Visočanka Ivana Šćepanović jedna je od mnogobrojnih bh. djevojaka koje su svoje snove ostvarile tako što su počele raditi kao stjuardese za neku od aviokompanija s Bliskog istoka.
Za posao stjuardese zainteresirala se zato što je oduvijek voljela putovati i voljela je promjene.
"Sve je počelo od neke promjene i želje za drukčijim životom. Imala sam dvije opcije, da čitav život sjedim u kući i tugujem i žalim se kako je grozno stanje u državi, da i ako završim fakultet sjedim u kući, ili da se trznem i počnem da se borim. I tog dana sam odlučila da se prijavim za konkurs. Jedna saudijska aviokompanija tražila je stjuardese. Naravno i prije mnogo vremena to zanimanje stjuardese mi je bilo magično, kapice, uniforme i život djevojke u oblacima... To je bio moj dječiji skriveni san koji sam negdje u duboko sakrila jer sam mislila da se snovi ne ostvaruju", kaže Ivana u razgovoru za Radiosarajevo.ba.
Kad je saznala da je primljena i da za nekoliko mjeseci odlazi u drugu zemlju, bila je najprije jako uplašena.
"Prvo sam bila, iskreno, u nekom stanju euforije, nisam vjerovala da mi se san ostvario, da stvarno idem, da ću i ja zaista biti stjuardesa. Onda me uhvatila panika i strah, jer ovo je bila moja prilika, moja šansa, dar od Boga da ostvarim svoje snove, milion pitanja u glavi se stvorilo - da li ću moći, kako ću? I onda sam čula najbolju pouku ovog svijeta - ako te tvoji snovi ne plaše, onda nisu dovoljno veliki. Tad sam shvatila da moji strahovi koliko god da su veliki, jaki, da sam ja jača i izdržljivija. Kad čovjek shvati koliko je jak, svaki strah postane samo tihi glasić koji se nekad javi u tebi. Spakovala sam sve strahove, predrasude, razmišljanja o zemlji, poslu i svemu sto me čeka u kofer i odlučila sve prihvatiti hrabro", govori nam Šćepanović.
Njen posao joj predstavlja jednu veliku avanturu, te svaki dan upoznaje stotine ljudi koji odlaze i dolaze, ali joj upravo to stvara nostalgiju za domom i porodicom.
"Poželiš neke jednostavne stvari, topli dom, porodicu, prijatelje, momka u kući, bosansku kafu, miris somunčića koji se širi čaršijom, osmijehe ljudi koje znaš. U tim trenucima se sjetim da su mi roditelji dali korijene da znam odakle sam i ko sam i da su mi dali krila da mogu poletjeti i vratiti se kad god želim", priča nam ova mlada stjuardesa iz Visokog.
Ivana nam govori da stjuardese u avionu imaju mnogo uloga na koje većina putnika ne obraća pažnju, te da njihov posao nije samo serviranje osmijeha i napitaka. Tokom treninga one su obučene kako izaći na kraj s milion bolesti, povreda i stanja, a čak ih uče i kako poroditi ženu.
Pitali smo je i da li je postojao strah od prvog letenja?
"Poslije dva mjeseca treninga moj prvi let bio je za Tursku - Hatay. Znam da noć prije leta nisam mogla spavati od nervoze. Šminkanje, oblačenje uniforme i polazak. Moj prvi let. Tek sam tad shvatila da sve sto naučiš u knjigama ništa ne znači dok ne provedeš u praksi. Prvi radni dan jedna gospođa me polila kafom, drugi putnik se onesvijestio, prvi dan, a toliko dešavanja u četiri sata puta do Turske, ali se nisam dala omesti, stavila sam osmijeh na lice, koji je zaštitni znak svake stjuardese i nastavila. Iskreno prvi radni dan je bio pun stresa, pun doživljaja, ali sam tad shvatila da uvijek postoje dvije opcije - ostati ili odustati. Svaki početak je težak i zahtijeva od tebe da daš svaki dio sebe, da uspiješ. Tako da na kraju dana i s uniformom punom kafe na sebi, zaljubila sam se u ovaj posao."
Također, priča nam kako dok obavlja svoji posao uvijek u nekom dijelu glave postoji strah, jer nikad ne zna šta se može dogoditi na nebu, odnosno hoće li se šta pokvariti na avionu, hoće li avion poletjeti i sletjeti sigurno.
"Zato prilikom polijetanja i slijetanja svaka stjuardesa ima metod koji zovemo alert. Odnosno 30 sekundi odvojiš za zamišljanje neke situacije, ako bi se recimo desio požar u avionu, kako bi regirao. To je kao neki mentalni pregled i borba, za ne daj Bože ako se nešto desi da znaš reagirati u toj situaciji."
Za kraj razgovara za Radiosarajevo.ba, Ivana Šćepanović poručila je mladima iz BiH da vjeruju u snove, ma koliko god oni bili ludi, čudni, neprihvaćeni.
"Svim mladima savjetujem da nikad ne odustaju, čak i kad im govore da nikad neće uspjeti. Da se još više bore, da se bore pa makar stajali i sami, da idu putevima kojima oni hoće i biraju. Da i ako padnu sto puta da znaju da će sto i prvi put ustati jači."
