Moramo poraditi na empatiji: Kako društvo tretira žrtve ratnog silovanja?

Angažirana predstava Ta tvoja mund harmonika koristi elemente fizičkog, ekspresivnog i dramskog pozorišta kako bi senzibilno progovorila o načinima na koje društvo tretira žene i muškarce – žrtve ratnog silovanje u BiH. Osnovni scenarij koncept ove primijenjene predstave potpisuje pozorišna rediteljka Marija Farmer, dok su adaptaciju i režiju uradili Anes Osmić i Danilo Jovanović.

U predstavi igraju Soraja Ćehić, Maida Salkanović, Semir Makaš, Mersiha Begić, Rabija Nurkanović, Ena Redžović i Amra Hasanović. Predstava (koncept) nastala je kao dio edukacije za primijenjeni teatar organiziran u novembru i decembru 2016. za omladinske lidere, aktiviste i pozorišne praktičare. 

O traumi se ne govori. Ne tražimo od vas da zamišljate nezamislivo. Da vam se pluća pune užasom koji će vas ušutjeti i blokirati. Ovo nije priča o traumi. Ovo je priča o ljubavi. Priča o onom prije i poslije toga. Te žene, ti muškarci, koji su doživjeli nezamislivo, tu su među nama. Vi ste tu i ja sam tu. Mi smo preostali. Ne moramo razgovarati. Dovoljno je reći: Dogodilo mi se. Dovoljno je reći: Znam da ti se dogodilo. Budi tu – glavna je ideja i moto čitave predstave. 

Istraživanje koje je provela UNFPA pokazuje da svega oko 3 posto ispitanika/ca ima negativne stavove prema preživjelim, odnosno navode da su te osobe same krive za ono što im se desilo, da su to mogle spriječiti, da su to i zaslužile, kao i da su žrtve isprovocirale seksualno nasilje. Ogroman broj ispitanih ljudi zapravo osjeća sažaljenje ili saosjećanje. No, problem je što žrtve čuju samo ovaj mali postotak i to se doživljava gotovo kao jedina istina. Također, ljudi o ovoj temi uglavnom šute iz straha, nepoznavanja problema, ali ponajviše jer ne znaju kako da pruže i pokažu podršku. Dio šutnje ide iz tog užasa koji svi osjetimo kada ova tema otvori. Zbog toga, ova predstava ne želi da preplaši publiku tako da po izlasku sa predstave više nikada na poželi čuti bilo šta o silovanju žena i muškaraca u ratu. Fokus predstave je zato na empatiju, a ne na ponovnom oživljavanju traume. Tako je ovo predstava o nježnosti i ljubavi – o onome malo koje svako od nas može da uradi, a da ljudima koji su preživjeli najgore znači puno. Predstavom se želi žrtvama jasno i nedvosmisleno poručiti da nisu krivi za ono što im se desilo te da zaslužuju svu našu empatiju, nježnost, ljubav, ali i konkretnu sistemsku podršku. 

Stigma vezana uz seksualno nasilje prisutna je u mnogim društvima i kulturama, a posljedice su očigledne i velike. To znači da preživjele osobe optužuju same sebe, ali i da ih se okrivljuje, odbacuje, izolira, isključuje iz javnog života, fizički ili na drugi način zlostavlja, da imaju manji pristup resursima u zajednici, da ih bračni partneri napuštaju ili da su meta javnih napada i dodatnih zlostavljanja. Naša odgovornost kao građana je da pokažemo da smo tu, navode organizatori.

Predstava je realizirana u saradnji Udruženja Anpu i Fondacije Kriterion pod pokroviteljstvom i uz finansijsku podršku UNFPA-e.