Ivica Osim: Bojim se da sve ne pukne kao staklo

On odgovara kao da mu je maternji. U tome dolazi neka čivija iz Ambasade, prevodilac, šta li, pa ga pita nešto na engleskom. U tili čas Ivica Osim se prestrojava pa uljudno ovome odgovara na engleskom. Nije to lako ni pismenom dvadesetogodišnjaku, a kamoli čovjeku od 74 godine, koji je pri tome preživio težak moždani udar, piše Dnevni avaz.

Ali, to je Švabo, jedan i jedinstven. Čovjek koji nas sve kolektivno još održava da ne potonemo u sveopću trećerazrednost.

Prvo i osnovno, kako ste?

A, kako, standardno. Dura se nekako.

Kako je pred Novu godinu, bude li se sentimenti? Šta Vama predstavljaju novogodišnji praznici?

Sjetim se, naravno. Nove godine su za mene bile prilika da se sjedne, okupiš ljude oko sebe, prilika za lijepo i opušteno druženje. Svi zaposlenici kluba na jednom mjestu i oni što rade na stadionu, pa jedno lijepo prijepodne, nekad se ode i u poslijepodne. Fina su to vremena bila. Pa, onda, mlađe generacije sakupe nešto novca, kupe poklone, sjete se ovih starijih. Bilo je to lijepo, sada ne znam da to ima.

Čini se da živimo u vremenu potpunog moralnog i duhovnog sunovrata. Šta je razlog pa su prije ljudi bili bolji?

A šta su sve ljudi preživjeli, dobro je da je iko normalan, dobro je da ima iko da nešto još slavi. Bilo bi nenormalno da je suprotno, ljudi bi se pitali šta je ovima. Teška su vremena, ne samo kod nas, vidite šta se sve u svijetu događa. Kome je do slavlja kada znaš da dnevno poginu stotine ljudi.

Pribojavate li se gdje bi nas sve to moglo odvesti?

Pribojavam se kataklizme, prirodne kazne. Ovo sve šta se dešava i u kakvom svijetu živimo, samo od sebe priziva neki baksuzluk. Šta će biti s ovom planetom? A lijepa je, teško da ima još jedna ovakva. Stalno je neko iščekivanje nečega, a to, onda, proizvodi negativnu energiju. Ima ljudi koji rade na očuvanju, da se sve ne završi tako katastrofalno, ali malo ih je. Mnogo je više ovih koji prizivaju elementarnu nepogodu nesagledivih posljedica. Bojim se da sve ne pukne kao staklo. Nema mnogo ljudi koji bi nas mogli sačuvati.

U čemu je problem? Novac, moć...? Šta nas odvlači od istinske ljepote, mira, blagostanja?

Moćnici. Hajde što su oni moćnici, nego što lako zavade ljude. Živimo isključivo sistem “zavadi pa vladaj”, onda poslije ostane “zavadi”, a za “vladaj” niko te ne pita. Bojim se da ne bude prekasno kada shvatimo da je to bio krivi pravac. Baš zato što je planeta lijepa, svi žele da je više uzmu za sebe, a čini mi se opet da je Balkan najljepši. Nije zato džaba najviše previranja ovdje, kod nas.

Kako se sačuvati od tog previranja, možemo li biti pametniji?

U Evropi nema ljepšeg mjesta od Balkana. Ja nisam sebičan niti bih želio zvučati da imam takve aspiracije, treba i drugima dati priliku da ovdje uživaju, da upoznaju prirodne blagodati, ali trebali bismo mi to znati čuvati, ne rasprodavati. Mi najbolje živimo, toga treba biti svjestan. Pola Evrope dalo bi sve da može kao mi, znamo se družiti, proslaviti blagdane, evocirati uspomene... Šta god da se dešava, ne smijemo se mi između sebe glodati.

Šta biste, onda, ljudima mogli poručiti, savjetovati?

Treba nam da više vjerujemo sebi šta god da radimo, da vjerujemo drugima, jer dok god sumnjaš u nešto, od toga nema ništa. U 2017. godini želim što više mira, da se zabavljamo, da ne stvaramo sami sebi srklet.

Šta Vama danas predstavlja najveće zadovoljstvo?

Ja se uvijek vraćam sportu. Evo, sada ima na televiziji spust ili veleslalom i to gledam. Gdje god je neko takmičenje, ja to pratim. Vrati me u vrijeme kad sam se i sam takmičio. Jer, sport je takmičenje, gledaš šta bi ti u tom trenutku uradio, kako bi, sjetiš se sebe. Sjetiš se da si kao dijete maštao, da mi je biti Krojf ili Pele, a u tome je čar. Pa preživljavaš sve i s gubitnicima i sa pobjednicima, uneseš se u njihovu ulogu.

Čini se da ste svugdje više cijenjeni nego ovdje. Živite u Sarajevu, a možete bilo gdje, zašto?

Zbog prijatelja, volim sresti staru raju, sjesti, družiti se. Pa se onda podsjetiš starih vremena, anegdota, osvježiš pamet. I sve to u finom jednom tonu, bez galame i dreke. Možeš se i našaliti, provaliti nešto a da ti se ne zamjeri. To se ne može nikakvim novcem platiti. Sjedneš, recimo, s igračima Sarajeva pa se, onda, raspodjenu anegdote s Hasetom, Ibrom... Bez toga se ne može. Inače jedni bez drugih ne možemo.

I fali nam spontanosti, čini mi se ponajviše. Čim je nešto nazor, ne valja, a život je sam od sebe prenapregnut, umjetnost je kako se opustiti. Kada ostariš, shvatiš da si prošao tu dječiju fazu igre, lijepo je sve to, ali treba djecu izdržavati, treba sve ovo preživjeti. Život je sve teži i teži, a u spontanosti je ipak neki lijek.

Na televiziji je mala milijarda utakmica...

Čega, bolan, milijarda?

Dostupna je skoro svaka liga i iz svake je moguće pogledati skoro sve utakmice. Koliko uspijevate sve to pogledati?

Neka ih, evo, sada zbog praznika, nema toliko utakmica i odmah je belaj, kao da se ništa ne dešava, valja prevaliti dan. A svaka ta nova utakmica je nova priča, svaka je posebna. Novi je raspored, gledaš i očekuješ da se desi nešto novo, nešto što do tada nisi vidio. Ljudi hoće da budu svjedoci nečega što nisu do tada vidjeli.

Jedino Englezi ne posustaju.

Englezi imaju nešto što niko drugi nema. Kod njih je fudbal relikvija, kao kad ideš u crkvu. Nema fudbala, odmah ti se pola života ukida. Kao da nema ručka, odmah ti nedostaje. I to nije samo na televiziji, poseban je ugođaj gledati to uživo. Život se organizira na osnovu toga, zadovoljstvo koje je teško nadoknadivo. A, onda, toliko igraju da se zapitaš kako sve to izdrže. Kaže, doživio srčani udar na terenu. Pa, gdje neće doživjeti šta sve mora predeverati.