Fuad Hadžihalilović Fuko: Sjećanja na zlatno doba Collegium Artisticuma

Etika i estetika bile su podjednako zastupljene u svakom segmentu rada grafičkog umjetnika, galeriste i profesora Fuada Fuke Hadžihalilovića koji je preminuo 25. septembra ove godine.

Njegove ime postalo je sinonim za Gradsku galeriju Collegium Artisticum, koju je od osnuća vodio tri decenije ali i poticaj i razvoj moderne umjetnosti u bosanskohercegovačkoj prijestolnici.

Osamdesetih godina učinio je da upravo Sarajevo postane centar likovne scene bivše nam države.

Trending

Građani Vogošće na ulicama: I večeras održali protest, a evo šta traže

Hadžihalilović je u Collegiumu stvorio ambijent u kojem su se umjetnici i intelektualci povezivali, pokazivala se svjetska i domaća vrhunska umjetnost i kultura. Collegium artisticum utjecao i odgojio mnoge generacije sarajevskih umjetnika. Izložbene postavke koje su u zlatno doba Gradske galerije Collegium Artisticum prošle njenim prostorom mogu se i mogle su se vidjeti samo u najprestižnijim svjetskim galerijama a njih je čudesnim angažmanom svojim sugrađanima dovodio Hadžihalilović.

Djelovanjem i afirmacijom Collegium artisticuma, Hadžihalilović je uspio, osamdesetih godina prošlog stoljeća, Sarajevo učiniti likovnim centrom u bivšoj državi. Kroz rad te institucije proveo je sinergiju umjetnosti što je bila ideja avangardne grupe Collegium Artisticum koja je djelovala od 1939. do 1940. godine u Sarajevu a po kojoj je Gradska galerija dobila ime. 

Tokom opsade Sarajeva, Collegium Artisticum nije radio samo tri mjeseca 1992. godine, nakon čega nastavlja s radom i u najtežim uvjetima.

O svemu ovome, u januaru 2020. smo razgovarali sa Fuaadom Hadžihalilovićem za Radio Sarajevo, uoči jubileja - 45 godina od otvaranja Gradske galerije Collegium Artisticum. Povodom smti ovog zaslužnog kulturnog djelatnika, prisjećamo se razgovora s njim: 

Kako je nastao Collegium

"Sarajevo je raslo a i likovnih umjetnika bilo je sve više. U kulturnom životu dešavali su se iskoraci, a sve aktivnosti su se organizovale u starom Umjetničkom paviljonu koji je, nažalost, nije bio premali za sve veće potrebe. Ozbiljnije i veće projekte bilo je moguće raditi jedino u Umjetničkoj galeriji BiH. Rodila se ideja da se veliki izložbeni prostor otvori u Skenderiji. Povod je bila izložba „Umjetnost na tlu Jugoslavije“ koja je u to vrijeme bila postavljena u Parizu. Kada je vraćena u zemlju, htjeli su negdje da je predstave. Tako se kandidirala Skenderija. Pokazalo se da bi to mogao biti funkcionalan prostor što je na kraju i realizovano. 

Isti dan kad je otvoren Collegium Artisticum, srušen je stari umjetnički paviljon, što je bila tužna slika. Bio je to vrlo afirmisan prostor i omiljen kod Sarajlija a nalazio se u Malom parku.

U to vrijeme sam predavao na Srednjoj umjetničkoj školi, gdje sam radio već deset godina. Inače sam završio Akademiju za primijenjenu umjetnost u Beogradu, grafički smjer. U Srednjoj umjetničkoj školi su radile mnoge kolege koji će nakon toga preći na Akademiju likovnih umjetnosti kad se otvori – Alija Kučukalić, Ljubo Lah, Mersad Berber. Među njima sam bio i ja, vodio sam grafički smijer. Međutim, na prijedlog Miroslava Jančića, pozvali su me da vodim novi izložbeni prostor".

Novi - stari Collegium Artisticum

"U početku su mnogi malo zazirali od prostora, jer je malo uvučen, kao neki džep. Ali kroz nekih godinu dana, afirmisalo se kao izložbeni prostor, sa kvalitetnim programom kakvog do tada nije bilo u Sarajevu. Vrlo ambiciozno se krenulo. Osnovna naša djelatnost i funkcija novog prostora bila je likovna umjetnost i prezentacija izložbi. Ali prostor nam je omogućavao da napravimo i prateće programe. 

Pored izložbi, organizovali smo koncerte, književne večeri, kamerne predstave. Okrugli stolovi sarajevskog MESS-a godinama su se održavali u Collegiumu. Čak je i dio predstava realizovan u prostoru. Oformili smo pododbore gdje su bili angažovani ljudi iz različitih disciplina - npr. muzički, dramski, književni kritičari. Uključili smo ih u pripremu događaja. Ukazivali su nam na ono što je aktualno. Motiv je bio da se stvari koje nisu bile dovoljno afirmisane u gradu prezentiraju u jednom finom likovnom ambijentu.

Sve se dešavalo intenzivno, svakodnevno, tako da su moji ukućani najviše osjetili moje odsustvo iz kuće. Praktično sam svo vrijeme radio i bio tamo.

Značajnu ulogu u formiranju kulturnog života odigrao je klub. Tu su održavani skupovi, rasprave. vezani uz likovne djelatnosti ali i promocije knjiga ili aktuelne teme za kulturu. Tu su održavani skupovi, rasprave vezane uz likovne djelatnosti ali i promocije knjiga ili aktuelne teme za kulturu.

U večernjim satima bio je popularan cafe koji nije imao samo funkciju druženja, već i kao mjesto gdje su se okupljali umjetnici iz raznih oblasti, od književnika, slikara, muzičara. Baš se ostvarivala sinergija kreativnosti što je bila ideja predratnog Collegiuma (op. a. avangardne grupe koja je djelovala od 1939. do 1940.).

Imao sam sreću da su u vrijeme mog dolaska u galeriju Collegium još bili živi akteri predratnog Collegium Artisticuma i mnogi od njih su dolazili u naš prostor. Bili su zadovoljni i ponosni što nosimo njihovo ime. Recimo Emerik Blum ne bi propustio ni jednu izložbu sa suprugom Matusjom. Pa Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović... Bilo je razgovora o tome o njihovom radu u avangardnoj grupi Collegium Artisticum koja je djelovala prije Drugog svjetskog rata. Spominjali su i predstavu koju su radili – Zašto plače mala Ema. Pa i izložbe koje su u to doba imali.

Sjećam se da mi je Mica Todorović jednom pričala kako su joj Vojo i Ismet dolazili u kuću i posuđivali boje, kojima bi noću pisali antifašističke parole. Nažalost, njihova grupa je relativno kratko trajala jer im je vrlo brzo zabranjen rad, s obzirom da su se okupljali s naprednim idejama. Te ideje su oni donosili sa studija, jer su se vratili sa školovanja iz Praga, Beograda, Beča, Pariza. Većina njih se vani školovala. mnogi od njih otišli su u partizane".

Umjetnost (s) margine 

"Održano je u Collegiumu nekoliko vrlo značajnih jugoslovenskih skupova. Sarajevo je osamdesetih godina krenulo uzlaznom putanjom i moralo je imati takve centre. 

Radili smo s Jugoslovenskom podružnicom AICA – Međunarodnog udruženja likovnih kritičara. Napravili smo im skup a to je pratila izložba koja je formirana po izboru kritičara. Imala je veliki odjek, pa smo je prenijeli u Beograd i Dubrovnik. Jedan Safet Zec je, recimo, prvi put predstavljen na taj način. Mnogo umjetnika iz cijele Jugoslavije su se kroz tu vrstu izložbi, nametnuli i afirmisali u nekom širem smislu.

Imali smo naš upravni odbor, umjetnički savjet koji je odlučivao koje izložba će se predstaviti. Tako da smo imali i  „zaleđe“ ukoliko bi bilo pritisaka za neku izložbu koja nema zadovoljavajući kvalitet. Ako nije zadovoljila kriterije, jednostavno ne prihvatimo. Slušala se struka. Sjećam se da su u odboru bili Dževad Hozo, poslije Ismar Mujezinović.

Ono što je ranije zaobilazilo Sarajevo su međunarodne izložbe. Potrudio sam se ostvariti kontakte s ambasadama. Čim bih saznao da neka od izložbi dolazi u Jugoslaviju, stupio bih u vezu s ambasadom te zemlje i nosio im fotografije Collegiuma. Imali smo sjajne izložbe koje su dolazile izvana, nešto što Sarajevo ranije zaobilazilo, jer ranije nije bilo  adekvatnog prostora ni inicijative da se to predstavi u gradu.

Kontaktirao sam i kolege galeriste koji su vodili druge velike umjetničke galerije. Davali su mi mnogo savjeta kako da i mi unaprijedimo Collegium. Recimo Zoran Kržišnik koji je vodio Modernu galeriju u Ljubljani, ili Protić, direktor Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu. Imali smo saradnju s galerijom iz Dubrovnika, vodio ju je Tonko Karaman. Bili smo vršnjaci po godinama, obojica mlađi, oko četrdeset u to vrijeme. Prebacivao sam mu izložbe koje bi formirao Collegium i obratno."

Rast sarajevske scene

"Sjećam se da smo organizovali veliku izložbu Dušana Džamonje u Collegiumu odmah nakon otvaranja. Došla su dva šlepera njegovih skulptura. Pokazalo se da je adekvatan prostor i za takve velike izložbe. Imali smo tehnički ulaz s parkinga, tako da su u galeriju mogla ulaziti djela velikih dimenzija.

Neću biti neskroman, Collegium se dobro afirmisao do Olimpijade. Kada je najavljena, pitanje je jedino bilo šta će dešavati u prostoru za to vrijeme: da li da postavimo neku međunarodnu, jugoslovensku ili bosanskohercegovačku izložbu? Odlučili smo da to bude jugoslovenska izložba, a selektor je bio Vlado Buzančić. i bila je to vrlo uspješna i reprezentativna izložba. Istovremeno u Umjetničkoj galeriji BiH bila je reprezentativna bosanskohercegovačka izložba – tako smo dogovorili.

Bilo je to vrijeme kada stasavaju mladi umjetnici, vrlo ambiciozni. Važno je spomenuti događaj koji se desio malo prije otvaranja Collegiuma: otvaranje Likovne akademije u Sarajevu (osnovana je 1972. op.aut). Stasavale su nove generacije umjetnika, vrlo uspješnih.
Značajna je bila grupa Zvono, na primjer. Tad se pojavljuje Enjo (Hadžiomerspahić), sa Jusufom (Hadžifejzovićem) sa idejom da se formira jedna velika izložba.

Dali su joj naziv Jugoslovenska dokumenta. Jedan njen dio se predstavio u prostoru Collegiuma, ali pošto je bio ogroman materijal, iskorištena je i velika hala Skenderije. To je bio izuzetan događaj.

Strujni kabel za cijeli svijet 

Collegium je bio aktivan i tokom rata, nismo prekidali. Imali smo izložbe, ne baš rvelike, ali značajne. Ljudi su željeli da se solidarišu sa Sarajevom i građanima. Imali smo izložbe iz Španije, Engleske, Francuske. Bilo je naših građana koji su živjeli tamo i pozivali umjetnike da se solidarišu sa Sarajevom a i u njihovim sredinama inicirali su izložbe. Sretna okolnost da je UNPROFOR mogao donijeti neke radove.

Druga sretna okolnost da je bio u Skenderiji pa su nam dali jedan kabel struje.

Razgovor s Fuadom Hadžihalilovićem zabilježen je 20. januara 2020. u njegovom domu, a vodile su ga Saida Mustajbegović i Vesna Andree Zaimović.