Edo Maajka: Mlade ljude samo do određene granice možemo odgajati u hejtu

Put u plus, posljednji album Ede Maajke objavljen u ljeto 2018. mnogi ocjenjuju kao njegov najbolji do sada, ali i kao album godine. Karizmatični četrdesetogodišnjak Edin  Osmić, kroz svoj umjetnički lik Ede Maajke ove godine doživljava punoljetstvo. Naime, 2001. godine snimljeni su prvi od njegovih hitova:  Minimalni rizik i  Mahir i Alma, da bi 2002. uslijedilo objavljivanje prvog  albuma Slušaj mater. 

Od tada do danas, Edo Maajka se etablirao kao jedna od najstabilnijih pojava na muzičkoj sceni regije.  Njegovi albumi, a do sada ih je objavio šest studijskih, nemaju vijek trajanja, na nastupima se ne štedi i svaki se dugo pamti. Ali ono po čemu mnogi najviše cijene Edu je njegov neskriveni društveni angažman, jasno usmjeren ka najširoj publici u regiji . Njegovi tekstovi, naturalistički začinjeni psovkama,  precizno oslikavaju sudbine malih ljudi nerijetko izigranih od sistema, ili s dozom autoironije pjeva o anomalijama društva, podjelama, predrasudama, hipokriziji. 

Na ovogodišnjem OK Festu na Tjentištu, Edo Maajka upriličio je žestok i srčan nastup, no nije bio u potpunosti zadovoljan. Zbog administrativnih problema, naime, bubunjar njegovog benda , inače državljanin Kosova, nije mogao dobiti vizu za ulazak u BiH. Tako je Edo morao promijeniti koncept nastupa, te umjesto koncertne promocije albuma Put u plus sa svojim rock bendom, pribjegao je formuli - repanje plus DJ. Publici to nije smetalo s obzirom da su imali priliku, zajedno s majstorom, pjevati njegove najveće hitove.  Uoči  izlaska na scenu, Edo Maajka poklonio je petnaestak  minuta čitateljima portala Radiosarajevo.ba. 

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

Priču započinjemo s temom Tjentišta kao važnog toponima u bosanskohercegovackoj povijesti, ali i simbola za koji mnogi danas ne znaju šta predstavlja. Kako Edo Maajka gleda na činjenicu da za mnoge, danas, gotovo da ne postoji historija koja se na ovim prostorima dešavala prije devedesetih?

Edo Maajka: To je regionalni problem. Žalosno je to, jer zaključak koji se nameće je - nacionalisti su pobijedili. U cijeloj regiji. Tako da se svaki od tih nacionalizama koji su pobijedili u državama regije sada manje-više oslanja na svoj fasizam koji se dešavao za vrijeme Drugog svjetskog rata i opravdava to sve. 

Srbi manje-više legalizuju četništvo,  Hrvati legalizuju ustaše, a Bošnjaci onog svog imama. Uglavnom, svako ima tu svoju bolnu točku, a to je suradnja s fašistima tokom Drugog svjetskog rata.  Svi bi nekako prešli preko toga i išli dalje, ali ne može, jer se na tom temelju slažu druge stvari.

Onda omladina na utakmicama pocne uzvikivati fašističke parole, sve zato što je to legalzirano u okviru nacionalističkih politika. Logičan slijed događaja je da će mladi i mediji izbjegavati simbole poput Tjentišta, a ovo je nešto čime bi se ljudi na zapadu ponosili. Da Francuska ima ovakvo mjesto to bi bilo obavezno za posjetiti. Sramotno je što škole izbacuju iz kurikuluma antifašističku borbu. Žalosno je što škole ne šalju klince na Tjentište da vide ovo spomen područje koje je jako bitno. 

Sreća pa postoji festival, i kada se osnovao ja sam ga zagotivio upravo zato što ide na realnu povijest i realnu edukaciju mladih ljudi, jer ti kad si tu, moraš saznati šta se ovdje dešavalo. 

Radiosarajevo.ba: Već smo načeli globalne probleme od kojih je porast fašizma jedan od izraženijih. Čini se da je u tematskom smislu vaš novi album Put u plus prevazišao regionalnu lokalnost i  okrenut je prema globalnim temama. 

Edo Maajka: Novi album jeste globalan, on sumira moje iskustvo posljednjih pet-šest godina, kada sam živio na dva kontinenta i u ratnoj zoni, koja je slična kao naša ratna zona. Ja kad prevedem svoje tekstove i pošaljem ih frendovima vani, oni kažu - wow, pričaš o aktualnim stvarima. Nama se, regionalno, "posrećilo" da je Europa skrenula u fašizam, pa smo mi sad kao "normalniji" (smijeh). Ali imamo iskustvo u tome i mislim da umjetnici, pisci, autori s ovih prostora će se čitati u Europi ovih godina. 

Put u plus - potpuno drugačiji album 

Radiosarajevo.ba:  Put u plus je sjajan album, po mnogima vaš najbolji do sada. U muzičkom i produkcijskom smislu je bogatiji i drugačiji. Kako vi iz svoje perspektive možete objasniti po čemu se ovaj album razlikuje od prethodih?

Edo Maajka: To je album napravljen u totalnoj zrelosti. Album napravljen sa četiri godine pauze tokom kojih nisam slušao muziku, samo sam se htio "očistiti" od Ede Maajke, sebe i onoga što sam do sada napravio. Želio sam napraviti nove stvari. Imao sam sreće, kada sam se vratio u Zagreb sa ženom i djecom, da sam odmah složio bend koji je nevjerovatan, Nažalost, večeras nismo mogli okupiti bend jer bubnjar s Kosova nije dobio vizu, tako da ću nastupiti sa DJ-em. 

Moja energija na sceni koju dajem sa bendom i ona kada sam sa DJ-em su totalno drugačije stvari. Sa DJ-em je veselije, presjek karijere, više nekako, kao na svadbi (smijeh). A sa bendom je puno ozbiljnije, na trenutke malo i depresivno. Baš oslikava mene u zadnjih par godina. Album mi je jako bitan. Dobio sam nagradu za najbolji album po kritičarima u Hrvatskoj i hvala im zbog toga. Nisu me, nažalost, nominirali za Porin ove godine, što mislim da je velika šteta. Mislim da je možda nešto politički uticalo na to. Gdjegod smo svirali u regiji, ljudi su oduševljeni.   

Radiosarajevo.ba: Upravo ove večeri na OK festu imamo priliku čuti dobar presjek bosanskohercegovačkog rokenrola, od popularnih newcomera kakvi su Helem Nejse, do iskusnih regionalnih zvijezda poput vas i Dubioze Kolektiva. Meni se čini da u regiji baš i nema baš puno ostalih primjera kakvi ste vi? 

Edo Maajka:  Ovaj festival je stvarno bosanskohercegovački. Sinoć je i Nele bio headliner, a ma šta ljudi govorili, ja i dalje njega smatram Bosancem. On je ipak bio pokretač mnogih dešavanja u muzici. Ja ga cijenim zbog puno stvari, a zbog puno stvari ga i ne cijenim. Ali stvari zbog kojih ga cijenimo mu se ne mogu oduzeti, jako je bitan za glazbu u cijeloj regiji. Mogu se ljudi iz Sarajeva ljutiti koliko hoće... 

Radiosarajevo.ba: Da li vi u svom cjelokupnom izrazu baštinite tu tradiciju koja je nastajala u sklopu te famozne "sarajevske pop-rock škole"? 

Edo Maajka: Baštinio sam na prvim materijalima, jer tada sam bio naturščik koji je morao učiti od nekoga. Učio sam od novog vala, od new primitivsa. Čak sam i od Bore Đorđevića učio jer sam ga kao klinac slušao. Ja sam i od narodnjaka učio, jer na mladu osobu utiče sve što sluša. Kad dijete dođe s punk koncerta i uđe u sobu gdje otac sluša sevdah - to će utjecati na njega u bilo kojem smjeru. 

Poruke mladima 

Radiosarajevo.ba: Večeras u publici OK festa su mladi ljudi od kojih su mnogi vršnjaci vašeg prvog albuma. Rasli su uz vaše pjesme, kako ste vi stasali, tako su i oni. Međutim, i danas među mladima postoje očigledne podjele. Iako su rođeni poslije rata, kao da su naslijedili animozitet od starije generacije Ne primjer, znate li da osnovci i srednjoškolci iz BIH na ekskurziju ne idu u drugi entitet? Da o dvije škole pod jednim krovom ne govorimo? Kako gledate na mladu generaciju danas? 

Edo Maajka: To nema veze s mladim ljudima. Kad bi profesori i drugi autoriteti rekli - idemo sad u drugi entitet, to bi se promijenilo. S obzirom da odrasli diktiraju kako se treba ponašati, mladi samo slijede. Kad ti djetetu na svojoj lokalnoj televiziji objašnjavaš da su oni drugi govna, da ih treba pobit' i da su krivi za svu tvoju muku, tako će se ponašati. Takve će stavove imati. 

Radiosarajevo.ba: A onda dođu na vaš koncert i svi vas vole, svi slušaju vašu muziku? 

Edo Maajka: Da. Ja sam imao nevjerovatnih koncerata i u Mostaru, Vukovaru, u mnogo podijeljenih gradova gdje su svi dolazili da me čuju. Bar u tih nekih sat i pol vremena oni se minglaju, ja malo sa scene ismijavam sve te stavove zbog kojih se oni plaše minglat' međusobno i družiti, i njima je super. Znaju da je to istina, barem u tih sat i pol vremena. Svjestan sam i da će se većina njih potuć' na parkingu poslije koncerta, ali ti kad istinu doživiš, makar na pola sata, ti je ne zaboravljaš. 

Radiosarajevo.ba:  Sigurna sam da kao otac i kao osoba koja ima autoriteta među mladima,  imate svoju poruku za njih. 

Edo Maajka: Želim im dati puno ljubavi. Želim im dati samopouzdanje da imaju slobodu da mogu reći šta žele. Dok ne pričaš, ništa se neće promijeniti. Kada dječak koji živi sa zapadne strane Mostara kaže da se boji otići na istočnu stranu, na Stari most, jer se boji da će ga neko ubiti, to je njegovo razmišljanje, njegov fakt! Njega su krenuli svi osuđivati - tipično balkanski mentalitet. Zatuci dijete, štagod da kaže. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono... i onda se čude što im djeca ništa ne govore. Mene moje dijete, kad me vidi s cigarom, kaže - tata, glup si. Ja bacim cigaru jer znam da je upravu.  Šta sad treba da joj kažem - mrš? Uglavnom, na Balkanu se djeca tuku, govori im se šuti, šuti, idi spavaj, nemoj smetat'... i raste jedna nova nesigurna generacija. A one koji su sigurni, koji imau muda da kažu svoje mišljenje, njih tuku. 

Najveći problem je što je naše stanovništvo toliko istrenirano, da uništi svaku slobodnu misao. To je otrov koji uništava sva društva na Balkanu. 

Radiosarajevo.ba:  Hoće li ipak preživjeti slobodna misao na ovim prostorima?

Edo Maajka:  Na ovim prostorima ovdje demokracija nikad nije funkcionirala u potpunosti, jer ovo što mi imamo nije demokracija.  Zato se priča da je demokracija sranje može prodati mladim ljudima, jer vide da kod nas to ne funkcionira.  U zemljama koje su jače to funckionira. Ti možeš za svoj rad dobiti nagradu, znanje se nagrađuje, a ovdje se znanje pljuje. Ali ono što zabrinjava je da se slični trendovi sada mogu vidjeti u Italiji, Mađarskoj...

 Radiosarajevo.ba:  Da li stvarno ovaj intervju moramo završiti u atmosferi pesimizma? Ima li išta što nam daje nadu da našu djecu ipak trebamo odgajati ovdje, da ne krenemo i mi za drugima? 

Edo Maajka:  To je realnost. Ja ne mogu osuditi ni jednog jarana koji odluči da ode. Iz Hrvtske u Irsku, na primjer. Vidim gdje živi, vidim kako se sve vrti u krug. Kada dijete iz Osjeka, iz Trebinja, ode na Internet, ono je u istom rangu informacija kao dijete u Londonu, Parizu, New Yorku. Samo što naša djeca to ne mogu opipati, doživjeti. Mlade više ne možemo zafrkavati. Do jedne granice ih možemo odgajati u mržnji i hejtu, ali u jednom trenutku će reći - mama  ja se ovdje više ne osjećam dobro. To je to.