Dvije godine od smrti akademika Filipovića: Kako sačuvati Bosnu?

Na današnji dan prije dvije godine, 26. februara 2020. godine u 91. godini umro je akademik Muhamed Filipović, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih filozofa pisaca, teoretičara, esejista. Zasigurno bio je ujedno jedan od najpoznatijih i najangažiranijih bosanskohercegovačkih intelektualaca.

Akademik Filipović rođen je u Banjoj Luci 3. augusta 1929. godine. Filozofiju je studirao u Beogradu i Zagrebu, a diplomirao je 1952. godine. Doktorat iz filozofije obranio je 1961. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član Akademije nauka BiH i predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.

Objavio je 14 knjiga, od kojih su neke i prevedene na druge jezike. Najveći broj prevoda doživjela je knjiga "Lenjin - monografija njegove misli", koja je prevedena na danski, švedski, francuski, bugarski, slovački, italijanski i kineski.

Trending

Pečeno pile za ručak po ovom receptu je savršeno, a sve mijenja jedan sastojak

Nekoliko godina prije smrti autoru ovih redaka dao je intervju koji će biti objavljen poslije njegove smrti, kao svojevrsni politički testament, oporuka, emanet koji se neće gledati iz dnevno političkog konteksta i različitih tumačenja. Ključno pitanje tog razgovora bilo je isto ono pitanje koje će decenijama okupirati pažnju ovog velikana – kako sačuvati ili, bolje reći, odbraniti Bosnu?

Bosna – posebna zemlja

Uvaženi profesore Filipoviću, započinjemo ovaj Intervju razgovorom o Bosni. Zbog mog dubokog uvjerenja da kada bi se u jednu riječ sažele sve riječi iz Vaše ogromne bibliografije, da bi ta jedina riječ bila upravo - Bosna. Vi ste svjedok bosanskog i bošnjačkog 20. stoljeća i čovjek koji je decenijima patio zbog ideje Bosne. Otud i moje prvo pitanje, koje mnogi među nama često i ne smiju na glas izgovoriti – ima li Bosna budućnost i kakvu?

Akademik Filipović: Tačna je Vaša konstatacija da je glavni i najbitniji problem i ono što je me je najviše okupiralo i o čemu sam mislio, bilo pitanje o sudbini nas Bošnjaka i naše zemlje Bosne.

Ono se u mojoj svijesti javlja od najranijih pamćena kad sam slušao mog oca, kako prilikom dugotrajne kahve koju je pio sa mojom majkom, redovni pregled novina završava pitanjem: "Šta ti misliš, Đula, šta će biti sa nama muslimanima?"

Svi razgovori mojih amidža i starijih rođaka su se u konačnici vodili na isto to pitanje, jer je cjelokupno iskustvo našeg postojanja govorilo da postoje stabilne snage koje neprestano ugrožavaju opstanak naše domovine i nas kao njenih sinova.
Ovo što je nekada bilo samo osjećanje brige, postepeno je u meni sazrijevalo u spoznaju o tome da je Bosna posebna zemlja koju okolne zemlje i narodi žele uništiti.

Jedino što je bilo u tome pitanju su razlozi zbog kojih to oni žele. Da žele nije bilo u pitanju, to je potvrđivala i ranija, a i aktualna historija kojoj sam i ja svjedočio.
Pitanje je bilo pitanje zbog čega su jedna normalna, lijepa zemlja, koja nikoga nikada nije ugrožavala i njeno mirno stanovništvo nepoželjni do mjere da drugi žele da unište i tu zemlju i njen narod? Moj duhovni i intelektualni, pa da kažem i naučni napor je od početka je bio usmjeren na traženje odgovora na to pitanje.

Historija otimačine

Kako sačuvati Bosnu? Šta biste Vi generacijama koje dolaze ostavili u emanet? Koja je to formula, koja to ideja i put koja nosi tu magičnu formulu? Kada sam Vas jednom prilikom pitao za nacionalni plan, kazali ste da je to Bosna...

Akademik Filipović: Uvjeren sam da dok god postoje pravi Bošnjaci...i sve dok im je Bosna glavni razlog postojanja i djelovanja, Bošnjacima, nema nikakve opasnosti za Bosnu.

Mi imamo od početaka naše historije iskustvo sa onima koji su nas, bilo su dolazili iz Raške, Srbije, Zete, Hrvatske i drugih zemalja, uvijek bili spremni pokoriti i domoći se naše zemlje i naše države, i to je konstanta naše historije za čiji kraj mi moramo naći rješenje.

Ta historija otimačine se mora završiti. A kraj te historije, i to je ono što moje mišljenje razlikuje od mišljenja mnogih, zavisi najviše od nas, od toga da li ćemo praviti greške kakve smo do sada pravili i hoćemo li znati za nas otvoriti vrata jedne bolje i perspektivnije historije.

Hoćemo li znati govoriti jezikom kojim govori moderni svijet ili ćemo dopustiti da nam oni koji se inspiriraju idejama nasilnog pravljenja historije određuju put u budućnosti.

Krleža i Bosna

Mnogo puta ste razgovarali sa Vašim uzorom Miroslavom Krležom. Svjedočio sam da ste u Vašem uredu na Akademiji nauka i umjetnosti BiH imali Krležinu fotografiju. Možete li podijeliti s nama, šta je Krleža govorio o Bosni, šta je mislio o "dobrim Bošnjacina ", Bosancima... Stiče se utisak da ih je poštovao.

Akademik Filipović: Prije i nakon Drugog svjetskog rata, nije na našim prostorima bilo značajnije intelektualne figure od Miroslava Krleže.

Sa njegovim utjecajem sam se sreo veoma rano, jer mi je kuća bila puna njegovih knjiga. On je bio uzor mojoj braći koji su bili "Krležijanci" i nakon napada KPJ na Krležu. Nakon rata sam sa Krležom kontaktirao 1951. godine, kao predsjednik Fakultetskog odbora saveza studenata, kad sam ga molio da održi studentima predavanje o egzistencijalizmu.

Naše poznanstvo se razvilo kad sam bio urednik Enciklopedije za Bosnu i Hercegovinu. Moj koncept prikaza Bosne i Hercegovine u Enciklopediji se Krleži svidio, i od tada me je on podržavao.

Kad su me Nijaz Dizdarević, Boško Šiljegović i Dragi Janković htjeli eliminirati iz Redakcije, Krleža me dosljedno štitio, tako da su morali sačekati njegovu smrt da bi me eliminirali i oduzeli pravo da realiziram svoj koncept.

Sa Krležom sam imao česte službene, ali i privatne kontakte na sastancima i u njegovoj kući. Razgovarali smo o mnogim pitanjima, ali najčešća tema je bila Bosna.

On se vrlo detaljno interesirao o nama, našim običajima, ljudima, a mislio je, i to je i napisao - da je bosanska tradicija tolerancije i univerzalizma, nemitiloška osnova njene historije, jedina prava osnova duhovne, političke i državne integracije našeg prostora.

On je smatrao da je Kosovski mit Srba i mit o hiljadugodišnjoj ulozi Hrvata kao branilaca katolicizma i zapadne kulture, glavni razlog nemogućnosti integracije i sukoba na našem prostoru.

Tako su pokušaji spajanja tako definiranih nacija bili uzaludni pokušaji spajanja nespojivog, insistiranje na nećemo što je historija prevazišla. Mitologija se ispražnjavala, a ostajala je gruba realnost novih početaka historije, temeljene na nasilju kao način njenog stvaranja, integracije.

O Bošnjacima

Bili ste jedan od snažnih zagovornika reafirmacije bošnjaštva. S ovim uklonom, kako gledate na Bošnjački sabor i vraćanje nacionalnog imena? Zanimljivo, doduše, u svom djelu "Ko su Bošnjaci? ", pišete od "Bošnjacima muslimanske vjere".

Akademik Filipović: Moje stajalište o bošnjačkom imenu našeg naroda sam prvi put izložio 1961. godine na savjetovanju u CKSK BiH o „Budućnosti Jugoslovenstva“. Tada su me podržali samo Enver i Husref Redžić.

Kad je CKSKBiH donio odluku da se prizna nacija Muslimana, ja sam bio protiv toga, smatrajući da je to historijski falsifikat, odricanje od našeg pravog historijskog i nacionalnog imena, ali i oduzimanje Bosni postojanja njenog naroda, a time i osnove njenog posebnog historijskog identiteta.

Ideju sam, zajedno sa Adilom Zulfikarpašićem, obnovio 1990. godine, smatrajući da je došlo vrijeme istine, ali je tu inicijativu odbio čak i Alija Izetbegović, te smo morali sačekati 1993. godine i Bošnjački sabor da se našem narodu vrati njegovo pravo ime, a zemlji da njen narod.

Smatram da čak ni tada to nije bilo iskreno opredjeljenje, jer je Izetbegović ponovno obnovio dilemu Bosanci-Bošnjaci, što je samo otežalo borbu za naš pravi identitet, a omogućilo drugima da vrše brojne diverzije, kao što je ona povodom obnove dileme o našem imenu u vrijeme popisa stanovništva.

Ja sam napisao Deklaraciju o imenu koja je usvojena 1993. godine. Ja sam održao referat o tom pitanju na Saboru te godine, ali ništa od toga nije bilo objavljeno, što govori o tome da su neki željeli da se istina o tome falsificira. Danas je jasno da smo tek sa identifikacijom našeg naroda kao Bošnjaka, našeg jezika kao bosanskog jezika, došli na put istinskog i definitivnog rješenja pitanja našeg identiteta i historijskog identiteta naše zemlje i države.

To da sam govorio o Bošnjacima muslimanske vjere izlazi iz činjenice da ja priznajem postojanje Bošnjaka pravoslavne i katoličke vjere, kako su s nekada nazivali naši sugrađani tih vjera. Jer u Bosni nije sve do kraja XIX. vijeka postojao nikakav drugi narod osim ranijih Bošnjana i kasnijih Bošnjaka koji su se jedino u vjeri razlikovali. Nema dokaza za postojanje drugih etnonima na prostoru Bosne sve do nastanka nacionalnih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj, a to je sredina XIX vijeka...