Književnik, diplomata, nobelovac: Ko je bio Ivo Andrić?

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, uspješni diplomata bivše Jugoslavije, velikan evropske književnosti i intelektualac čije djelo neki i dan-danas žele osporiti - Ivo Andrić, rođen je na današnji dan devetog oktobra 1892. u mjestu Dolac kraj Travnika.

Djetinjstvo provodi u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu. 1903. godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija), a studij slovenske književnosti i historije pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Gracu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.

Tačno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911.), kada je u časopisu Bosanska vila objavljena njegova prva pjesma U sumrak, ovaj Travničanin postaje dobitnik najprestižnijeg priznanja u domenu književnosti. Radi se, naravno, o Nobelovoj nagradi koja mu je 1961. godine uručena za roman Na Drini ćuprija, kao i za cjelokupni dotadašnji rad na "historiji jednog naroda".

Trending

Semezdin Mehmedinović dobitnik Godišnje nagrade Društva pisaca BiH za najbolje književno djelo!

U obrazloženju je stajalo da "njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz historije svoje zemlje".

Ivo Andrić je 1961. u Stockholmu primio Nobelovu nagradu uz zvuke Marša na Drinu. Pisac je staru, predratnu ploču ponio sa sobom u Švedsku i insistirao da mu nagrada, koju je dobio za sva svoja djela u kojima je uspio da prenese smisao, život i duh prostora koji su tema njegovih djela, bude uručena uz ovu pjesmu.

Šveđanima se melodija mnogo dopala, a pjesma se munjevitom brzinom proširila po cijelom svijetu. Godine 1966. holandska grupa The Spotnicks snimila je obradu Marša Na Drinu, a iste godine marš je obradila i čuvena britanska grupa The Shadows. Njemački muzičar James Last 1968. snima obradu kompozicije.

08.10.23. 12:36

"Andrićevi dani 2023" u Travniku od 9. oktobra do 9. novembra

Cjelokupan iznos od Nobelove nagrade donirao je za izgradnju bosanskih biblioteka i kupovinu knjiga. I novčani iznos nagrade AVNOJ-a iz 1967. godine i Dvadesetsedmojulsku nagradu iz 1970. godine pisac je dao također za razvoj bibliotekarstva Bosne i Hercegovine. Imao je uvid u trošenje iznosa i uplaćivao ga je iz dva dijela.

Iz širokog opusa književnog Andrićeva stvaralaštva izdvojit ćemo samo neka, ona najpoznatija djela: romani Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovjedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami, meditativna proza Znakovi pored puta...

Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegova života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom Šta sanjam i šta mi se događa.

Zanimljivo je pomenuti i to da je upravo Andrić bio prvi potpisnik Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom književnom jeziku.

Andrić je imao i veoma uspješnu diplomatsku karijeru. Najprije je bio postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je proputovao skoro cijelu Evropu, radeći desetak godina kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu, Gracu, Marseilleu, Parizu, Madridu. Nakon toga bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi.

Između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na funkciji opunomoćenog ministra i vanrednog poslanika jugoslavenske vlade u Berlinu. Po izbijanju rata, zbog neslaganja s vlastima u Beogradu, podnosi ostavku na mjesto ambasadora, a za vrijeme Drugog svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu. U tom periodu i stvara svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti svjetsku slavu. Kasnije postaje član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Trinaestog marta 1975. godine Vojnomedicinska akademija u Beogradu je saopćila da je Andrić preminuo u 1:15, a u času smrti imao je nepune 83 godine. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici gdje je stajalo: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog 'javnog radnika' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."