bih da se zahvalim organizaciji SOS- Dječije Selo, te svima koji su doprinijeli našem odgoju i obrazovanju, što su razvijali potencijale, te nas naučili da volimo, da budemo sretni, da sada posjedujemo ljudske vrijednosti koje nam pomažu da budemo uspješni.

Hvala što se od nas napravili jednu veliku porodicu, koja će se za cijeli život voliti i paziti. Mi nemamo roditelje ali imamo prijatelje.

A poruka drugoj djeci jeste da se nikad ne predaju i da iskoriste sve prilike koje im se u životu pruže. I mi možemo biti jednako uspješni kao drugi bez obzira što odrastamo u drugačijim uslovima", govori ova hrabra djevojka u svom pismu.