Potresna ispovijest Mirze Bašića: Sa 15 godina na "putu spasa" proveo 28 dana

Anadolija
Potresna ispovijest Mirze Bašića: Sa 15 godina na "putu spasa" proveo 28 dana
Mirza Bašić imao je samo 15 godina kada je 1995. godine preko šume krenuo iz Srebrenice ka slobodnoj teritoriji. Krenuo je sa ocem Ademom i bratom Midhatom koji nije preživio. Imao je samo 22 godine.

Mirza je na "putu spasa" tačnije u šumama oko Srebrenice proveo 28 dana. Dakle, 7. augusta je stigao do Kladnja. Preživio je nekoliko zasjeda, prvi put vidio i spavao među mrtvacima, ali i prvi put, umjesto olovke, u ruci je držao oružje koje nije znao koristiti. Povraćao je kada je prvi put u životu vidio ranjenika. Tokom gotovo mjesec dana jeli su uglavnom voće koje nije bilo ni dovoljno zrelo. 

Njegovo djetinjstvo nestalo je 11. jula. Već 10. su se muškarci i mali broj žena počeli okupljati u Šušnjarima, nedaleko od Potočara, odakle je 11. jula krenula kolona sa nekoliko hiljada ljudi preko šume do slobodne teritorije. Među njima su se nalazili i Mirza sa ocem i bratom. Iako je imao samo 15 godina.

"Obzirom da sam bio 15-godišnjak koji je visinom odskakao od svojih vršnjaka bilo me je strah otići u Potočare. Prvenstveno sam bio krenuo sa majkom i sestrom, a sa ocem i bratom smo se razdvojili u Milačevićima, selo na pola puta između Potočara i Šušnjara. Međutim, kako nas je susretala koja grupa koja je išla prema Šušnjarima govorili su majci gdje me vodi jer nisam tako mali", prisjetio se Mirza koji je tada bio u panici i kazao majci da će i on krenuti da nađe oca i brata. 

Tada se razdvaja sa njima i u Šušnjarima pronalazi oca i brata. U koloni koja je krenula iz Šušnjara na "put spasa", za mnoge i "put smrti", nalazile su se hiljade muškaraca, dječaka, ali i žena. 

"Išlo se dva metra pa se stajalo. Uglavnom, mi bez oružja smo uvijek ostajali na začelju kolone. Cijelu noć smo putovali od jednog sela do drugog, dakle, od Šušnjara do Jaglića, do linije razgraničenja", ispričao je Mirza za AA. 

Staza kojom su se provlačili je bila jako uska i kojom je mogao proći samo jedan čovjek je usporavala dugu kolonu Srebreničana. Sve oko te staze bilo je minirano. Tu je počelo pucanje i granatiranje koje je sa malim stankama trajalo cijelim njegovim putem.

"Cijelo vrijeme dok smo pješačili pucali su po nama, po koloni. U jednom trenutku, kad smo bježali u jedan potok, granata je pala nedaleko od mene. Otac me držao za ruku. Vidio sam kako se zabada u njivu kojom smo prolazili ali nije eksplodirala. U tim trenucima nisi imao vremena da razmišljaš o bilo čemu, sve se prebrzo dešavalo, pucnjava, kriješ se, trčiš, pada granata, nije eksplodirala...Pucnjava traje, nastavljaš bježat, trčiš...", kazao je Mirza. 

Nakon toga su pali u neke potoke odakle je izvlačenje trajalo možda i pola dana. 

"Tu je bilo mnogo ranjenih. Nakon izlaska iz tih potoka imali smo prvu pauzu. U pauzi pucnjave i granatiranja gdje je formirana kolona za izvlačenje ranjenika. To je bilo prije Kameničkog brda. Dok sam gledao izvlačenje ranjenika prepoznao sam mnogo komšija, prijatelja...", istakao je Mirza. 

Nakon toga je opet formirana kolona i napravljen je plan kako da se kreću, kako da nose ranjenike i pomognu onima koji nisu imali dovoljno snage.

"Taj red kolone i nošenje ranjenika nije dugo trajalo jer je možda nakon kilometar ili dva opet počela pucnjava. Tad se više nije gledalo da pratiš stazu, nego smo se samo morali negdje sakriti. Sve je tako bilo do pada mraka kada smo stigli na Kameničko brdo. Tu se ništa nije vidilo osim kad svijetleći meci malo osvijetle", prisjetio se Mirza dana kada je zaboravio šta znači imati djetinjstvo i sretan dom.

U koloni je bilo i razilaženja mišljenja kada je u pitanju put kojim su se trebali kretati. Jedni su govorili da trebaju na jednu stranu dok su drugi tvrdili da taj put vodi prema Kravici, tačnije neprijateljskim vojnicima. 

Mirza je mišljenja da je i u koloni bilo ubačenih ljudi koji su i ubijali u koloni ali i navodili ih na krivi put i zasjede. 

Otac je cijelim putem govorio i Mirzi i Midhatu da se drže u njegovoj blizini i da se ne odvajaju jer je bio mrak. 

"Ponovo je počela strašna pucnjava i granatiranje i svi su počeli da bježe. Tako smo i brat i ja s puta skočili u neki šumarak, otac je ostao iza. To je sve bilo u par metara. Kako smo ušli u šumarak skliznuli smo...Brat mi je rekao da se ne mičem, da šutimo i ne otkrivamo svoju lokaciju. Tu smo se razišli sa ocem. Brat i ja smo u šumarku bili cijelu noć. Noć je trajala cijelu vječnost. Sa nama su bila još dva-tri čovjeka. Nismo se micali. Tada je nastao haos. Četnici su ušli u kolonu jer smo čuli egzekucije. Čuli smo gdje govore da se predaju pa kada naiđu na dva-tri čovjeka tražili su da se predstave i nakon toga im ne vjeruju. Tražili su da skidaju gaće da vide jesu li osunećeni i nakon toga samo čuješ rafal...", prisjetio se Mirza jula '95. 

Bolje je bilo i da me nema 

Bio je u velikom strahu i panici, tresao se... Brata, koji je u međuvremenu našao i neku bombu, pitao je šta dalje na šta je on govorio da šuti i da bude strpljiv. Pred zoru su čuli ranjenike koji su nakon nekog vremena također bili utišani dodatnim pucnjevima. 

"Od tog straha rekao sam bratu da aktivira bombu i da nas ubije obojicu. Nisam mogao podnijeti neizvjesnost da dođu i do nas. Nismo se smjeli ni kretati da ne bismo naišli na nekoga niti smo znali gdje da idemo. Bolje je bilo i da me nema. Svitalo je", naglasio je Mirza. 

Posljednji put vidio brata Midhata 

Tada su obojica ustali i odlučili da napuste mjesto gdje su proveli cijelu noć. Trebali su se vratiti na put kojim su se prethodno kretali. Mirza se ni danas ne može sjetiti da li mu je brat rekao da se kreću brzo ili je on ubrzao neplanirano od straha. Međutim, Mirza je ustao, počeo trčati i nije se više osvrtao. Trčao je sve do mjesta gdje je bilo mnogo ruksaka i ličnih stvari. U jednom trenutku je vidio da iza njega nema brata. 

"Na taj način smo se razdvojili nas dvojica. Da li me nije mogao stići ili sam ja promijenio smjer kretanja...Ja nisam stajao, nastavio sam trčati. Odjednom sam bio sam", prisjetio se Mirza dana kada je posljednji put vidio brata Midhata. 

Na tom putu je naišao i na mrtvi bračni par. Muškarac je u ruci imao pušku koju je Mirza uzeo sa sobom. Nakon nekog vremena naišao je na jednog čovjeka koji je na sebi imao samo bijelu potkošulju i donji veš.

"Bio je izgreban. Navukao je potkošulju preko koljena i sjedio je. Nije htio da krene sa mnom jer ga je već uhvatilo neko ludilo", pojasnio je Mirza. 

Tek nakon tog susreta malo je sjeo. U džepu je imao malo cedevite zapakovane u neku foliju, koju mu je majka dala prije polaska u šumu. To je pojeo...

Imao sam pušku koju nisam znao upotrijebiti 

"Pogledao sam onu pušku, nisam znao ništa o oružju. Međutim, nekako sam se osjećao sigurnije ako imam pušku kraj sebe iako je ne znam upotrijebiti. Nastavio sam sam. Kretao sam se jednom livadom i odjednom se iz paprati ukazala lovačka puška. Povikao je: Stoj, ruke uvis. Bacio sam pušku i predao se. Bila su dva čovjeka, jedan u našoj uniformi, drugi u civilu", priča Mirza. 

Vidjeli su da je riječ o djetetu. Tada su shvatili da su na istoj strani. Jedan je bio iz Kutuzera, a drugi iz Jaglića, sela u okolini Srebrenice. U toku dana susretali su još nekoliko grupa ljudi koji su lutali po šumi i nisu znali gdje da idu. I oni su bili kao i oni. Na taj način su opet formiralu grupu od oko 40 osoba. 

Kretali su se ali se nisu puno udaljavali od prvobitne tačke. U jednom trenutku, Muhizin Omerović, koji je u šumama proveo više od 60 dana, odlučio je da se popne na neko uzvišenje kako bi vidio gdje se nalaze. Tada je on počeo da vodi grupu tvrdeći da ih može izvući do slobodne teritorije. Tako je i bilo. Omerović je tokom putovanja na "putu spasa" 15-godišnjem dječaku rekao jednu rečenicu koja mu je tada ulila nadu i koju nikada neće zaboraviti: "Ideš sa mnom i šta god da bude sa mnom bit će i sa tobom". 

Bespomoćni mnogi su i sami sebi oduzimali život 

Mirza se prisjetio i nekih od najtežih trenutaka koje je doživio tokom gotovo mjesec dana u šumama u blizini Srebrenice. Jedan od njih je svakako susret sa 17-godišnjakom koji je stao na minu i ostao bez stopala. 

"Krvario je, stegnuta mu je bila noga ispod koljena. Bio je sam. To je bio težak prizor. Plakao je i molio da ga ponesemo. Rekao nam je da je bio u grupi gdje je bio i njegov daidža i da su ga ostavili jer su otišli po pomoć. Molio nas je da nađemo te ljude da se vrate i da ga nose. Krenuli smo da ih tražimo da se momak ponese, a pomoći ćemo i mi. Međutim, kada je Muhizin došao do tih ljudi, bježali su i nisu dali prići sebi", prisjetio se Mirza. 

Opet su se vratili do njega, ali mu to nisu mogli reći. Govorio je da ima bombu i da će se ubiti ukoliko ga i oni ostave. Uvjeravajući ga da sačeka tu, oni su otišli da traže nekoga ko će im pomoći da ponesu momka. Međutim, nakon što su se udaljili čuli su detonaciju iz smjera gdje su ostavili tog momka.

"Nakon dva dana, kada nismo uspjeli preći asfalt u Snagovu vratili smo se i vidjeli da se ubio. Imali smo situacija da smo spavali među leševima", priča Mirza koji je i danas potresen kada se sjeti golgote koju je prošao '95.

Tokom jednog odmora kod jedne grupe na koju su naišli na putu čuo je da ga otac traži i da je živ. Doveli su ga do sela gdje ga je otac čekao. On se vratio da nađe sinove. 

"Došli smo u selo i tada sam vidio oca kako izlazi iz kuće. Tu smo se vidili nakon 21. dan. Nije mogao vjerovati da će mene prvo naći, mislio je da će naći starijeg. Bio je prešao u Baljkovicu, među prvima došao do slobodne teritorije ali kada je vidio da je sam i rekao sam sebi da mora da se vrati da nas nađe jer kako će mami na oči bez djece", prisjetio se Mirza kojem i sada suze naviru kada se sjeti tog potresnog susreta. 

"Tih nekoliko dana, koliko smo proveli u selu dok opet ne pokušamo preći ka Baljkovici razmišljao šta sada rade moji vršnjaci u svijetu ili drugim gradovima. Da li znaju za nas? Da li znaju za mene? Da sada postoji neki dječak koji bježi ispred ubica, koji se krije, koji kao da je u hororu", poručio je Mirza.

Mirza je sada obrazovan čovjek koji je osnovao svoju porodicu. Završio je fakultet, živi u Živinicama i pokrenuo je privatni posao.

Do sada nikada nije pričao o onome što je preživio tog jula 1995. Teško mu je prisjećati se dana do kada nije ni bio svjestan koliko je jak i koliko može izdržati. Posmrtne ostatke brata Midhata i danas traži. 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Povezano

/ Najnovije