Bosna je veća od Evrope ili tajna stolačkog neimara

Postoji ta tobože vječita dilema može li dobar novinar istovremeno biti i dobar čovjek, i obrnuto. Ona je u svojoj biti sasvim lažna, jer ako ste dobar čovjek, bit ćete i dobar novinar, ali i doktor, ili bilo šta drugo čemu, oplemenjeni istinskim vrijednostima ljudskog bića, nesebično posvetite svoj život, onome što je vaša istinska misija. 

O tome na tako jasan način svjedoče život i ukupno djelo Enesa Ratkušića, novinara, kolumniste, urednika, profesora, sociologa, dobrog čovjeka Stoca, Mostara, Blagaja i Hercegovine, koji je preselio na bolji svijet 20. juna prošle godine.

Piše: Faruk Vele

Enes je otišao tiho, onako kako je i živio. A živio je nenametljivo, posvećen radu i porodici, odgovoran prema društvu, državi, zajednici. Ozbiljan i duhovit, blag, ali i odlučan. Nije, kako napisa Meša Selimović, ličio na junaka, ali ga je prijetnjom bilo najteže uplašiti... Da, sve to, i mnogo više.

Kako bi njegova ostavština, koja je velika i značajna u našoj medijskoj i društvenoj stvarnosti, bila ispravno valorizirana, sistematizirana i otrgnuta od zaborava, kao emanet i nerijetko testament mnogima na jugu bosanskohercegovačke države i šire, u izdanju Centra za istraživanje i unaprjeđenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini (CID - BiH) posthumno je objavljena knjiga u kojoj su sakupljene Ratkušićeve izabrane kolumne i eseji objavljivani u periodu od 1992. do 2018. godine, a pod nazivom "Bosna je veća od Evrope". 

Veliko djelo

Ovo je iznimno pohvalan čin u našoj zajednici, jer odstupa od uobičajenog trenda "historije odbačenih" kod nas u kojima se veliko djelo ovdašnjih ljudi iz sasvim sitnih pobuda, zbog kompleksa, ličnih animoziteta i beznačajnih klanovskih potreba odbacuje, prešućuje ili negira, kao i tolike ličnosti iz bliže i dalje prošlosti ove zemlje. Takvo što bilo bi pogubno i za mnogo veće zemlje i narode od nas.

U tom svojevrsnom zaokretu u našoj medijskoj i intelektualnoj javnosti najveći doprinos su dali, ipak, Enesovi prijatelji. Oni su za potrebe izbora iz Ratkušićevih eseja i kolumni, zbog, kako vele, preglednosti i kontinuiteta objavljivanja, uvrstili dio tekstova koje je on napisao za "Ljiljan" (1993-2004), Islamske informativne novine "Preporod" (1992-2017), Al Jazeeru Balkans (2012-2014) i magazin "Stav" (2015-2018).

Ratkušić je kao profesor sociologije radio u Srednjoškolskom centru Stolac, Građevinskoj školi Mostar i na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u Mostaru. Najveći dio radnog vijeka proveo je, ipak, kao urednik-novinar na RTV Mostar. Novinske tekstove objavljivao, osim u spomenutim medijima, i u magazinima "BH. Dani ", "Ujedinjena Bosna", "Zambak" i drugim izdanjima... Bio je urednik "Slova Gorčina".

Treba naglasiti da je, kako je istakao i urednik knjige Filip Mursel Begović, Enesova ukupna novinarska ostavština tri do četiri puta veća.

Umro je Enes Ratkušić: Odlazak dobrog čovjeka

Nakon kraće i teške bolesti u Blagaju je jutros u 61. godini umro istaknuti novinar, književnik i publicista Enes Ratkušić. Piše: Faruk Vele Ratkušić je rođen 7. aprila 1957. godine u Ošnjićima kod Stoca. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Stocu, nakon čega je studij sociologije diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

"Enes Ratkušić je revnosno i lucidno pratio političko-društvena kretanja u Bosni i Hercegovini, s posebnim naglaskom na političku krizu u Mostaru i Stocu. Rekli bismo da je bio jedan od rijetkih poznavalaca procesa u Hercegovini koji je mogao bez viška ostrašćenosti dijagnosticirati realno stanje. Ono što je posebno bitno, iako sklon ironiji i cinizmu, Ratkušić je u svojim tekstovima napada ideju i (ne)djelo, a ne nečiju ličnost... Umjesto jalovog kritizerstva , koje podrazumijeva stalnu proizvodnju crnila, Enes se bavio suštinom problema uvijek tražeći rješenje, katarzu ili barem utjehu. Uspijevao je ovo zbog viška čovjekoljublja u sebi, ali osjećaja odgovornosti prema vlastitom narodu", naveo je Begović u predgovoru knjige. 

Novinar Hasan Eminović, jedan od onih koji su, također, zaslužni što je ova knjiga ugledala svjetlo dana, ističe kako je Ratkušić imao toliko visok stepen intelektualne pronicljivosti da za teme odabirao samo one koje imaju šire i dugoročnije značenje i posljedice. Ili drugačije kazano sve teme kojima se bavio još uvijek su otvorene, još uvijek su nezaključene.

Čitaoci će se, zasigurno uvjeriti u to dok budu čitali tekstove uvrštene u njegovu knjigu, iako su oni objavljeni prije skoro trideset godina ili uoči Enesove prerane smrti, kao što su: "Previsoka cijena neosviještenosti", "U jedan saff, nema nam druge", "Srpska metafora" „Branković“ i hrvatsko „da“, "Herceg-Bosna u zamrzivaču-Grude kupuju vrijeme", "Trojanski magarci", "Neum kao imperativ-neumlje kao esencija".

Također, Ratkušić piše o "malterisanju rupa" u mostarskom velikom „Berlinskom zidu“, ali i pretvaranju Mostara u hrvatski „stolni grad“, te propituje gdje je „logika“ bošnjačke šutnje.

Tajna Bosne

Prema njemu "islam ne treba teatralce", a pita dokle će oni koji prekrajaju historiju marširati javnom scenom? Bilježi tekstove i o povratku kao mjeri državnosti, osvrće se na „gradske“ fakine i „seoske“ filozofe, te konstatira kako "između Republike Srpske i NDH nema razlike".

"Stolački recept za Konjević Polje", "Pare naprijed-Arapi stoj", "Neuki ne pišu scenarije užasa", "Dodika je izabrala međunarodna zajednica, a ne narod", "Je li unitarizam za BiH najbolje rješenje", "Pročitajte knjigu o Stocu pa razgovarajte o Mostaru", "Ko čuva državu - znalci ili patriote", "Grudu kontrolirati prije već lavinu izazove", "Ukrcavamo li se u Deytanik", "Treći entitet između Graza i Banjaluke", "Mehmed Fatih i partizani znali su tajnu Bosne", samo je dio naslova Enesovih tekstova koji, kao i mnogi drugi tekstovi, bez ikakve sumnje pomažu razumijevati sadašnjost.

O snazi njegovih argumenata svjedoči činjenica da je nerijetko bio na udaru iz samih centara velikodržavnih politika, onih koji su vidjeli smrtnu opasnost u svemu još jeste bosanskohercegovačka država i državnost, te sve što ju je simboliziralo.

A Enes je u Hercegovini bio simbol "govora probuđenih", onih koji su, što bi rekao Sidran, "jednom progledali, pa više nikad oka nisu sklopili".

Član uredničkog kolegija knjige Amir Kadribegović podsjeća da su odabrani eseji i kolumne rahmetli Enesa Ratkušića samo mali uvid u jedan dio bogatog opusa autora, te podsjetnik na brojne bitne društveno-političke turbulencije kroz koje je BiH prolazila kroz posljednjih 25 godina.

"Knjiga u svom sadržaju broji 500 stranica, te ima 155 izdvojenih kolumni i eseja iz „Ljiljana“, Islamskih informativnih novina „Preporod“, portala „Al Jazeera“ i magazina „Stav“. Jako je bitno naglasiti da u ovoj knjizi nisu obuhvaćeni tekstovi koje je Ratkušić pisao u brojnim drugim bosanskohercegovačkim časopisima i dnevnim novinama, njegov petnaestogodišnji rad na RTV Mostar, kao ni njegova izlaganja na brojnim javnim tribinama i naučnim skupovima", kaže za Radiosarajevo.ba Kadribegović, te dodaje:

"Statistički, ova knjiga odražava samo nekih 20 do 25 posto njegovog ukupnog novinarskog opusa koji su objavljeni kao kolumne, eseji, tekstovi i analize, te druge novinarske forme u kojima je rahmetli Enes Ratkušić pisao za različite medije u BiH i inostranstvu. Knjiga je odličan pokazatelj Ratkušićevih ujednačenih stavova koji kroz cijelo vrijeme njegovog novinarskog djelovanja imaju istu konstantu na kojoj se i

zasnivao njegov rad, a to je čuvanje i unaprjeđenje bh. državnosti. Ova knjiga će sigurno dati i značajan doprinos afirmaciji i razvoju novinarstva, koje u našem društvu posljednjih godina gubi svoj kredibilitet pod pritiskom skandala, spinova, fake vijesti i senzacionalizma".

Buna na Rotimlji

Ima tome 15-tak godina, rahmetli Enes i autor ovih redaka među prvima su pratili malu-veliku pobunu mještana sela Rotimlja između Mostara i Stoca. To je ono mjesto u čijoj blizini se 2004. srušio avion s makedonskim predsjednikom Borisom Trajkovskim, članovima delegacije i posade, koje je stalno mjesto pohoda delegacija iz Sarajeva i Skoplja. 

Mještani se dosjetili, pa zaprijetili da će blokirati put brojnim delegacijama ukoliko se, kako su vlasti obećale, ne asfaltira cesta od magistrale do njihovog sela. Izvještaji su našom malom pomoći uredno dospjeli u bh. medije, pa i do skopskog "Dnevnika" i Makedonije, regiona... Diglo se Sarajevo, protestirala Makedonija...

Kako bi spriječili sramotu, hercegovačke vlasti su već narednih dana navrat-nanos uputili mašine i stvarno napravili nov i lijepo uređen put kojim se valjda i danas koriste stanovnici ovog kraja. Bio je to vjerovatno najbrže asfaltirani put u novijoj povijesti juga naše zemlje.

Kada smo kroz koji dan ponovo stigli do Rotimlje oduševljeni mještani su uglas povikali: "Evo naših neimara!".

Eto, tako je živio dobri čovjek Enes, tako je i pisao svoje tekstove ovaj stolački neimar. Uvijek u interesu dobra, čestitog hercegovačkog težaka, povratnika, borca, vjerskog službenika, naprosto poštenog čovjeka, ma ko on bio.

Nije se nametao, mada je bio umniji i sposobniji od mnogih koji su umišljali da kroje ljudske sudbine.

Znao je "tajnu bosanskog štapa". Bio je i Makov Gorčin, i Mešin Ahmed Šabo, i blagajski mistik, i prijatelj Senada Mićijevića i Zije Rizvanbegovića (kojem je bivalo malo krivo kad bi mu Enes uz ime spomenuo i ono „Mačak“, što je njegov nadimak), ali hercegovački težak, ribolovac, i novinar i profesor... Bio je naš Enes. 

"Ko meni u vremenu silnih industrijskih zagađenja i brutalnog uništavanja prirode ima pravo zabraniti da zapalim cigaretu!?", lucidno će upitat će kolegu Seida Masnicu koji je od njega želio tek uzeti izjavu o štetnosti pušenja sa određenog sociološkog stanovišta.

Seid je, naravno, dobro poznavao Enesov smisao za humor, pa je izjavu uvrstio u prilog BHT-a - o štetnosti pušenja!

Hiljade vjernika iz BiH oprostilo se od novinarskog barda Enesa Ratkušića

Na Ošanjićima kod Stoca, danas je obavljena dženaza Enesu Ratkušiću, istaknutom novinaru, kniiževniku i publicisti. Ratkušić je umro jučer u 61. godini, nakon kraće i teške bolesti, a danas se od njega oprostilo na hiljade vjernika iz Bosne i Hercegovine. Dženaza je klanjana iza ikindije-namaza ispred Careve džamije u Stocu i na haremu u Osanjićima gdje je Ratkušić i ukopan.

Da, kako neko živi, tako i umire. Enesa smo ispratili jednog junskog dana prošle godine, te, uz mirise rodne grude, spustili u dragu hercegovačku zemlju. Tiha kiša spustila je mir u podnožje Hrguda, dok se molitva dobrih derviša iznad Vidova polja i stećaka Radimlje uzdizala visoko ka nebu. Ka "probuđenim kamenim spavačima".

Na trenutak pomisliš – valjda bi tako čovjek trebao odlaziti s ovog prolaznog svijeta.