MESS | Teatarska kritika: "Naličje" ili predstava za narod

Nagrađivani režiser Boris Liješević je četvrte noći ovogodišnjeg Festivala MESS u sarajevskom Narodnom pozorištu predstavio svoj novi autorski projekat, teatarsku predstavu Naličje u produkciji Crnogorskog narodnog pozorišta. Ponovno ostavivši dubok utisak na festivalski program i publiku – unatoč tomu što na "Maloj eksperimentalnoj sceni" nismo svjedočili ničemu eksperimentalnom – Liješević je još jednom dokazao kako neprikosnoveno trezveno poznaje duh našeg doba.

Piše: Lamija Milišić

Kako je i sam režiser rekao u kratkoj izjavi povodom predstave, ista je potekla iz doživljaja našeg društva zarobljenog u "kandže Mefista". Sukladno tome, Naličje je dramaturški (Stela Mišković i Stefan Bošković) struktuirano kroz tri ciklusa: Luka, Kolo i Rizort, a ova tri naslovna motiva umrežena nizom faustovskih likova i jednom pijacom duša što se širi unedogled… Svjetonazorno srodno Schnitzlerovom Kolu, Liješevićevo naličje društva smije se samo sebi, iz scene u scenu sve jače i jače, jer njegovi su fausti ljudi kratkovidnog znanja, želja i nade. Ovaj sentiment prati i scenografija predstave (Andreja Rondović), jednostavno cirkulišući scenom, pokazujući kako nema ničeg novog pod suncem.

Trending

Gdje ljetuju građani BiH? Agencije nam otkrivaju šta je ove godine "hit destinacija"

U prvoj sceni upoznajemo Vuka (Aleksandar Radulović) i Snežanu (Kristina Obradović) – bračni par likova koji prizivaju svoje arhetipe iz bajki, ovdje pak u nekanonskom spoju. Vijest o djetetu sa Downovim sindromom koje već raste u Snežaninom stomaku ustrojava Naličje na put opetovanog klaćenja između privatnog i javnog / političkog života svojih likova, ocrtavajući mrežu korupcije i raznih drugih načina prodaje duše. A kome se ona prodaje? Na  početku cijenimo da je to Vuk, ali čak ni on nije u moći "ukloniti" dugoočekivanog ali "kužnog" sina. Vještina režiserskog pletiva Naličja ogleda se upravo u tome kako se ta đavolja figura, ta "kandža Mefista" poput vrućeg krompira prenosi iz jednog u drugo naručje likova različite društvene moći. Time Liješević gradi ključnu stvar po pitanju "klice" bolesti našeg društva, pokazujući svu kompleksnost zadovoljštine naših slabosti, kojom zajednički pravimo našu "predstavu za narod" – priču o našem životu.

Faustovski karakter odlikuje i muškarce i žene Naličja, a pritom je bitno reći da sva tri ciklusa radnje predstave prikazuju raznolike oblike šovinizma. Njegovi obrasci njegovani su od strane muškaraca – kroz razne oblike verbalnog i emocionalnog nasilja, povrede ženskih reproduktivnih prava, zlostavljanje i izrabljivanje maloljetnica. Međutim, na šovinizam nisu imune ni žene u ovoj predstavi, pa ga najčešće koriste u trenucima kada nastoje ostati na poziciji moći, bilo u političkoj karijeri ili porodičnom / bračnom odnosu, u kom uzimaju i sebe i partnera za uzde.

07.10.25. 20:59

MESS | 'Naličje' prikazuje kako smo svi postali mali dio organizovanog kriminala

Ovakvoj slici svijeta, odveć bliskoj i smiješno besmislenoj, doprinosi sjajno uigran glumački ansambl. Pored unekoliko neopravdanog dvoiposatnog trajanja predstave i niza scena čija slojevitost značenja nije srazmjerna količini replika i vremenskoj dužini – iskusan ansambl Naličja krasi vješta ritmička izvedenost. Maestralna izvedba Aleksandra Radulovića osovina je glumačke radnje i struja za kojom se povodi i ostatak ekipe u pakosnom vrzinom kolu, portretirajući sve one zaluđene, ignorantne, prkosne, poslušne, ponosne – nas, spremne na sve.