Sjećanje na genija Adija Lukovca: Uskoro album nikad objavljenih pjesama

Riječ je o Adiju Lukovcu, legendarnom muzičaru koji nas je prerano napustio, u 36. godini, a poginuo je na današnji dan, prije 12 godina.

Njegova priča je počela 9. septembra 1970. godine u Sarajevu, kada je rođen, a u svom je gradu pohađao i Visoku školu za turizam i ugostiteljstvo, a poslije je bio i student Univerziteta u Sarajevu. Prvo je studirao filozofiju, kasnije ekonomiju koju nikada nije diplomirao. Svoje prve muzičke korake napravio je u grupi Bass Line, prvom bh. eksperimentalnom elektronskom bendu. Grupa je napravila demo kasetu u periodu pred početak rata u BiH, prije nego je prestala sa radom.

Vrijeme poslije rata iskoristio je stvarajući nevjerovatne klasike s Ornamentima. Osnovali su i etiketu PSW (Post War Sound) kao i studio, pod kojom su i objavili svoja dva albuma, Pomjeranja (1999) i Fluid (2001). Nastupao je na velikom broju prestižnih evropskih festivala, dijeleći scenu sa umjetnicima poput Trikija, Manu Chaoa i grupama Jon Spencer Blues Explosion i Fun-Da-Mental. Autor je muzike za film Dine Mustafića Remake, muzike za mnoge teatarske predstave, a bio je i producent albuma Sredinom Dine Merlina.

Pamtit ćemo ga kao dobitnika mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima su najznačajnije tri muzičke nagrade Davorin.

Ovaj pionir elektornske muzike u BiH bi, vjerovatno, napravio još mnogo toga, da prije tog 18. juna 2006. nije stradao u saobraćajnoj nesreći. Nesreća se dogodila na dijelu autoputa iz Sarajeva prema Blažuju, oko 19.30 h. 

Adnan Zilić, član nekadašnjih Ornamenata i bliski saradnik Adi Lukovca, u razgovoru za Radiosarajevo.ba govori da dvanaest godina poslije njegove smrti kada se spomene njegovo ime prvo sjeti "Adijevih naočala, jin jang prstena, klavijatura, neprospavanih noći u studiju, sreće kad se pjesma 'otvori', tuge što ga više nema..."

"Sjećam se vremena kada smo beskompromisno vjerovali da ono što radimo, samo po sebi ima smisao i namjenu, bez kalkulacija. I kada smo svi zajedno, čini mi se, bili bolji ljudi. I dan danas, nakon toliko godina, kada god neku pjesmu ili muziku radim, pomislim šta bi on rekao, i da li bi mu se svidjelo. Nedostaje, mnogo.", priča nam Zilić.

Nekadašnjeg člana Ornamenata smo pitali šta je Adi Lukovac značio za bh. scenu, a on nam je dao iskren i zanimljiv odgovor koji najbolje oslikava talenat kojeg je Lukovac posjedovao.

"Najbolji odgovor na ovo pitanje sam čuo prije par godina od našeg prijatelja i tadašnjeg menadžera, Edina Zubčevića, koji kaže da je nakon Adija očekivao prazninu na muzičkoj sceni, a desila se totalna pustoš. Iz današnje perspektive, Adi je značio i previše. Način na koji je osjećao, podrazumijevao i shvatao muziku je bio potpuno drugačiji, i autorski i produkcijski, što se jasno vidi iz njegovih pjesama, koje i danas, skoro 20 godina poslije, zvuče svježe. A tako će zvučati i za 20 godina. Gubitak jednog takvog talenta je nenadoknadiv i za mnogo veće i jače muzičke scene od ove naše. Jednostavno, Adi je bio genijalac.", ističe Adnan Zilić.

Kako nam govori Zilić, iza Adija je ostalo deset pjesama, koje je radio za svoj novi album.

"Deset odličnih pjesama, od kojih su neke skoro završene, a neke su u radnoj fazi. Želja Adijeve porodice je da se te pjesme objave, i to je osnovni razlog ideje o pokretanju Fondacije koja će nositi njegovo ime. Naravno, mogućnosti djelovanja Fondacije su daleko veće, ali prvi i trenutni cilj jeste upravo izdavanje Adijevog albuma. Statut i dosadna papirologija su gotovi, tako da je to manje više završeno.", pojašnjava za Radiosarajevo.ba Adnan Zilić.

Specifičnog i jedinstvenog talenta Adija Lukovca se, u izjavi za portal Radiosarajevo.ba, prisjetio i glumac Mario Drmać, koji je s Lukovcem sarađivao za film Remake.

Scena u filmu, kada Drmać pjeva sevdalinku Il' je vedro, il' oblačno postat će jedna od najpoznatijih, a filmski soundtrack i ova pjesma nezaboravne.

"Imao sam veliku čast i zadovoljstvo surađivati s tim velikim umjetnikom koji je ljubio novu vrstu muzike. Šteta što takva osoba više nije s nama, ali njegova muzika ostat će vječni spomenik njegovoj veličini", rekao nam je Drmać.

Drmać se prisjetio kako je suradnja s njim, za film Remake, bila meditacijsko iskustvo. "Neponovljivo, transcendentalno...teško je pronaći i riječ koja bi to na pravi način opisala."

Družili su se i privatno, dodao je Drmać, te planirali buduće projekte: "Bio je pun ideja, entuzijazma i elana. Nekog mira koji je prenosio na sve nas, samo su te nemirne ruke uvijek stvarale ritam. Imao je posebno uho i posebno oko. Uho, koje je uvijek upijalo ritam i muziku oko njega, i oko koje je pronalazilo ljepotu u onom što nas je okruživalo. Sretan sam kad čujem njegovu muziku na radiju ili televiziji. Žao mi je, i dalje istom snagom, što nije više tu."

I, zaista je tako. Nemjerljiv je otisak koji je Lukovac ostavio na muzici Bosne i Hercegovine. Nemjerljiva je praznina, nastala njegovim odlaskom.

Na dan naše smrti
sve je tako mirno
nikad ljepšu boru lica
na tebi nisam vidio

Nisam imao snage
da pronađem put
suviše tamno nebo
za nas da budemo tu

Na dan naše smrti
obukao sam novu majicu
pogled visoko, visoko