Beskompromisna partizanka: Vahida Maglajlić, žena koja je stvarala Bosnu i Hercegovinu

Priča o Vahidi Maglajlić je priča o snažnoj ženi, rođenoj u uglednoj porodici, koja je izabrala teži put i stvarala Bosnu i Hercegovinu. O ženi koja je život dala za revoluciju – za otpor fašizmu i osnaživanje žena u tadašnjem patrhijarhalnom sistemu.

Bi četrnaesti april 1907. godine, kada Ćamila skupi posljednje atome snage i kriknu: 'Aaaah'. Graška znoja slila se niz njeno čelo, pravo u oko, upereno među raširene noge. Babica prereza pupčanu vrpcu i reče: 'Ćamila, djevojčica je'.

Vahida je zaplakala prvi put. Babica je spusti u majčino naručje. Dok je kiša neumoljivo udarala u prozorsko okno, Ćamila je u ekstazi ponavljala: 'Vahida, jedinstvena moja, neuporediva'.

Trending

Brod sa oko 270 ljudi prevrnuo se kod sjevernog Kipra, jedna osoba poginula

Trideset šest godina kasnije, u aprilu, metak je prošao kroz Vahidino srce.

Beskompromisna partizanka

Banjalučanka, partizanka Vahida Maglajlić nije dočekala 37. rođendan. Poginula je 1943. godine u selu kod Bosanskog Novog dok je izvlačila ranjenike iznenadnog njemačkog napada. Komunistička partija Jugoslavije izgubila je svoju članicu, partizani su izgubili hrabru drugaricu, žene revolucionarku koja nije pristajala na potlačenost, a porodica energičnu, beskompromisnu kćerku i sestru.

Orden narodnog heroja, drugo najviše vojno odlikovanje u Jugoslaviji, dodijeljen je Vahidi Maglajlić 1951. godine za izuzetna herojska djela i hrabrost. Time je Vahida postala jedina muslimanka, narodna heroina Titove države. Jedna od devet žena narodnih heroina iz Bosne i Hercegovine.

Bila je jedna od prvih žena koje su učestvovale u akcijama radničkog pokreta i imenovana je za predsjednicu Ženskog pokreta. Komunističkoj partiji Jugoslavije pridružila se u maju 1941. godine. Dok je prikupljala hranu, lijekove, odjeću i oružje za borce, prekrivena zarom obilazila je grad i širila ideju – energično, beskompromisno, spretno, snalažljivo, kakva je i sama bila.

Ostalo je uplamćeno kako je vunom prekrivala municiju koju je slala partizanima, kako je organizirala žene da pletu i sakupljaju odjeću, i kako je i sama neumorno noću parala bosanske ćilime i od njih plela džempere, šalove i čarape partizanima. Njen rođak, Teufik Maglajlić, ispričao je da je umotavala sanitetski materijal kao novorođenče i nosila ga do svoje kuće i do partizanskih bolnica.

Svojom ličnošću i ugledom, utjecala je na banjalučke muslimane da pristupe partizanima i uskoro je postala ključna ličnost pokreta otopra. Kuća njenog oca, kadije, postala je centralno mjesto za skrivanje revolucionara. Zapažena, uhapšena je u oktobru, odvedena u zatvor Crna kuća, gdje je mučena dva mjeseca. Ostala je najsigurnija partizanska veza u Banjaluci i nije odala imena saradnika Narodnooslobodilačkog pokreta. U zatvoru je uspjela došapnuti partizanu Saši: "Ako, Saša, prije izadješ, reci svima da se ne boje, jer neću nikog otkriti. Neka i dalje slobodno rade."

Njena šutnja rezultirala je odlukom da bude poslana na Prijeki sud u Zagreb, kada s Danicom Marić skače kroz prozor i bježi. Drugovi partizani prebacuju je na oslobođenu teritoriju na planini Čemernici gdje obje stupaju u partizanski odred. Vahida nastavlja gdje je stala – ali sada širi svoj utjecaj na žene. Drži konferencije i zborove, osnažuje žene Kozare, Grmeča i Cazinske krajine i radi na osnivanju Antifašističkog fronta žena u Podgrmeču.

Na Prvoj konferenciji Antifašističkog fronta žena Jugoslavije, 1942. godine upoznala je Tita i izabrana je u članstvo Centralnog odbora. Djelovala je u Canzinskoj krajini kada je 1943. godine započela Četvrta neprijateljska ofanziva, a Vahida biva upućena u Bosanski Novi gdje je zadesio iznenadni njemački napad. Njen lik ostao je upamćen u kratkoj bundi od pliša i smeđim pantalonama s pištoljem i po kultnim izjavama:

"Ti misliš, kadinice, da si samo ti živa", rekla je na majčinu kritiku kada je pokupila sve brašno iz kuće. "Šta ćeš, moja Ramiza, smrt je jedna", rekla je s osmijehom u šumama i gorama, kada se na čuđenje saborkinje spremala da krene u borbu. A onda kada je književnik Sekender Kulenović pitao kako je uspjela dovesti Cazinke na konferenciju, rekla je: "Meni izgleda da je bilo lako, a njih pitaj kako su one uspjele. Možda je bilo i suza".

Inspiracija ženama

Vahida Maglajlić svoju borbu počela je mnogo prije Drugog svjetskog rata. Rođena u uglednoj porodici, kćerka kadije, predsjednika šerijatskog suda, pobunila se protiv ženske potlačenosti. Po završetku Ženske stručne škole u Banjaluci njen otac Muhamed nije dozvolio da nastavi školovanje u Zagrebu, što je izazvalo veliki revolt. Prva je skinula zar i odrezala kosu u znak protesta ponižavanja ženama i propagirala je pismenost kao alat emancipacije muslimanki.

Iako nije nastavila školovanje u porodici, imala je saveznike. Njena majka Ćamila bila je polusestra Ševale Zildžić – Iblizović, predvodnice u osiguranju visokog obrazovanja ženama, i podržavala je Vahidu u njenim aktivnostima. Brat Ekrem, zagrebački student i član Narodnooslobodilačkog pokreta u Zagrebu, Vahidu je privukao radničkom pokretu, a cijela porodica učestovala je u borbi protiv fašizma. Otac je osudio ustaške progone i poslan je u logor Stara Gradiška, gdje je ubijen i njen brat Dževad. Njena braća Munib i Nedžib poginuli su u partizanskim borbama, a u borbi protiv fašizma učestvovali su i braća Osman i Alija. Njen brat Šefket bio je narodni heroj, a njena sestra Muniba bila je udata za Fadila Šehića, također narodnog heroja.

Ostatak teksta pročitajte na Tačno.net.