Dragan Markovina: Djelovanje Grabar-Kitarović je štetočinsko

Beskompromisni je kritičar postjugoslavenske stvarnosti. Prepoznatljiv je kao ljevičar i Veležovac kojem je historija profesija - Dragan Markovina je govorio za portal Radiosarajevo.ba.

Razgovarao: Benjamin Redžić

Rođeni je Mostarac. Sin je Roka Markovine. Živi u Splitu. Kao doktor historije, autor je brojnih naučnih djela i kolumni. Politički je aktivan. Jedan je od osnivača stranke Nova ljevica.

Markovina je za portal Radiosarajevo.ba govorio o navodnoj izjavi predsjednice Hrvatske da je Bosne i Hercegovina pod kontrolom militantnog Islama, komentarisao je njen rad, osvrnuo se na ovogodišnje predsjedničke izbore u Hrvatskoj. Tema razgovora bili su i Aluminij, ljevica u Bosni i Hercegovini i, naravno, Velež.

Radiosarajevo.ba: Navodna izjava hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je Bosna i Hercegovina pod kontrolom militantnog Islama je ponovo pogoršala odnose između dvije zemlje. Grabar-Kitarović demantuje da je to rekla. Jerusalem Post je obrisao dio članka u kojem se navodi ta izjava. Vjerujete li da je hrvatska predsjednica zaista to kazala?

Markovina: Iskreno govoreći, od Kolinde Grabar-Kitarović me ništa ne može iznenaditi, tako da je čak i manje bitno je li ona to doista rekla, kao i što su i manje bitne neke neprimjerene reakcije. Ono što jeste bitno je činjenica da ona, umjesto da radi svoj posao za koji ima mandat, pa nakon svega zatraži službeni posjet, ozbiljno pripremi ključna otvorena pitanja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, poput pristupne ceste od autoputa do mosta na Savi, Pelješkog mosta, pitanja izbjeglica pa i Hrvata u Bosni i Hercegovini, dolazi u Bosnu i Hercegovinu isključivo u sklopu predizborne kampanje, fingirajući da je riječ o privatnom i vjerničkom posjetu. Kao da nije mogla otići na misu kardinala Puljića nakon što odradi ono za što su je građani izabrali. Sve u svemu, gotovo mi je nemoguće zamisliti da bi itko mogao biti gori predsjednik/ca od nje.

Radiosarajevo.ba: Mnogi imaju zamjerke na rad Grabar-Kitarović. Posebno se kritikuje njeno ponašanje u javnosti. Kako Vi vidite njeno političko djelovanje?

Markovina: Pa kao što sam rekao maloprije, mislim da je neozbiljna, potkapacitirana, okrenuta isključivo vlastitoj karijeri i da joj je djelovanje jednom rječju štetočinsko. Što je rijetko postignuće za nekoga tko obnaša u suštini nebitnu funkciju, s garantiranom velikom medijskom prisutnošću, a minimalnom odgovornosti.

U konačnici, iza nje će ponajprije ostati legitimitimiranje ekstremne desnice kao relevantnog političkog faktora i svih tih likova. Uz njihovu medijsku pomoć i prisutstvo na inauguraciji je ušla u mandat, a isto tako će ga uz aktualno okretanje tom dijelu društva i zaključiti. Ne mogu, naravno u to biti siguran, ali mislim kako su joj iz dana u dan sve manje šanse da osvoji drugi mandat.

Radiosarajevo.ba: Hrvatska će imati nekoliko kandidata za novog predsjednika. Među njima su Zoran Milanović i Miroslav Škoro. Da li su upravo oni ti koji zaista mogu ozbiljno pretendovati na funkciju šefa države? Da li ćete podržati Milanovića kao kandidata Socijaldemokratske partije?

Markovina: Realno govoreći, uz aktualnu predsjednicu, jedino njih dvojica imaju objektivne šanse postati budući predsjednici Hrvatske, što znači da smo u prilično nezavidnoj situaciji. Miroslav Škoro je čovjek koji je čitavo vrijeme na razne načine nakačen na Hrvatsku demokratsku zajednicu, a i u ovoj kandidaturi ga podupiru mnogi nezadovoljnici iz te stranke i čitav konglomerat ljudi kojima je ovakva klerikalna, revizionistička i koruptivna zemlja premalo desna.

S druge pak strane, Milanović je jedini kandidat s realnim izgledima koji ne dolazi s krajnje desnice, što bi mi ga trebalo činiti prihvatljivim. Međutim, čak i kada stavimo sa strane onaj nedopustivi susret sa šatorašima uoči posljednjih izbora, pa čak i kada ostavimo po strani zakonska rješenja njegove Vlade, poput Zakona o radu, koji su bili sve samo ne lijevi, a uz to zanemarimo njegovu očajnu kadrovsku politiku, uslijed koje nekoliko njegovih ministara danas održavaju hadezeovu većinu, kad dakle sve to velikodušno zaboravimo zbog situacije u kojoj se nalazimo, sam Milanović se vrlo svjesno ne želi izjasniti da je kandidat ljevice.

A k tome, ono preko čega definitivno ne mogu preći je glorifikacija Franje Tuđmana, jer ne zaboravimo, zagrebački aerodrom nosi Tuđmanovo ime, na njegov prijedlog. To sam odavno uspostavio kao kriterij ispod kojeg jednostavno ne mogu ići.

Radiosarajevo.ba: Govorimo malo o stanju u Bosni i Hercegovini. Posebnu pažnju javnosti je izazvalo ono što se dešava u i oko Aluminija. Da li ste i Vi jedan od onih koji Hrvatsku demokratsku zajednicu Bosne i Hercegovine smatraju najodgovornijim za ta dešavanja? Zašto se šutilo na sve što se dešava, a znalo se za to?

Markovina: Naravno da je Hrvatsla demokratska zajednica najodgovorniji za ono što se dešavalo u Aluminiju, iz prostog razloga što su čitavo vrijeme, od ‘92. do danas, ta stranka i njezini ljudi imali apsolutnu vlast u toj firmi i ponašali se točno onako kako jedino znaju. Druga je sad stvar što Aluminij ne čini izuzetak i što je de facto čitavo gospodarstvo pod šapom nacionalističkih stranaka, što zapravo u potpunosti objašnjava tešku situaciju na svim poljima.

Šutilo se upravo iz tog razloga, poslijeratne podjele plijlena između nacionalnih stranaka i prisutnog dogovora da jedni drugima ne ulaze u feud. Radnici su, kao i obično, što je scenarij kojeg smo u propasti hrvatske industrije gledali godinama, bili mirni dok god je redovno dolazila plaća, svjesni društva koje ih okružuje i potpunog nestanka klasne solidarnosti kao koncepta. Neovisno pak o svemu tome, iskreno mi je žao i ljudi i firme, jer s njenim nestankom, nestaje i posljednja iluzija moderniteta.

Radiosarajevo.ba: Kako komentarišete dogovor Stranka demokratske akcije - Savez nezavisnih socijaldemokrata - Hrvatska demokratska zajednica o formiranju vlasti na državnom nivou u Bosni i Hercegovini?

Markovina: A kako to komentirati? Mislim da se o ničemu bitnom nisu dogovorili, niti će. Ništa se novo što bi ih natjeralo na iskren dogovor u vezi budućnosti nije dogodilo u odnosu na prošlu, pretprošlu godinu ili na vrijeme od prije pet godina.

Očekivati od nacionalnih stranaka da dokinu ovaj status quo koji im savršeno odgovara je iluzorno. Bosna i Hercegovina je s jedne strane zapravo taoc vlastitih građana, a ne nacionalnih stranaka, iz prostog razlog što ih oni uvijek premoćno biraju, a s druge strane i nepostojanja ikakvog stvarnog interes za tu zemlju u međunarodnoj politici danas. Dakle, moramo se sami mijenjati, a to je, kao što znamo, uvijek najteže. 

Radiosarajevo.ba: Ljevica i Velež su sastavni dio Vašeg identiteta. Kakva je ljevica u Bosni i Hercegovini?

Markovina: Prije svega je dobro da još uvijek postoji, a uvjeren sam da postoji. Ne samo u i dalje relevantnoj Socijaldemokratskoj partiji, sa svim dilemama i sukobima koje u velikoj stranci moraju postojati, nego i kroz brojne pojedince koji javno itekako zastupaju lijeve ideje.

Mislim pak da je za budućnost ljevice presudno da ni na koji način ne pristaje na bilo kakve koalicije s nacionalističkim strankama, pa makar bila u opoziciji desetljećima. Prvo, na taj način se može samo kompromitirati, a u daytonskom sustavu ionako ne može napravit ništa što bi suštinski promijenilo situaciju.

Zato je dobro da su i Socijaldemokratsk partija i Naša stranka, koja nije stranka ljevice, ali je antinacionalistička, odbile ući u takav aranžman. Drugo što držim presudnim je to da se ljevica mora prestat nadmetat u dokazivanju vlastitog patriotizma s nacionalnim strankama. Ta se bitka na taj način ne može nikako dobit, a drugo i još važnije je to da bi svakoj ljevici društvo trebalo biti bitnije od države. Točnije sadržaj od ambalaže.

Radiosarajevo.ba: Šta je Velež za Dragana Markovinu?

Markovina: Velež je zauvijek prekinuto djetinjstvo, klub uz kojeg sam odrastao i smatrao ga toliko bliskim, svakodnevnim i samorazumljivim, da sam tek nakon što su ga zatekli protjerivanje sa stadiona, pokušaji gašenja i mijenjanja identiteta micanjem petokrake, osvijestio koliko je to sve skupa duboko u meni.

Znao sam često sjediti u sitnim satima Pod Bijelim brijegom i gledati u svjetla grada, samo da ne izgubim vezu s tim prostorom, zamišljajući naravno davno odigrane utakmice, koje nikad nisam zaboravio. Od Borussije iz Dortmunda u četvrfinalu Kupa Uefa, pa do brojnih domaćih utakmica ili turnira.

Taj Velež uz kojeg sam odrastao bio je vjerna preslika mostarske ulice i nogometa koji se na njoj igrao, što i nije čudno jer je najveći dio njegovih igrača na njoj i ponikao. Bio je to surov svijet koji je priznavao samo najbolje, ali ih je stvarno priznavao, i u kojem nikakva gluma nije prolazila, ali se recimo vic u igri jako cijenio.

U tom Mostaru i Veležu su baš svi znali igrati lopte i bio je to klub raje, malog gradskog svijeta. Taj svijet je nakon kataklizme devedesetih preživio u nekim enklavama, bilo u Mostaru, bilo vani, ali jeste preživio. I ne dajte da vas uvjere kako je preživio samo kod jednih, jer to jednostavno nije istina.

Upravo je ta mala gradska raja najvećim dijelom zaslužna za aktualno, nadam se definitivno uskrsnuće tog kluba. Pored toga, Velež u jednom dugom, višedesetljetnom kontinuitetu, sa svim usponima i padovima, simbolizira jedan drukčiji svijet, radništva, klasne borbe, zajedništva među narodima i okrenutosti ka modernom, a ne ka tradiciji. Zbog svega toga je eksces koji mnoge nervira. I dobro je da je tako.