Boris Rajković: Posjetili smo porodicu sarajevskog heroja. Ovo je njegova, ali i njihova priča
U 2026. godini, 31 godinu nakon okončanja agresije na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu i krvavog rata koji je ostavio duboke i neizbrisive tragove u životu, ne samo jedne već mnogih generacija koje tek dolaze, pričati priču o herojima zaslužnim za našu nezavisnost, opstanak i slobodu, čini se kao nemoguća misija.
Posebno je to teško uraditi iz pozicije osobe koja nije ni rođena za vrijeme rata, tek malo poslije. Ali osjećaji zahvalnosti i obaveze da se ispriča priča koja mora biti ispričana, da ostane pisani trag o jednom vremenu i ljudima - jači su i veći od svake prepreke.
Ispričati priču o Borisu Rajkoviću je poseban izazov. Nije to samo priča o jednom mladiću koji je sebe stavio na raspolaganje gradu Sarajevu i državi Bosni i Hercegovini u njihovim najtežim trenucima u historiji. Niti je to samo priča o ranjenom braniocu koji je decenijama vodio bitku za svoj život nakon što je ranjen.
Porastao broj krađa u Mostaru: Određen pritvor za tri osumnjičene zbog krađe od turistkinje iz SAD-a
Priča o Borisu Rajkoviću je priča o ljubavi, dobroti, predanosti, porodici i osjećajima kojima je teško opisati riječima. Ili one nisu još izmišljene, ili ih barem potpisnik ovih redova ne zna. I nema nikakve sramote u tome. Postoje ljudi i priče pred kojima je nekada najdostojnije ugasiti svoj glas i pustiti da njihove riječi i djela govore za njih.
Tako priču o Borisu Rajkoviću koja je pred vama priča njegova porodica - majka Ivanka i sestra Mirjana - u stanu u sarajevskom naselju Ciglane, gdje smo ih posjetili nekoliko dana nakon što je njihov Boki polegnut na vječni počinak na sarajevskom groblju Bare, 23. aprila. U stanu je sve isto kao i kada je Boris bio živ. Tu je njegov krevet, tu su njegova medicinska i ortopedska pomagala, tu su njegove slike, knjige, namještaj, a miris u stanu je takav kao da tu nikada nije decenijama ležao najteži ranjenik iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tu je i njegova porodica. Samo Boris više nije tu, barem fizički. Kroz sjećanja i priče njegove sestre i majke - Boris itekako živi.
Let prkosnog anđela: Poklonimo se Borisu Rajkoviću-Bokiju, neustrašivom heroju Armije RBiH
Ponos sestre, roditelja i komšija
Priča o Borisu i porodici Rajković počinje 1970-ih godina u sarajevskom naselju Pofalići, gdje su živjeli mirnim i skromnim životom. Otac Milorad, porijeklom iz okoline Niša, je bio oficir tadašnje Jugoslovenske narodne armije. Majka Ivanka, porijeklom iz Hrvatske, kod kuće je vodila brigu o svojoj kćerki Mirjani i sinu Borisu, koji su pohađali osnovnu školu "Bratstvo i jedinstvo" na Grbavici. Nekoliko godina poslije, porodica se seli na Ciglane, a Boris upisuje Srednju elektrotehničku školu, paralelno pohađajući Osnovnu muzičku školu "29. novembar", koju je završio sa bogatim znanjem na harmonici.
"Bio je jako druželjubljiv, pristojan i fin. Ne znam da se ičega plašio. Svi su ga voljeli i svi su ga pohvaljivali mami. Volio je da slika, da piše pjesme, svirao je harmoniku. Imao je puno prijatelja. Volio je čak i klikere da igra, bio je djetinjast", započinje priču njegova sestra Mirjana.
Boris Rajković je rođen 1972. godine. Njegova sestra ističe da se nije ni pošteno naživio kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu. Boris je tada imao samo 19 godina.
Među prvima na braniku domovine
Još nije ni napunio 20 godina, a Boris Rajković se, po izbijanju prvih sukoba, dobrovoljno javio u Teritorijalnu odbranu. Za tu odluku se nije konsultovao ni sa kime, već je jednog dana saopćio porodici "kako neće sjediti sa njima u stubištu kao neka baba".
Ministarstvo za boračka pitanja KS oprostilo se od Bokija: "Sine bosanski, zauvijek ćemo pamtiti"
"Bio je raspoređen tu u kvartu. On je htio da bude tu jer je cijelog života govorio da je 'Sarajevac'. Pošto on nije išao u JNA, bio je najprije u Teritorijalnoj odbrani. Zatim je prebačen u Centar namjenske proizvodnje. Onda je dobio poziv da prođe obuku kako bi mogao ići na teren jer nije bilo dovoljno ljudi. Bio je tri mjeseca u studentskim domovima na Bjelavama na obuci. Vukao je svoju harmoniku za sobom i svirao svima. Odlučio se čak da posti jedan dan Ramazana, nakon čega je rekao 'uf, ovo nije nimalo lako'. Pušio je, ali ne puno. Donosio je svoje slijedovanje nama koji smo pušili. Mami i meni je davao više, a sebi je ostavljao manje. Ako padne negdje granata, trči da čisti stanove. Ako treba nekome struja preko agregata, trči da pomogne", prisjeća se Mirjana.
Teška vremena iznjedre i nevjerovatne priče, a početak rata je Borisu donio i prvu veliku ljubav života - komšinicu Ivanu, a o njihovoj ljubavi su pričale cijele Ciglane. Nisu marili za svoju sigurnost, već samo da provedu vrijeme jedno s drugim. Zbog nje se dvoumio šta će upisati nakon rata - Akademiju likovnih umjetnosti ili Akademiju scenskih umjetnosti.
Borisov otac Milorad se početkom agresije našao u nezavidnom položaju. Oženjen Hrvaticom, nije uživao povjerenje u JNA, iako je nosio oficirski čin. Slijepo je vjerovao da se sukobi iz Hrvatske neće preliti u Bosnu i Hercegovinu. Potom je dobio ultimatum - da se bori protiv branioca Sarajeva ili da ide u Niš odakle je rodom gdje bi se odmah penzionisao. On je odabrao ovo drugo. Sa porodicom je održavao kontakt preko radioamatera, slao je pisma i pakete, a odluku svog sina Borisa nikada nije komentarisao. Uprkos činjenici da su uspjeli dobiti tzv. domovnice, s obzirom na to da su kršteni kao djeca u katoličkoj crkvi, Boris je odbio napustiti Sarajevo, dok je Mirjana na nagovor majke Ivanke otišla "Plavim putem", najprije u Visoko, a zatim u Zagreb.
"Boris je bio pripadnik 2. samostalnog bataljona. Sašila sam mu uniformu od dva šatorska krila. Prvi put kada je otišao na teren bio je na planini Zvijezdi kod Vareša, zatim oko Olova. Išao je po dva mjeseca na teren, pa deset dana kod kuće, a onda je došao njegov treći odlazak na teren na Nišićku visoravan. Smjena im nije došla, uslijedio je najžešći napad, u kojem je Boris i ranjen. On to isprva nije ni znao. Tek su mu u džipu, dok je vozio ranjene saborce, rekli da mu curi krvi ispod šljema. Ja sam došla s posla i na vratima našla cedulju da se javim u štab, gdje su mi saopćili da je Boki ranjen. Rekli su odmah da je teško ranjen i smješten u Zenicu. S njegovom djevojkom i njegovom jedinicom smo kroz Tunel otišli na Igman, pa u Visoko, a zatim u Zenicu. Boki je bio sav natečen i već u dubokoj komi. Tu smo bili osam dana, moleći UNPROFOR da ga prevezu u Zagreb. Morali smo dobiti i dozvolu od generala Delića koja je stigla, a već po dolasku u Zagreb imao je dvije-tri operacije, ali ništa se nije moglo učiniti. Doktor je samo rekao 'neka vam je Bog na pomoći'", priča njegova majka Ivanka.
Nova borba
Borisu je nastradao mali mozak. Njegova porodica, kojoj se pridružio i otac Milorad, započela je borbu dan po dan. Boris je bio u dubokoj komi, a zatim je počeo da daje znakove života. Nije mogao da čuje, niti da govori, a ni da vidi. Bio je u toplicama devet mjeseci, zatim se vratio u Zagreb, a 1998. godine su se vratili u Sarajevo. Dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom, njegova porodica i on su vodili drugu vrstu borbe.
"Nije imao dekubitus. Umro je sa kožom poput bebine. Nadmašio je sve procjene doktora. Počeo je da jede na usta, pa smo mu uklonili kateter. Mislim da je razumio sve, ali ne znam koliko ga je pamćenje služilo. Godine 2000. smo ga vodili kod doktora Hoklova u Bugarsku, koji je liječio aminokiselinama, ali uprkos obećanjima da će ustati na noge i progovoriti, to se nije desilo. Mislim da je došao malo svijesti i da je razumio sve što mu se govorilo, to smo mu vidjeli na očima. Mi smo imali striktan raspored hranjenja kojeg smo se pridržavali do zadnjeg. Nalazi su išli do SAD-a, Turske, Francuske, Italije, ali nije bilo pomoći. Kada bi mu pozlilo, zvali smo Izeta Čustovića, legendarnog doktora koji ga je liječio 20 godina. Tri puta je Bokija 'izvukao' iz upale pluća, kada smo mislili da je gotovo, ali ovog puta nije mogao. Mnogo se vezao za Borisa i teško mu je pala njegova smrt", prisjeća se Mirjana.
Posebno ističu da je Boris 28 godina imao svog fizioterapeuta sa kojim je vježbao nekoliko puta sedmično - Nusret Paraganlija. Ističu da je riječ o najboljem fizioterapeutu, te da je istim tempom radio od prvog do zadnjeg dana. Isticao je kako ne može mnogo uraditi, ali može spriječiti da Boris dobije kontrakture. I on se mnogo vezao za Borisa.
"Ostali se nisu 'slomili' obilazeći Borisa, ali pomogao je svako na svoj način. Svaki kantonalni ministar za boračka pitanja je obilazio Borisa. Imao je pravo na dizalicu, dobio je manju garsonjeru u koju sam prešla ja sa porodicom, dobio je auto tri puta, refundirali su nam troškove za krevet, posebnu fotelju i dasku za vertikalizaciju. Imao je i posebne tenisice koje nam je osigurao vlasnik KS Reha, gdje smo se snabdijevali pelenama preko potvrda. Ima ljudi koji su uvijek bili uz nas. Svi su se nudili da pomognu šta treba, ali nisu mogli brinuti o njemu. Posebno ističem ministra Omera Osmanovića, njemu dugujemo veliku zahvalu. Boris možda jeste zaboravljen od prijatelja, ali nije od svih i ne osuđujem ih. Moramo se zahvaliti Savezu ratnih vojnih invalida, Udruženju paraplegičara Kantona Sarajevo, Uniji veterana... Nikada Boris nije izostavljen od podjele paketa ili novca. Ružno je reći da niko nije vodio brigu", ističe Mirjana.
Udruženje ratnih vojnih invalida je prije sedam godina pokrenulo inicijativu za personalnu asistenciju, da zaposle članove porodica koje su se brinule o najtežim invalidima kojih je u tom trenutku bilo četiri na području Kantona Sarajevo. Svake godine su članovi njihovih porodica imale skromna primanja i ugovor. Ističu da je dolaskom Omera Osmanovića za ministra ova inicijativa pretvorena u zakon. Nažalost, u međuvremenu su trojica preminula, a onda i Boris. U trenutku kada je zakonom napravljena kakva-takva podrška onima koji su neprekidno bili uz njih.
"Posebno su se pravila kolica za Bokija, zbog njegove visine. Prije smo ga šetali po naselju, ali otkad je otac umro 2002. godine, onda sve manje i manje. Nas dvije same nismo stizale sve. Ocu je doslovno srce puklo od patnje za Borisom. Mnogo se borio za njega, hrabrio je Borisa, ali njegovo srce nije izdržalo", priča Mirjana.
Tihi odlazak sarajevskog heroja: Boki Rajković na Barama položen na vječni počinak
Porodica boraca
Za Rajkoviće se može slobodno reći da su porodica boraca. Svako je vodio svoju bitku i svako se borio na svoj način, ali nisu odustajali. Mirjana sa ponosom ističe da su i njena djeca, kroz njihovu borbu, naučila da vode svoju. Katarina i Josip su odrastali uz Borisa, pomagali Mirjani i Ivanki, kao i svom ocu Davoru. Kroz to su stekli jedinstveni osjećaj empatije i razumijevanja za ljude i sve njihove dobre i loše strane.
"Mama je heroina koja je napravila čudo. Ali i nju su stigle godine i loše zdravlje. Borila se kao lavica. Borila se još od Zenice, preko Zagreba, pa do zadnjeg dana. Borila se i za mene, svugdje je kucala na vrata da se meni barem plaća staž. Niko nije za to imao razumijevanja. Jedne prilike smo imali zakazan sastanak sa tadašnjim federalnim premijerom Fadilom Novalićem. Organizovali smo i prijevoz Borisu. Otišli smo da vide o kome brinemo, da se napravi neki zakon ili bilo šta kako bih ja imala staž. Nije ga ni pogledao. Toliko smo utučene i razočarane došle sa tog sastanka. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije imala sluha", priča razočarana Mirjana.
Ponovo ističu ulogu svih vlada Kantona Sarajevo, ministarstva za boračka pitanja, općine Centar, mjesne zajednice Ciglane, Udruženja paraplegičara Kantona Sarajeva, Unije veterana, Saveza ratnih vojnih invalida, KS Rehe, kao i svih pojedinaca koji su im pomagali u borbi za Borisa. Zahvalili su se i navijačima FK Željezničar koji su na utakmici protiv mostarskog Veleža na stadionu "Grbavica" parolom se prisjetili Borisa Rajkovića, "sarajevskog heroja", kako su ga oni nazvali. Posebno ističu telegeram saučešća od člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića. Kako kažu - mali znaci pažnje mnogo znače.
Manijaci se oprostili od 'Prkosnog anđela': Boris Rajković - sarajevski heroj
"Kada je Boki dobio zadnji put auto, jedna novinarka je vidjela to i napravila članak o njemu. Mama se u tom trenutku požalila da im niko ne dolazi, a stvarno u tom periodu je vladala jedna tišina, nigdje nikoga. Ona je u tom članku otkrila kako je Boki svirao harmoniku. Kad jednog dana dolazi rahmetli Omer Pobrić sa Ljubicom Berak. Dva sata je svirao harmoniku, a ona pjevala. Kako je sa srcem to radio, on je jedan poseban čovjek... Ne mogu opisati koliko nam je to značilo. Brzo iza toga je umro. Isto su uradili i momci iz policije s Koševskog brda. Ali život ide dalje, obaveze odnose ljude", kaže Mirjana.
Boris je samo fizički iščeznuo
Na kraju dugog i emocijama prožetog razgovora, Mirjana i Ivanka, sa suzama u očima, ali sa iskrenošću koja se ne može isfolirati ili odglumiti, uputile su jednostavnu, jedinstvenu i snažnu poruku.
"Želimo da se zahvalimo svima koji su bili tu. Da se zahvalimo svima na izjavama saučešća. Nažalost, ne možemo se svakom ponaosob zahvaliti. Zahvaljujemo se svim ljudima, znanim i neznanim, na svoj podršci. Zlih jezika ima, bude ih uvijek, ali oni nisu vrijedni spomena. Moj Boki je živio za svoje Sarajevo i svoju zemlju. U srcu je bio iskreni Sarajevac. Znali su ga svi, od pijace do taksista. Nudili su se ljudi, ali ko je mogao pomoći kada ga treba presvući ili okrenuti. Mi smo u jednom periodu plaćali i nekoliko žena da nam pomažu, posebno kada sam se ja trebala posvetiti svojoj djeci. Ističemo Aidu Čagalj, koja se posebno vezala za Bokija i koja je dolazila srcem, a ne zbog para. Ima dobrih ljudi, nije sve crno. Ne treba gubiti nadu u dobre ljude. Moj sin Josip jako liči na mog brata, često ga zovnem 'Boki'. Svi njegovi prijatelji i kolege, kao i moje kćerke, došli su na sahranu. Ta mladost i njihova snaga me je taknula. Oni imaju poštovanja bez obzira na različitosti. I to mi daje nadu i vjeru u dobre ljude", zaključuju Mirjana i Ivanka.
Boris Rajković je fizički iščeznuo s ovog svijeta. I za onog ko fizički iščezne, bez da ostavi išta vrijedno spomena iza sebe, može se reći da je umro. Ali Boris će živjeti kroz priču o herojstvu. Živjet će kroz priču o teškim borbama na Nišićkoj visoravni, odbrani Sarajeva i Bosne i Hercegovine i hrabrosti kojom je spašavao svoje saborce. Živjet će kroz priču o odlučnosti da prvi stane u odbranu onoga što voli. Živjet će kroz priče o sretnom djetinjstvu, svestranosti, dobroti i ljubavi. Živjet će kroz priču o borbi njega i njegove porodice koja polaže svako pravo na titulu heroja. Živjet će kroz priče o dobrim ljudima, o pomoći i podršci onda kada je to trebalo.
I dokle god Boris bude živio kroz te priče, Boris nikada, ustvari, neće umrijeti!
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
