Čelična snaga Bojane Vladičić: Vjera u sebe i u unutrašnju snagu je pokretač svega

Kuća u samom centru Foče. Na terasi rasuto i očišćeno bilje, koje čeka na dalju obradu. Dio će završiti kao čaj, a dio će se naći i u prirodnim, ručno rađenim sapunima i tinkturama, koji se već četiri godine proizvode u maloj porodičnoj manufakturi Vladičić.

I, bila bi ovo jedna obična bosanskohercegovačka priča, u kojoj nezaposleni posežu za privatnim poslom kako bi se prehranili. No, ovu priču od drugih razlikuje čelična snaga Bojane Vladičić, 35-godišnje djevojke koja od rođenja boluje od cerebralne paralize.

Puna energije i volje za životom, bez obzira na fizički hendikep, Bojana je došla na ideju da njena porodica pokrene privatni biznis. Kada je prije pet godina i majka Ivanka, koja je radila u preduzeću "Vučevo" ostala bez posla, porodica Vladičić pronašla je način da se prehrani. Nije im trebalo mnogo vremena da odluče čime će se baviti.

"Na neki način smo ispoštovali tradiciju. Baka mog tate Miloša je gajila ljubav prema bilju i dosta se razumjela u njegova ljekovita svojstva. Još od ranog djetinjstva, tata je sa njom mnogo toga naučio i šta god mi rekli sada, poslije toliko godina, čini se da smo bili predodređeni da tu tradiciju nastavimo i da se time bavimo u životu", priča Bojana, koja ističe da je čitav posao sa ljekovitim biljem krenuo sasvim slučajno.

Prvi poslovi bili su vezani za izradu domaćih, ručno rađenih sapuna, po starim receptima koje su dobili od bake.

"Kada su tata i mama već išli po planinama Zelengori, Maluši i Trebovoj da prikupljaju samoniklo bilje koje nam je bilo potrebno za izradu sapuna, došli smo na ideju da dio njega upotrijebimo i za čajeve. Vremenom smo asortiman proširili i na tinkture, kao i razne meleme i kreme. Ulažemo mnogo ljubavi u ovaj posao, što se i vidi na našim proizvodima. Mi čajeve ne meljemo, da ne bi izgubili svoj prirodni oblik, da bi kupci zaista mogli da vide šta uzimaju od nas", sa ljubavlju priča Bojana, dok u ruci drži kesicu lavande, potpuno nov proivod u njihovom asortimanu.

Zbog nedostatka tehnike, Vladičići čitav proces prerade bilja i proizvodnje obavljaju ručno, na starinski način.

"Mi se još uvijek učimo. Baka nam je prenijela ljubav i neka osnovna saznanja o svojstvima biljaka, ali većinu recepata tražimo u knjigama. Ja stalno tragam za nečim novim, što bismo, bez mnogo ulaganja, mogli da uvedemo, da poboljšamo. Za ovaj posao treba mnogo truda, volje, želje i ljubavi prije svega. Zamislite koliko vremena treba da se biljka pronađe, ubere, očisti, da se od nje odstrani sve ono što ne valja... Tek onda ide sječenje i sušenje, koje mi radimo na baš starinski način. Mogli ste vidjeti, mi biljke sušimo na ljesama", pokazuje Bojana na terasu, ističući da bi im mala sušara, koja košta od 2.500-3.000 KM , ali za koju trenutno nemaju sredstava, umnogome olakšala i skratila posao, napominjući:

"Nikada ništa nismo tražili, iako smo možda i mogli zbog mog fizičkog hendikepa koji, sve i da hoću, ne mogu da sakrijem. Ja i ne volim ljude koji se predaju tako lako. Kada već nisam uspjela da upišem željeni fakultet i postanem novinar, jer nisam smjela da rizikujem svoje zdravlje odlaskom na Univerzitet na Palama ili u Beograd, uspjeću u tome da jednog dana imamo i sušaru i malu biljnu apoteku, gdje ćemo prodavati naše proizvode, u čije smo stvaranje uložili mnogo ljubavi."

Otvoreno pričajući o svom fizičkom nedostatku, Bojana ističe kako nikada nije osjetila da je drugačija od drugih i kako je upravo rad i osjećaj da je društveno korisna tjerao stalno naprijed, ka novim ciljevima i zadacima. 

Kaže da je njena misija da dokaže svima da bolest ili fizički hendikep ne trebaju predstavljati prepreku za život.

"Barijere svi moraju ukloniti iz svojih glava; i oni koji zaista imaju problem i oni koji misle da ga imaju. Vjera u sebe i u unutrašnju snagu je pokretač svega. Svašta sam prošla u životu i nije mi bilo lako, ali nikada nisam posustajala niti odustajala. Predaja je toksična za duh, koji je bit čovjeka. Ja često znam reći: ako mi je Bog dao priliku da se rodim i da preživim sve što sam preživjela, znači da mi je namijenio gram sreće u životu. I hvala Mu na tome", sa velikim osmijehom i puno pozitivne energije na kojoj joj mnogi mogu pozavidjeti kaže na kraju Bojana Vladičić.

Primjer ove hrabre djevojke ruši stereotipe bh. svakodnevnice, ukazujući na to da veliki borci uvijek pronađu svoj put do cilja, bez obzira na fizičke, zdravstvene, materijalne ili ma koje druge barijere.