Razgovor s povodom / Boris Lalić i 100. igranje bosanske predstave 'Mirna Bosna'

Jubilarno 100. igranje predstave Mirna Bosna bit će upriličeno večeras, 4. januara, u 20 sati, na sceni Kamernog teatra 55.

Predstava koja je rađena prema tekstu Borisa Lalića, a u režiji Saše Peševskog, prikazuje odmetanje dvije male bosanskohercegovačke porodice u smjeru kriminalne organizacije. Izmučene siromaštvom i okoštale u uvjerenju da im niko sa strane neće pomoći, one odlučuju iskoristiti svoju društvenu nevidljivost za bavljenje unosnim poslom trgovine narkoticima.

U predstavi igraju: Feđa Štukan, Gordana Boban, Vanesa Glođo i Davor Golubović.

Trending

Vladika Grigorije: Prečesto su naše svađe, srpske i bošnjačke, bivale za tuđi račun

Uoči stotog izvođenja, razgovarali smo s piscem Borisom Lalićem koji nam je otkrio kako je tekao put Mirne Bosne do Kamernog teatra 55, gdje sve možemo sresti protagoniste predstave i zašto je Mirna Bosna prava bosanska predstava.

Radiosarajevo.ba: Kako je nastala Mirna Bosna?

15.12.23. 15:42

Podcast s Tomom: Feđa Štukan o Blanku, glumi, aktivizmu i letenju

Boris Lalić: Kao komediograf sam oduvijek želio biti smiješan i ozbiljan u isti mah. Ideju za Mirnu Bosnu sastavio sam sa više strana, a sa ciljem da se otprve predstavim kao komediograf kakav želim biti. Originalni tekst drukčiji je od postojeće predstave po tome što ima samo muškarce i što je podjela uloga malko drukčija. Kad sam čuo da će reditelj Peševski zavesti u tekstu rodnu ravnopravnost i da će glavni i jurodivi lik zamijeniti godišta, nije mi to bilo pravo, ali kasnije kad je predstava izašla i postigla uspjeh, drago mi je bilo što je to napravio, jer eto predstave gdje se već sedmu godinu kotrlja, a na zadovoljstvo mnogobrojne publike.

Radiosarajevo.ba: Kako je izgledao put Mirne Bosne do Kamernog teatra 55?

Boris Lalić: Mislim da je Kamerni zvao Sašu Peševskog, Saša mene, a Abdulah Sidran tadašnjeg direktora Emira Hadžihafizbegovića i preporučio me, pa je na kraju Hadžihafizbegović zvao mene. Taj prvi razgovor sa Hadžihafizbegovićem pamtim kao jedan od vrhunaca osjećaja da sam uspio u književnosti, izašao sam od njega tako da mi oči blješte i u glavi fanfare trešte. Zbog toga sam i honorar od Mirne Bosne potrošio uglavnom na garderobu za glupe ljude, na obične stvari po tri-četiri puta većoj cijeni.

Radiosarajevo.ba: Koliko puta ste pogledali predstavu?

Boris Lalić: Uh, jako puno, mislim oko pedeset. Pomoglo mi je to da upoznam prirodu jedne pozorišne predstave više nego sve teorije drame što sam čitao. Živ je to organizam, pa se da i gledati na duže staze, svaka izvedba je posebna.

Radiosarajevo.ba: Šta bi poručili onima koji je još uvijek nisu pogledali Mirnu Bosnu?

Boris Lalić: Da se opuste i da simpatišu likove, jer tada će im biti još smješnije i još dirljivije. I da se malo raspitaju šta znači biti pravi mecena.

Radiosarajevo.ba: Možete li nam navesti primjere u društvu u kojima vidimo Mirnu Bosnu, ne možemo isključiti osjećaj da su likovi iz komedije uvijek tu negdje oko nas?

Boris Lalić: Mirna Bosna je svud oko nas, samo te ljude niko nije još izdvojio u grupu i nije izdvojio posebne budžete za bavljenje tim ljudima, pa za njih saznamo tek kad dospiju do crne hronike. Mislim da je to karakteristično za mene kao pisca, ili je makar bilo, da su u mojoj književnosti naši savremeni ljudi, a ne neke reference koje na njih upućuju. Mirna Bosna je bosanska predstava, a ne pokušaj Bosne da se uključi u moderne teatarske tokove.

Radiosarajevo.ba: S obzirom da je na redu već stoto izvođenje predstave, logično je zaključiti da publika na nju dobro reaguje, imate li neki komentar koji ste dobili za Mirnu Bosnu, a podijelili bi ga sa nama?

Boris Lalić: Bio ih je tako puno da mi sad ne može pasti na pamet nijedan koji bih izdvojio. Bilo mi je smiješno kako me je jednom 'napao' mlađi jedan kolega, zbog scene sa ćevapima. On je to probao predstaviti kao atak na bh. teatarsku scenu, nad kojom je lamentirao sa patosom dostojnim emisije 'Ispuni mi želju'.

Radiosarajevo.ba: Može li pisac biti zanimanje?

Boris Lalić: Ima ljudi kojima je to jedino zanimanje, ali ja nažalost nisam među njima. Dao sam sve od sebe, ali na kraju sam priznao poraz i okrenuo se drugim, ne tako duhovitim, ali svakako unosnijim poslovima. Sada sam profesionalni trgovac, a pisac amaterski.

Radiosarajevo.ba: Koliko Vam je bilo godina kada je nastala Mirna Bosna?

Boris Lalić: Mislim 26 ili 27.

Radiosarajevo.ba: Šta trenutno pišete i gdje Vas možemo čitati?

Boris Lalić: Otkako sam izgubio kompleksnije spisateljske ambicije, počeo sam pisati ponovo na blogu, gdje dajem sebi potpunu slobodu i pišem kako mi dolazi. Adresa bloga je borislalic.blogspot.com. Ima na njemu svega.

Radiosarajevo.ba: Da li ste jedini skejtopisac u Sarajevu i hoće li i skejt dobiti svoje mjesto u Vašoj književnosti?

Boris Lalić: Pravio sam takve pokušaje, ali još nisam našao podesan oblik za bosansku priču o tome. Problem skejta kao teme je to što se o njoj ne može slikovito govoriti bez upotrebe specifičnog rječnika, kog opet samo skejteri razumiju, a onda Bosna nije baš skejterska zemlja, tu ljudi kad vide skejt prvo pomisle na slomljenu kičmu, vrat ili nešto treće što je morbidno, nije to za nju. Mislim da mi je pametnije skejt voziti, a u književnosti se držati drugog puta koji mi se s godinama otkrio i u kom nalazim dosta spisateljskog zadovoljstva.

To su ove neke priče koje su neki možda i vidjeli, što počinju uvijek s tim da protagonist pripovijeda o sebi i svojoj porodici, kako su oni bili daleko najveća bijeda od svih, ali na način ponosan, ne libeći se zapasti u samohvalu do bahatosti. Mislim da prava narodna savremena bh. književnost svakako treba imati junaka koji jedva sastavlja kraj s krajem, jer ispod svih tih 'sjajnih' fasada to je, mnim, najopširnije i najpotpunije mjesto susreta svih bosanskohercegovačkih naroda.