Profesor Pettigrew: Slavljenje genocida sugerira da se zločin može ponoviti

Jedan je od američkih intelektualaca koji godinama svjetskoj javnosti ukazuje na ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini tokom i poslije posljednjeg rata. Svoj naučni rad je posvetio istraživanju uzroka, metoda i posljedica teških ratnih zločina, među kojima je i genocid. Početkom ovog mjeseca je ponovo posjetio mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini - David Pettigrew. Tim povodom smo razgovarali s njim.

Razgovarao: Benjamin Redžić

Profesor je filozofije, te studija holokausta i genocida na državnom Univerzitetu Southern Connectiut. Na prestižnom Univerzitetu Yale je dio studijskog programa na kojem se izučava genocid.

Član je Bosansko-američkog instituta za genocid i centra za edukaciju. Daje doprinos u radu kanadskog Instituta za istraživanje genocida koji okuplja stručnjake iz cijelog svijeta. Jedan je od članova sarajevkosg Kruga 99.

Za portal Radiosarajevo.ba, Pettigrew je govorio o presudi Vrhovnog suda Holandije o odgovornosti te države za genocid u Srebrenici, prijedlogu da negiranje genocida bude zakonski kažnjivo, akciji 'Oluja', da li je opravdano očekivati pomirenje ako narodi priznaju da je neko u njihovo ime počinio zločin, usponu krajnje desnice i neofašizma, te o uzrocima genocida.

Radiosarajevo.ba: Prošli mjesec Vrhovni sud Holandije je presudio da je ova zemlja djelimično odgovorna za smrt 350 Srebreničana u genocidu 1995. godine. Kako komentarišete ovu presudu?  

Pettigrew: Smatram da je presuda Vrhovnog suda Holandije u ovom slučaju neprihvatljiva. Dojam je da je zasnovana na uskom konceptu „odgovornosti“. Odnosi se samo na 350 ljudi koje je Dutchbat (holandski bataljon UNPROFOR-a) protjerao iz tvornice akumulatora. Nakon što su protjerani, muškarci su razdvojeni od žena i djece, te su vjerovatno ubijeni. Odgovornost za 350 muškaraca se može smatrati neprimjereno ograničenom jer je Dutchbat prema nalogu bio odgovoran za „sigurnu zonu“ u Srebrenici koja je proglašena Rezolucijom 819 Ujedinjenih nacija. Ako je Dutchbat bio odgovoran za sigurnu zonu, onda bi holandska Vlada trebala biti odgovorna za sve žrtve genocida u Srebrenici, a ne samo za 350 žrtava kao što je slučaj u ovoj presudi.

Međutim, presuda se odnosi na odgovornost države za djelovanje Dutchbata kada je ona imala „efikasnu kontrolu“. Presudom je utvrđeno da je „efikasna kontrola“ holandske Vlade bila ograničena vremenom nakon pada Srebrenice kada su civili utočište tražili u bazi Dutchbata. Holandija se ne smatra odgovornom za to što nije konvoj humanitarne pomoći došao do sigurne zone, za pad Srebrenice, zbog napuštanja njihovih snaga „odbrambenih položaja“ ili za predaju oružja.

Odgovornost Vlade Holandije je dodatno ograničena onim što zovem „perverznom kalkulacijom“. Presudama Okružnog, Apelacionog i Vrhovnog suda utvrđeno je da je Dutchbat greškom protjerao muškarce iz baze, što je smanjilo njihove šanse da prežive. Sudovi su zaključili da bi za ovo djelo trebala odgovarati holandska Vlada. Ali, konačna presuda o odgovornosti je zasnovana na pretpostavci da su muškarci imali samo deset posto šansi da prežive, čak i da su ostali u tvornici akumulatora. Apelacioni sud je presudio da je odgovornost države 30 posto, dok je Vrhovni sud to smanjio na deset posto. 

Mislim da su Dutchbat, kao i holandska Vlada, u potpunosti odgovorni za smrt 350 muškaraca, kao i za smrt žena i djece koji su ubijeni nakon protjerivanja iz baze. S obzirom na činjenicu da nisu uspjeli zaštititi enklavu Srebrenica, smatram da su Dutchbat i Vlada Holandije donekle odgovorni za zaštitu 8.372 žrtve koje su ubile snage bosanskih Srba i Srbije. Čini se da su se presude iz 2014, 2017. i 2019. godine odnosile na ograničavanje i izbjegavanje odgovornosti, a ne na to da Dutchbat i holandska Vlada preuzmu odgovornost. Vjerujem da je takav pristup sramotan. Jedina vrijednost presude je u tome što je utvrđeno da je Dutchbat pogriješio kada je muškarce izbacio iz baze, te što Vlada finansijski odgovarala za ovaj postupak. Činilo se da ta činjenica pruža utjehu majkama Srebrenice čiji su najmiliji ubijeni.

Ali, ograničeno shvaćanje odgovornosti nije sasvim neočekivano s obzirom na ograničenja drugih pravnih procesa koji se odnose na gnenocid i druge ratne zločine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je donio vrlo mali broj presuda za za genocid, te je izrekao samo nekoliko kazni doživotnog zatvora. Općenito, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je izrekao relativno blage kazne, te je dozvolio prijevremeno puštanje na slobodu za mnoge osuđene (nakon što je dvije trećine kazne odsluženo).

Ograničenja uspostavljena formalno-pravnim postupkom, bilo na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, bilo na holandskom sudskom sistemu, pokazuju potrebu za alternativnim pristupima za podršku preživjelima kroz restorativnu ili reparativnu pravdu. Srbija i Republika Srpska bi trebale biti odgovorne za genocid u Srebrenici. Njihovi lideri bi trebali priznati da se desio genocid i omogućiti naknadu za preživjele.

Radiosarajevo.ba: Neki u Bosni i Hercegovini smatraju da negiranje genocida mora biti zakonom sankcinirano. Nedavno, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko je poručio da bi se to uskoro moglo desiti. Da li podržavate ovu ideju?

Pettigrew: Godinama preporučujem da negiranje genocida u Bosni i Hercegovini bude kriminalizirano i procesuirano kao konkretni doprinosi izgradnje države i stabilizacije regije. To bi zahtijevalo postojanje državnog zakona kojim bi se zabranilo negiranje genocida. Ohrabrujuće je bilo čuti izjavu visokog predstavnika 11. jula da se radi na zakonu o negiranju genocida, te da se nada da će on biti donešen do 11. jula 2020. godine kada bude 25. godišnjica genocida u Srebrenici. Nije jasno kako će to postići s obzirom na to da je izbjegavao koristiti bonske ovlasti, osim onda kada je ukidao zabrane političarima. Čim je objavljena ova izjava visokog predstavnika, Milorad Dodik je ukazao da će to za posljedicu imati nastojanje da se RS otcijepi.

Bez obzira na to, smatram da je to važan cilj i definitivno sam zagovornik kriminalizacije negiranja genocida u Srebrenici. Takav zakon bi značio priznavanje i uvažavanje presuda međuanrodnih sudova koji se odnose na zločine u Srebrenici, a koji su okarakterisano kao genocid. Kao u slučaju zakona protiv poricanja holokausta, ovaj zakon bi značio poštivanje sjećanja na žrtve. Za nadati se da bi takav zakon onemogućio povremeno i rutinsko poricanje genocida u RS i Srbiji, a koje ima za cilj da nanese psihološku štetu žrtvama, da spriječi povratak izbjeglica, te da destabilizira Bosnu i Hercegovinu i regiju. Takav zakon bi vjerovatno delegitimirao i Komisiju o Srebrenici koju je formirala RS.

Ono što komplikuje situaciju jeste to što su bosanski Srbi osuđeni za ratne zločine koji nisu okarakterisani kao genocid. Tako da mora postojati sveobuhvatan zakon koji će se odnositi na zabranu negiranja i drugih zločina, kao što su zločin protiv čovječnosti ili kršenje običaja ratovanja. RS je prošle godine formirala komisiju za proučavanja „istine“ o opsadi Sarajeva, što je oblik revizije historije i poricanja. Kada je riječ o opsadi Sarajeva, Radovan Karadžić je osuđen za ubistva, napade na civile, teror, kršenje običaja ratovanja, te zločin protiv čovječnosti.

Pored zakona protiv negiranja genocida, vjerujem da treba postojati državni zakon protiv glorifikacije osuđenih ratnih zločinaca. 

Radiosarajevo.ba: Početkom augusta je obilježena godišnjica akcije 'Oluja'. Za Hrvatsku je ona bila ključna bitka u odbrani od agresora. Za Srbiju je bila etničko čišćenje. Šta je bila 'Oluja'?

Pettigrew: Operacija 'Oluja' zauzima komplikovano mjesto u historiji vojnih ofanziva. Još se sjećam medijskih izvještaja o operaciji 'Oluja', tada sam bio u Italiji. Suštinski, to je bila kontraofanziva pokrenuta u augustu 1995. godine u cilju povratka izgubljenih teritorija u Krajini i drugdje. Do određene mjere, 'Oluja' je omogućila bosanskim snagama da ostvare zamah u djelovanju prema istoku, prema Banjoj Luci. Mislim da je analiza ovog događaja teška jer se obilježavanje njene godišnjice dešava u vrijeme ponovnog uspona ultranacionalizma u Hrvatskoj.

Treba podsjetiti da su nakon zajedničkih napora u akciji 'Oluja', hrvatske snage počinile zločine nad Bošnjacima i njihovom kulturom u zapadnoj Bosni da bi uspostavile „veliku Hrvatsku“ – „Herceg-Bosnu“. Optuženi u predmetu Prlić i drugi osuđeni su za ratne zločine kao dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo stvaranje Herceg Bosne.

Bez obzira na to što je suzbila srpsku agresiju u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, obilježavanje godišnjice 'Oluje' u Hrvatskoj i rasprava koja se dešava zamračuju činjenicu da su od 1992. do 1995. godine bila dva agresora na Bosnu i Hercegovinu: Hrvatska i Srbija, čija zaostavština agresije nastavlja destabilizirati regiju i odlagati pristup Bosne Evropskoj uniji i NATO-u. 

Radiosarajevo.ba: Da li će se istinsko pomirenje naroda u Bosni i Hercegovini i ostatku Balkana desiti onda kada svaki od njih prizna da je neko učinio zločin u njihovo ime?

Pettigrew: Još se sjećam izjave Munire Subašić na jednoj konferenciji iz 2005. godine u Sarajevu da pomirenja nema bez pravde. Ostvarivanje pravde bi značilo da se politički lideri RS i Srbije distanciraju od svojih ultranacionalističkih prethodnika koji su organizovali i činili ratne zločine. Nadalje – kako Vi sugerirate – ostvarenje pravde zahtijeva da priznaju da su zločini počinjeni, te da se saosjećaju sa patnjama žrtava i preživjelih.

S obzirom na rastuće tenzije u regiji, ovo je vrijeme kada nam trebaju pravi, istinski lideri – državnici i državnice koji će preuzeti odgovornost za ono što se desilo, izraziti kajanje, te raditi na pomirenju koje je potrebno. Destabilizirajuća situacija u Bosni i Hercegovini je posljedica negiranja da su se desili genocid i drugi ratni zločini od strane RS i Srbije. Milorad Dodik je rekao da se o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva neće učiti u školama u RS-u jer se, kako je rekao, nisu dogodili. Premijerka Srbije Ana Brnabić odbija priznati da se desio genocid u Srebrenici.

Smatram da bi visoki predstavnik trebao osuditi zabranu podizanja spomen obilježja žrtvama u RS-u. Spomen obilježja žrtvama su zabranjena, ali ne i ona posvećena počiniteljima u RS-u. Čini se da visoki predstavnik nije učinkovit po ovom pitanju, iako je odgovoran za implementaciju mira. On bi trebao inicirati pomirenje tako što će olakšati postavljanje spomen obilježja žrtvama tamo gdje je to zabranjeno u RS-u, kao što je to slučaj u Prijedoru.

Tu su spomen obilježja počiniteljima, na primjer u koncentracionom logoru Trnopolje gdje je udruženje veterana bosanskih Srba jednu prostoriju pretvorilo u spomen sobu. Istovremeno, preživjelim žrtvama nije dopušteno da postave spomenik u Omarskoj. Ove godine je kao čin otpora, tu postavljena privremena ploča u Bijeloj kući gdje su zatvorenici mučeni i ubijani. Treba im dozvoliti da postave trajnu ploču i naprave muzej kao znake sjećanja na žrtve. U suprotnom, to je kršenje ljudskih prava i Aneksa 7 dejtonskog sporazuma, a što bi trebao riješiti visoki predstavnik.

Bila mi je čast što sam učestvovao na komemoraciji u Omarskoj 6. augusta ove godine. Govoreći na komemoraciji, istakao sam da ću uložiti napore da se tu napravi trajno spomen-obilježje i muzej. To je pitanje osnovne ljudske pristojnosti koje mora biti riješeno. Kada bi se to omogućilo, to bi bio akt pravde koji bi dao mogućnost za pomirenje. Odustajanje od ovog nastojanja nije opcija.

Radiosarajevo.ba: Dok čekamo na pomirenje u Bosni i Hercegovini i ostatku regije, krajnje desne i neofašističke politike su sve jače na Zapadu. Šta je uzrok tome? Moramo li strahovati? Šta učiniti po tom pitanju?

Pettigrew: Stalni uspon krajnje desnih i neofašističkih političkih stranaka širom Evrope izaziva veliku zabrinutost. Stranke poput Alternative za Njemačku, Slobodarske partije u Austriji, Pokreta za bolju Mađarsku, Nacionalnog fronta u Francuskoj, Zlatne zore u Grčkoj podržavaju bijelu supremaciju, antiimigracijsku i antimuslimansku politiku. Slične političke stranke su se pojavile u Italiji i Skandinaviji.

Ljudska bića su vrlo podložna političkoj propagandi. Hitler, Pol Pot, Slobodan Milošević, lideri Hutua u Ruandi pokazali su da su propaganda i govor mržnje efikasna sredstva da se stanovništvo okrene protiv zamišljene prijetnje. Posljedice su bile katastrofalne. Zamišljenu prijetnju po Evropu danas stvaraju stranke krajnje desnice, a to su dolazak imigranata sa Bliskog istoka i Afrike.

U posljednjih deset godina desili su se antiimigrantski i antimuslimanski teroristički napadi, kao na primjer u Norveškoj i na Novom Zelandu gdje su teroristi, između ostalih, bili inspirisani srpskim ultranacionalizmom i Radovanom Karadžićem. Bio je uznemirujući i tragičan marš Ravnogorskog pokreta u Višegradu 10. marta ove godine, kao i teroristički napad na vjernike u džamijama na Novom Zelandu koji je uslijedio nekoliko dana poslije. Dok Ravnogorski pokret nema uticaj na krajnje desne stranke koje sam spomenuo, srpski ultranacionalizam je imao jasan uticaj na antimigrantske pokrete i nasilje u Evropi.

Da, trebamo biti zabrinuti. Moramo odgovoriti „krajnjoj desnici“ i „neofašizmu“ jasnom artikulacijom i odbranom temeljnih vrijednosti kao što su ljudska prava, vjerske i kulturne različitosti, demokratija, vladavina prava, a sve zbog mirne i humane budućnosti. U nekim slučajevima, posebno u Bosni i Hercegovini, ekstremističkim grupama poput Ravnogorskog pokreta ne bi trebalo dozvoliti okupljanja i marširanja na mjestima poput Višegrada, gdje su njihove uniforme i pjesme psihološki štetne po preživjele prijeteći novim nasiljem.

Radiosarajevo.ba: Nakon holokausta, rečeno je: Nikad više. Nakon genocida u Bosni i Hercegovini je rečeno isto. Ali, ponovo se desilo. Do kad će se dešavati ovakvi zločini?

Pettigrew: Genocid ne nastaje u vakuumu. Priprema za genocid zahtijeva vrijeme i zahtijeva ultranacionalističku propagandu. Dehumaniziranje i govor mržnje se razvijaju vremenom izazivajući strah i mržnju unutar ciljane grupe u društvu. Propagandu i govor mržnje obično koriste oportunistički, nacionalistički političari čime dobijaju sljedbenike i vrše uticaj.

U slučaju Bosne i Hercegovine, takva politika ili retorika se nazivaju politikom ili diskursom „90-ih“. Međutim, treba biti ozbiljno zabrinut da se zbog neaktivnosti Ureda visokog predstavnika ponovo pojavila ultranacionalistička retorika. Vidimo poricanje genocida i veličanje ratnih zločinaca u RS-u, praksu koja oprašta, pa čak i slavi zločine koji su počinjeni. Hariz Halilović je napisao da je takvo slavljenje genocida zapravo nova faza genocida koju naziva „trijumfalizmom“.

Ovaj trijumfalizam u RS, koji slavi genocid i odobrava nasilje, sugerira da bi se zločini mogli ponoviti. Ovo je prijetnja miru na koju visoki predstavnika mora odlučno odgovoriti.