Kovačević: Bez jednakopravnosti svih građana BiH neće biti članica EU i NATO-a

Dok se u bosanskohercegovačkoj javnosti ponovo zahuktava priča o promjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, što, naravno, "na mala vrata" otvara priču o uređenju zemlje i funkcioniranju vlasti, nameće se pitanje ko i zašto ponovo zaboravlja građane Bosne i Hercegovine? 

Piše: Faruk Vele

HDZBiH, blokirajući uspostavu nove federalne vlasti, insistira na novom Izbornom zakonu, naravno, na način kako to njima odgovara, a Dragan Čović vjeruje da to kraja marta možemo imati navedeni zakon. 

Hoće li oni koji se ne smatraju pripadnicima niti jedne od tri etničke grupe tj. konstitutivnih naroda u postdejtonskoj BiH, već se izjašnjavaju kao tzv. Ostali, dakle građani BiH, prestati biti diskriminirani u svojoj državi? 

Ko ima veća prava? 

Već decenijima se njihova aktivna i pasivna biračka prava narušavaju, a "nesigurnost je Ustavom zagarantirana". Ko će predstavljati građane BiH, šta je s pričom o Vijeću naroda, kako do legitimnog i legalnog predstavnika građana? 

Dr. Slaven Kovačević, politolog, ekspert za euro-atlantske integracije i savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića, smatra da je to veoma interesantno pitanje, ali da je, po njegovom mišljenju, pogrešno postavljeno. 

Zija Dizdarević / Razorni dejtonski učinak

"Iako ta čuvena alineja 10. preambule Ustava Bosne i Hercegovine govori sljedeće... 'Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstituentni narodi (u zajednici sa Ostalima) i građani Bosne i Hercegovine utvrđuju Ustav kako slijedi...' u njoj ćemo pronaći to da se time ne utvrđuje status višeg ili manjeg reda za bilo koju od etničkih zajednica ili za onu zajednicu koja se nažalost naziva Ostalim ili za građane Bosne i Hercegovine, koji ne pripadaju niti jednoj etničkoj zajednici ili Ostalim", govori Kovačević.

Po njemu, "tu je početna greška svih onih koji bi kroz pogrešne interpretacije preambule Ustava Bosne i Hercegovine htjeli prikazati da neko treba imati veća prava od onog drugoga".

"A najčešće to rade oni koji se zaklanjaju iza vlastite etničkih zajednice, pa koristeći elemente političke manipulacije govore netačnost ili neistinu da je Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno njegovim duhom utvrđena potreba za jednakopravnošću naroda ili etničkih zajednica, izvjesno na štetu onih koji se tako ne izjašnjavaju", veli Kovačević, te pojašnjava:

"Da je to tako, onda bi Ustav Bosne i Hercegovine koristeći praksu kontinentalnog prava, trebao precizno utvrditi kako se to daje bilo kakvo pravo konsituentnim narodima, pa se onda kroz slobodnije interpretacije različitih političkih stranaka to pravda postojanjem Doma naroda BiH kojim bi se određena etnička prava navodno zaštitila, a zapravo je suština u tome da se taj gornji dom koristi kao sredstvo političkih ucjena ili za postizanje vrlo preciznih partikularnih političkih ciljeva u korist jedne, dvije ili tri etničke političke stranke".

Smatra da "njih hrane svojim stavovima svi oni koji nastoje pojasniti da je Bosna i Hercegovina već sada uređena na temeljima konsocijacijske demokracije", a koja zapravo "pretpostavlja raspodjelu političke moći koristeći statističke ulazne podatke o sveukupnom broju stanovništva kako bi se izveo omjer brojnosti pojedine etničke zajednice".

"Takvi često, radi neznanja ili namjerno, zaboravljaju govoriti o trećem principu konsocijacijske demokracije koji jasno govori o proporcionalnoj zastupljenosti u svim zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima vlasti, uključujući javna preduzeća i cijeli nizu državnih agencija. To bi u praksi značilo da onaj koga ima 15 posto unutar sveukupnog stanovništva, može konzumirati maksimalno 15 posto učešća u raspodjeli vlasti, ali ne može nikako 33 posto, kako je to sada praksa u našoj zemlji, jer to onda više nije konsocijacijska demokracija", ističe Kovačević.

Etnička diskriminacija

Po njemu, to je suštinsko pitanje konsocijacijske demokracije, koja je svoj zadnji pokušaj imala u Južnoafričkoj Republici početkom 1980-tih godina.

"Tada je 5 posto bijelaca željelo imati istu količinu raspodjele vlasti kao 95 posto crnaca, što se naravno odbacilo jer u tome ne postoji temeljna demokracija. Zašto navodim ovaj primjer? Iz jednostavnog razloga, jer se u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci jasno kaže da je etnička diskriminacija izvedenica iz rasne diskriminacije, pa u tom elementu treba vidjeti i nastojanja europskih institucija da se mora provesti presuda Sejdić-Finci i to tako što će se prvo izmijeniti Ustav Bosne i Hercegovine, a poslije toga i Izborni zakon BiH kako bi se na taj način eliminirali svi vidovi diskriminacije", komentira Kovačević.

Najzad, dodao je sagovornik Radiosarajevo.ba, kada dođemo do Mišljenja Europske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji, "onda je sasvim jasno da je tamo vrlo jasno rečeno da bilo čija etnička pripadnost i mjesto prebivališta, ne mogu određivati bilo čiji izborni status u izborima za zakonodavne i izvršne organe vlasti, bili oni zastupnički domovi, domovi naroda ili vlade na različitim nivoima, jer to nije u skladu sa europskim standardima".

"Zato se nalaže Bosni i Hercegovini da izmjeni svoje izborno zakonodavstvo i uskladi ga sa izbornim standardima, na način da se osigura jednakopravnost svih građana i to na način da u okviru konzumiranja pasivnog i aktivnog biračkog prava ne smije biti bilo kakvih ograničenja, pa ni onih kroz igru sa različitim etničkim izbornim jedinicama. U tome je sva suština, koja ne ide na ruku ni onima koji bi tražili balans između etničkog i građanskog koncepta, jer je tako nešto nemoguće iz razloga što ti koncepti isključuju jedan drugoga i tu nikakav balans nije moguć, ako ćemo provoditi europske standarde", upozorio je Kovačević.

Kako do Europe?

Na kraju, ponovio je i ono što već piše u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Zornić gdje je utvrđeno da u "Bosni i Hercegovini ne postoji potpuna demokracija jer se daju veća izborna prava etničkim zajednicama", pa se nalaže ovoj zemlji da "primjeni potpunu demokraciju i omogući jednako i pravedno učešće u izborima svim građanima Bosne i Hercegovine".

Jakob Finci: Može li Bosna i Hercegovina biti građanska država?

"Pravni osnov za takvo nešto je član 6. Lisabonskog ugovora o Europskoj uniji, koji jasno govori da se sva individualna ljudska prava moraju obezbijediti, ali ne na način, kako to neko tvrdi tražeći da se uvaži specifičnost pojedine zemlje, jer ne postoji takva vrsta specifičnosti bilo koje europske zemlje koja može poništiti ili devalvirati ljudska prava i jednakopravnost svih građana na individualnom nivou, tako da su pogrešne i neutemeljene sve namjere pojedinih političkih stranaka koji bi kroz igru sa etnički zasnovanim izbornim jedinicama davale prednost etničkim zajednicama na štetu jednakopravnosti građana", ističe Kovačević.

Na koncu, Kovačević je sasvim jasan i precizan:

"To nije u skladu sa europskim standardima i to jednostavno neće ići, jer nas to udaljava od euro-atlantskih integracija i zato su svi takvi prijedlozi osuđeni na propast u svome začetku. Ova zemlja, Bosna i Hercegovina, treba odgovoriti na jednostavno pitanje – hoće li ovdje biti jednakopravnosti građana kako bi se išlo dalje u euro-atlantskim integracijama ili neće, pa iz razloga postojanja sistemske diskriminacije Bosna i Hercegovina neće moći postati članicom Europske unije i NATO saveza".