Umro je Enes Ratkušić:  Odlazak dobrog čovjeka

Nakon kraće i teške bolesti u Blagaju je jutros u 61. godini umro istaknuti novinar, književnik i publicista Enes Ratkušić.

Piše: Faruk Vele

Ratkušić je rođen 7. aprila 1957. godine u Ošnjićima kod Stoca. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Stocu, nakon čega je studij sociologije diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Bio je dugogodišnji odlični novinar i urednik na RTV Mostar, saradnik brojnih sedmičnih, mjesečnih bosanskohercegovačkih listova, te glavni urednik časopisa "Slovo Gorčina". Autor je mnogih stručnih radova, kao i šest knjiga proze.

Kao profesor sociologije radio je u Srednjoškolskom centru Stolac, Građevinskoj školi Mostar i na Univerzitetu "Džemal Bijedić" u Mostaru. Najveći dio radnog vijeća proveo je, ipak, kao urednik-novinar na RTV Mostar. Novinske tekstove objavljivao u magazinima "Ljiljan", "BH. Dani ", "Preporod", "Ujedinjena Bosna", "Zambak", te posljednjih nekoliko godina u magazinu "Stav" i na portalu Al Jazeera Balkans.

Stručne i književne radove publikovao je u časopisima "Most", "Dijalog", "Slovo Gorčina", "Behar " i "Bošnjačka pismohrana".

Njegove knjige bile su odlično prihvaćene kod publike, a objavio je djela: "Zaboravljeni govor probuđenih", zbirke priča "Hrvanje s vragom", "Dunjalučka škola ", "Trovanje zdravom hranom", te "Tajna bosanskog štapa" i knjigu "Sukob devijacija" 2016. godine.

Ratkušić je bio izniman autor, jedan od boljih u svojoj generaciji, koji je plijenio pažnju kolega novinara i javnosti svojom erudicijom, ali i jasnoćom svojih stavova.

Nadasve, volio je svoj Stolac, kojem je posvećivao brojna djela, afirmirao njegove iznimne ljude poput Maka Dizdara, Alije Isakovića, Rusmira Mahmutčehajića, Džafera Obradovića, Nijaza Durakovića i brojne druge stolačke književne i druge velikane, ali jednako i dobre, male-velike Stočane poput Zije Rizvanbegovića, domaćine s Rotimljie, koji su ga s radošću nazivali svojim neimarom...

Volio je Radimlju, stećke,  Daorson i svoje Ošanjiće, Bregavu, brinuo o njoj, hoće li Stolac ostati bez vode zbog projekta Gronji horizonti itd.

Nije zato čudo da je u mjesecu aprilu, baš u Stocu, po posljednji put otvorio jednu izložbu. No, po dobru će ga pamtiti i u Mostaru, gdje je, također, ostavio neizbrisiv trag, reafirmirajući ljude poput čuvenog Husage Čišića, afirmirajući rahmetli Senada Mićijevića, pišući o obnovi mostarskih simbola i spomenika, o ratnim zločinima u okviru tzv. "Herceg-Bosne", nepravdi, životu i smrti....

Iako je bio tih i blag čovjek, uvijek spreman da pomogne i sasluša, odlučnost u zastupanju njegovih stavova bila je neprikosnovena i dojmljivo snažna, tako da je ostavljao utisak i na one koji se s njim nisu slagali. Ali, uvijek u odmjerenom tonu i nikada sa danas udomaćenom zloćom. 

Enes Ratkušić je bio dobri čovjek na kojeg ste se uvijek mogli osloniti, onaj koji neće okrenuti glavu od vas (u inat svima!) ni u najtežim trenucima, onda kada će to, zarad svojeg komoditeta, svi drugi učiniti. Rado bi dao savjet, ali nikad nametljivo, nikad s nekom ružnom primisli. U njegovom govoru nikada niste mogli čuti bilo šta ružno o bilo kome. Baš nikada!

Njegov životni kod gradilo je čovjekoljublje, iskrenost, predanost i strast za onim što je volio da čini.

Tako je bilo i kada je pisao, a pisao je do posljednjeg daha (posljednji tekst objavio je upravo u "Stavu" prije 15-tak dana!), predavao, kada je govorio na promocijama knjiga, kada je slao izvještaje za brojne medije diljem svijeta...  Ali i kada je lovio ribu, što je bio Enesov omiljeni hobi.

Kada sam ga, Božijom odredbom, posljednji put vidio potkraj ramazana, prije tačno deset dana, objašnjavao mi je kako neće više loviti ribu na Buni, u Blagaju, već samo na Bregavi:

"Ja ću samo na svoju Bregavu".

Govorio je s neobičnom smirenošću, iako je, očito, i sam bio svjestan da se posljednji put vidimo.

Takav je bio naš Enes - Stočanin, dobri Gorčin, Mostarac, Blagajac, Hercegovac, Bosanac... Sve to, i mnogo više.

Lovi ribu, dobri čovječe... Malo je takvih ostalo među nama.

Neka ti je vječni rahmet!