Naučnica Lejla Kapur-Pojskić: Postoji samo jedan način da iskorijenimo COVID

Novi sojevi novog koronavirusa (SARS-CoV-2), koji izaziva infekciju COVID-19 a zbog čijih posljedica je na planeti umrlo više od dva miliona ljudi, donijeli su nove izazove pred naučnike.

Ipak, efikasnost vakcina protiv COVID-19 je donijela nadu za mnoge ljude širom svijeta da bi se sve moglo vratiti u prijašnje stanje u dolazećem periodu.

Novi sojevi? Vakcine? Mutacije? Gdje su tu naučnici iz BiH?

O svim ovim temama razgovarali smo s doc. dr. Lejlom Kapur-Pojskić, višom naučnom saradnicom i šeficom Laboratorije za humanu genetiku (LHG) pri Univerzitetu u Sarajevu.

Na početku razgovora upitali smo je šta bi se, u konačnici, moglo dogoditi s virusom SARS-CoV-2?

„Virus je 'izronio', nekako, iz svoje ustaljene sredine i proširio se u ljudskoj populaciji zato što je to njegova priroda i zato što virusi tako funkcionišu.

Sposobnost koronavirusa 2 da napada ljudske ćelije leži u samoj strukturi njegovog genoma i načinu na koji se on 'kači' na površinu ljudske ćelije i ulazi u njenu unutrašnjost, što je svrha virusa, a to je da se multiplicira, razmnoži i diseminira. Mutacije u genomu virusa omogućavaju mu preživljavanje i razmnožavanje u različitim uslovima sredine.

Zapravo, to je ta celularna ćelijska okolina koja stimuliše virus da se prilagođava različitim ćelijskim uslovima (koji su različiti od čovjeka do čovjeka, od podneblja do podneblja) i mijenja. Rezultat tih promjena u virusnom genomu i njegovog prilagođavanja domaćinu jeste pojava novih sojeva (genomskih varijanti)", objašnjava nam Kapur-Pojskić.

U posljednje vrijeme mnogo se govori o britanskom, južnoafričkom i brazilskom soju, a to su, kako kaže, spontane emergencije virusnih formi koje su nastale kao rezultat lokalnih adaptacija virusa. No, problem nastaje kada se te lokalne adaptacije zbog stalne komunikacije među ljudima prošire, budući da su ti mutantni sojevi adaptibilniji i njihova prilagodba je bolja, oni će se se lakše diseminirati i lakše izazvati bolest.

„Genomska varijabilnost virusa mu omogućava stalno širenje i obnavljanje unutar ljudske populacije koja izaziva stalnu epidemiološku nestabilnost, promjenu o tome šta znamo o virusu, koliko znamo o njegovoj suseptibilnosti na postojeće vakcine, koliko ne znamo itd.“, pojašnjava naša sagovornica.

Vakcina jedino rješenje

Oči svijeta danas su uprte u vakcinu. Problema je mnogo, ali svi se nadamo da je to rješenje.

Naučnicu Kapur-Pojskić smo upitali da nam nešto više kaže o cijepljenju protiv COVID-19?

„Vakcina je u stvari jedini pravi odgovor koji se očekuje od čovjeka na današnjem stupnju tehnološkog razvoja. Ako bismo teoretski pustili virus da on spontano atenuira i nestane iz ljudske populacije, to bi moglo trajati jako dugo, a ono što bi se dalje dešavalo bili bi periodične virusne emergencije, odnosno te epidemiološke krize koje bi uzrokovale kontinuiranu smrtnost kakva nam je već poznata kada je u pitanju koronavirus tipa 2.

Dakle, jedini načini da uklonimo virus iz ljudske populacije jesu vakcine“, govori nam Kapur-Pojskić.

Napominje da su vakcine zapravo vještački imunitet protiv virusa, odnosno način na koji mi, pomoću određenih molekula, istreniramo vlastiti organizam da prepozna virus u prvom slijedećem kontaktu i eliminira ga na najbezbolniji i najsigurniji mogući način za zdravlje kako pojedinca tako i cijele populacije.

„Ukoliko pojedinac uspješno eliminiše svojim imunološkim odgovorom virus iz vlastitog organizma, virus se neće širiti dalje unutar populacije. Na taj način mi štitimo ugrožene kategorije ljudske populacije od nekih neočekivanih i teških pojava povezanih s virozom uzrokovanom SARS-CoV-2.

Dakle, pogrešan način je kada razmišljamo o vakcini kao individualnom stavu ili potezu koji će imati efekat na nas same. Mi zajednički treba da djelujemo kada su u pitanju vakcine, jer naš pozitivan stav prema vakcinama je u stvari uspješan kolektivni, ljudski odgovor u borbi protiv virusa“, ističe Kapur-Pojskić.

Druga tema koja se veže za vakcine protiv SARS-CoV-2 jesu tehnologije koje se mogu primijeniti u proizvodnji vakcina.

„Mi koristimo molekule kako bismo istrenirali vlastiti imuni odgovor prema koronavirusu tipa 2, a te molekule možemo da proizvedemo na različite načine. Naime, možemo poslati informaciju ćeliji da sama proizvede protein pomoću RNK molekula ili pomoću inžinjeriranih DNK molekula, ili da ćeliji pošaljemo oslabljeni virus COVID-a na koji će ona, zato što je on oslabljen, razviti taj prvi imunološki odgovor. I to je taj trening ljudskog organizma da u prvom sljedećem kontaktu (zarazi) prepozna virus i da adekvatno reaguje. To je vakcinacija. To je smisao vakcinacije. Koliko mi naučnici uspješno inžinjeriramo tu molekulu toliko će biti uspješan i individualni i kolektivni odgovor na virus“, pojašnjava Kapur-Pojskić te dodaje da je upravo vakcina jedini način ovaj virus iskorijenimo i vratimo se nekom normalnom načinu života.

„Pojava novih sojeva izaziva jedan objektivni rizik. Nije još dokazano da će bilo koji od ovih sojeva biti rezistentan na vakcinu, što znači da ako istreniramo naše ćelije one bi teoretski trebale da reaguju i na engleski, južnoafrički i na brazilski soj, zato što razlike između ovih sojeva nisu toliko velike da bi vakcinacijski odgovor trebao da izostane. Međutim, trebamo biti oprezni i trebamo dalje proučavati situaciju i vidjeti da li te stvarne razlike u genetici između virusa rezultiraju s njihovom proizvodnjom nekih novih proteina koje jednostavno naš trenirani imuni odgovor ne može prepoznati“, napominje naša sagovornica.

O mutacijama novih sojeva

U posljednje vrijeme pojavili su se i novi sojevi koronavirusa - brazilski, južnoafrički, britanski. Iskoristili smo priliku te upitali ovu naučnicu da nam nešto više kaže o samim mutacijama, da li ih možemo očekivati više te da li ih ikako možemo zaustaviti?

„Kada govorimo o tim novim mutacijama, kao što sam rekla na početku razgovora, to je nešto što je očekivano o virusima. O njihovoj genetici, odnosno genomici virusa oduvijek se znalo kao i o njihovoj mutagenosti, odnosno sposobnosti da mijenjaju svoj genom kako bi se prilagodili određenoj celularnoj sredini.

Dakle, mutacije nisu iznenađenje, jer virus tako funkcioniše i to je ono što je predvidljivo. Predvidljiva su i mjesta mutacija u virusnom genomu, i sada tačno znamo adrese u genomu gdje su se te promjene desile u brazilskom soju, koji je najviše mutirao, u odnosu na ishodišni SARS koronavirus tipa 2. Znamo i koje su se promjene desile u britanskom, a koje u južnoafričkom soju. 

To što mi znamo koje su promjene, daje nam ogromnu moć da otkrijemo i na vrijeme saniramo nove slučajeve koji su uzrokovani novim sojevima koronavirusa te da ih otkrivamo na vrijeme i da epidemiološki reagujemo. Dakle, to su sada nove genetičke sekvence koje su detektabilne u uzorku gdje možemo uspostaviti epidemiološku kontrolu nad tim novim sojevima, pa se i intenzivno radi na tome. Ta mogućnost detekcije novih sojeva u uzorku pacijenta pruža nam mogućnost dopunskog razvoja vakcina tako da možemo eventualno i planirati novi vakcinacijski odgovor ukoliko se dese neke dirastične promjene ili produkcija novih sojeva koronavirusa“, govori nam Kapur-Pojskić.

Kako kaže, nauka im daje sasvim jasna objašnjenja i omogućava im da predvide, idu korak ispred virusa i na taj način adekvatno reaguiraju.

Nauka u BiH

Zanimalo nas je i u kom stadijumu je, generalno, svijet nauke u BiH koja ima dosta mladih nada, ali se zapravo vlast mnogo i ne obazire na njih?

Ističe kako postoji jako dobra saradnja među kolegama u naučno-istraživačkom polju kao i veliki inovacijiski i inventivni kapaciteti i potencijali na Univerzitetu u Sarajevu ali i u cijeloj BiH koji nisu dovoljno iskorišteni.

„Svrha nauke jeste da nam pruži odgovor i sigurnost upravo u ovakvim situacijama u kakvu nas je doveo COVID–19. Dakle, vidite da sve one zemlje koje su dugo godina ulagale u naučno-istraživački rad i razvoj su one koje su nam donijele vakcinu i koje će se prve izboriti s COVID-19 i vratiti 'život u normalu'“, govori nam te dodaje da je to zapravo ono što ljudi vole čuti, mada je sporno da li ćemo se vratiti u isto stanje kakvo je bilo prije COVID-19.

No, prema njenom mišljenju, ulaganje i investicija u nauku se isplati iz dva razloga: država pokazuje koliko je svjesna i moderna sa svojim ulaganjem u nauku, i drugo, zato što su naučni rezultati direktno primjenjivi u industriji.

„Na taj način se može povećati industrijska proizvodnja i dobrobit svojih građana na svakom mogućem aspektu. Nauka se uvijek stavlja u stranu i uvijek se o njoj razmišlja kao o dodatnom trošku države, međutim, to je koncept kojeg treba mijenjati. O dobrim idejama i o shvatanju značaja nauke pokazuju i neke strategije u naučno-istraživačkom razvoju koje mi imamo i koje treba slijediti u svakodnevnoj politici, i u tom slučaju ćemo biti sigurni“, smatra Kapur-Pojskić.

Kad su u pitanju mladi kadrovi, mišljenja je da imamo nevjerovatan inovacijski potencijal koji leži upravo u njima.

„Mladi su kroz svaku generaciju i svaku oblast puno kapacitirani i svjesniji svojih mogućnosti nego što su to bile prethodne generacije. Ja vjerujem u naše mlade i vjerujem da će doprinijeti globalnom istraživačkom razvoju, bilo da rade u BiH ili negdje u inostranstvu. Nije sramno niti greška otići i pokušati svoje naučno-istraživačke kapacitete razviti negdje drugo pa se vratiti u BiH ili raditi u nekoj trećoj državi, jer svaki doprinos naučnika globalnoj nauci vidimo kao pravi način razmišljanja. U svijetu globalne nauke se, naime, dešavaju najveća otkrića koja nam pomažu da riješimo svoje probleme i izazove u razvoju. Postoji jako veliki broj mladih naučnika u BiH koji djeluju globalno, ali su u svakodnevnoj medijskoj prezentaciji nevidljivi, zato što svrha i smisao naučnog rada nije da se svakodnevno javljamo i diseminiramo informacije o našim malim ili krupnim potezima, ali vas uvjeravam da je jako puno naučnika na bh. tlu koji vrijedno rade i doprinose svakodnevno u globalnom naučnom mozaiku“, iskreno će Kapur-Pojskić.

Također, mišljenja je da naša zemlja, s obzirom na kapacitete i ulaganja, ima jako mnogo uspjeha i velikog doprinosa globalnoj nauci.

Kraj pandemije

Usudili smo se upitati i kada možemo očekivati kraj pandemije?

„Pandemija je globalni problem i rješenje će morati biti globalno. Vidimo da neke zemlje koje imaju političku i financijsku moć prednjače u toj borbi, ali svaki vakcinisani čovjek je korak naprijed u istoj. Postoje međunarodne organizacije koje vode računa o tome da je taj odgovor na pandemiju ravnomjerno distribuiran. Oni se brinu da čak i najsiromašniji krajevi planete Zemlja budu pokriveni vakcinacijom. Mi ne spadamo u te najugroženije na financijskom i razvojnom smislu, negdje smo na sredini, ali smo ušli u COVAX mehanizam udruženog i solidarnog odgovora u borbi protiv COVID-19.

Problem je u kapacitetima proizvodnje vakcina, jer bez obzira što su zarazne bolesti očekivani globalni problem današnjice, COVID-19 nije smio biti iznenađenje za globalno zdravstvo. Iako imamo rješenje, proizvodnja dovoljnog broja vakcina je ozbiljan tehnički izazov za sve zemlje u svijetu i sada će se morati mobilisati svi proizvodni kapaciteti, koji iole mogu doprinijeti u proizvodnji, da bi se dovoljan broj vakcina proizveo i kako treba distribuirao“, zaključuje Kapur-Pojskić.

Paralelno s tim, dodaje, treba razvijati svjesnost o potrebi vakcinacije i prihvatiti vakcinu kao jedino riješenje.

Hoće li život nakon pandemije biti normalan?

„Naravno da hoće. Vrlo sam optimistična kada je u pitanju budućnost zemlje i čovječanstva. Sigurna sam da ćemo za dvije do tri godine osvrnuti i biti ponosni na to šta smo uradili kao čovječanstvo i kako smo pobjedili pandemiju. Ali, isto tako ne smijemo zaboraviti da postoje paralelni izazovi i pored COVID-19, a to su globalno zatopljenje, nedostatak hrane u pojedinim dijelovima zemlje, nedostatak lijekova za hronične bolesti.

To su sve problemi koji su postojali i koji postoje bez obzira na COVID-19 i koje ne smijemo zaboraviti“, podsjeća naša sagovornica.

Sva zdravstva imaju ozbiljan problem, a to je da se suoče sa svojim svakodnevnim bolestima i problemima. Stoga se trebamo polako vraćati normalizaciji svog doživljaja ostalih globalnih problema i nastaviti s njihovim rješavanjem paralelno s COVID-19.

„Ako budemo dovoljno inteligentna populacija, vrlo brzo ćemo prevazići ovaj problem i suočiti se s novim“, zaključuje na kraju razgovora doc. dr. Lejla Kapur Pojskić naučna savjetnica i šefica LHG.