MESS | Teatarska kritika: Ničija zemlja - o zemlji koju nemam

Pitanje granice u teatru između dvaju strana, stvarnosti i igre, jedno je od najvažnijih pitanja i zapravo čitav jedan teatarski svijet počiva na pronalasku te granice, njenom brisanju ili (ne)svjesnom otkrivanju. Iako nema ništa novo u rušenju ove granice postupkom sjedinjenja glumaca i publike, otvaranjem predstave dok publika još uvijek ulazi u gledalište, kako definisati pozorišni trenutak u kojem gledalac ili (direktor Festivala u ovome slučaju), predstavlja svoj govor dok glumac u pozadini postavlja scenografiju i priprema se da iznese priču svoga lika.

Piše: Mirza Skenderagić

Otvorivši 66. Internacionalni teatarski festival MESS i najavivši intenzivniju komunikaciju nego li u drugim sredinama gdje je izvođena, Ničija zemlja palestinsko-libanskog umjetnika i reditelja Alaa Minawija je zasigurno ostvarila svoj puni društveno-umjetnički smisao, u potpunosti izbrisavši granicu gdje počinje predstava, a završava dati vanjski kulturološki trenutak MESS-a u kojem je ona izvedena. Jer, riječ je o predstavi koja na razgovor, odnosno na slušanje, poziva direktno, govorom, a ne nužno složenim teatarskim jezikom. Na rubu još jedne granice, one između performativnog i teatarskog, ova predstava propituje i samu sebe, svoju direktnost u odnosu sa gledateljem, ali i sa temom te naravno i sa stvarnošću, dok uporedo ostaje pitanje o tome da li je konačni osjećaj u pozorištu moguće pronaći pričom ili je priča tek kanal koji usmjerava do uzvišene magije. Zašto je onda direktno obraćanje publici uopšte potrebno? 

Trending

MALI ŽIVOTOPISI | Semezdin Mehmedinović: Sjećaš li se Fjodora?

Jasno je da predstava Ničija zemlja počiva na ličnom, ne nužno iskustvenom, već osjećajnom kontekstu pa je u tom smislu opravdan Alaa Minawijev izlazak na scenu, jer on želi da se publika poveže sa njim, kao svojevrsnim vanjskim svjedokom, ne samo nestajanja palestinske zemlje, nego čitavog svijeta. Ako je prethodno stvarnost ušla u predstavu, tokom govora direktora MESS-a Nihada Kreševljakovića, a dok je drugi izvođač Wajdi Khalid u pozadini postavljao bijele najlonske plahte, onda Alaa Minawi svojim izlaskom na scenu i to nakon pet godina i velike eksplozije u Bejrutu, poziva i publiku da zajedno sruše četvrti zid, predstavljajući im sebe kao stvarnog čovjeka koji sa sobom nosi svoju priču. Ta priča odjednom postaje svačija, a Khalidovo tjelesno sjećanje dobija glas i riječi. Alaa Minawi tako nastavlja govoriti o ničijoj zemlji kao praznom prostoru između dviju stvarnih zemalja te o tome kako mu je arapski prijevod naslova "Haram zemlja" nelogičan. "Zar zemlja može biti haram?" 

Khalid u međuvremenu podiže bijele zidove na bijeloj podlozi i postaje jasno da je on taj koji je ostao zatočen između svjetova, između prošlosti i budućnosti, između života i smrti. On je čovjek kojem je oduzet identitet i čije je sjećanje svedeno na nekoliko tjelesnih radnji i pokreta, kao što je recimo usporeno i ponavljajuće stavljanje kese na glavu, koje s vremenom postaje internalizirano i prelazi iz fizičkog u psihološki čin, što potvđuje njegovu zarobljenost i bijeg u ličnu "ničiju zemlju". Njegovo prekivanje lica stvarnom, a zatim imaginarnom kesom, Alla Minawi nastoji uhvatiti i oponašati, kako bi se i sam identificirao s njim i u sebi pronašao isto iskustvo. Tek tada Minawi može istinski spoznati i prenijeti Khalidovo tjelesno svjedočenje, odnosno stanje zgrčenosti i zarobljenosti u kojem se on nalazi. 

Iz njihove međusobne igre proizilazi poigravanje sa granicama i zidovima, onim prostornim, vremenskim, ali i teatarskim. Minawi će se obraćati Khalidu kao glumcu ili tehničaru, ali će u njegov prostor, njegovu "ničiju zemlju" zalaziti tek u zaštitnom odijelu kako bi poprskao smrću zagađenu zemlju koju je Khalid sve vrijeme donosio u vrećama i prosipao na jednu humku koju će potom oblikovati u nišan sa turbanom. On će tako rukama isklesati svoj vlastiti mezar koji će ubrzo i srušiti pokušavajući se sjediniti sa njegovom zemljom, a od koje će nastati više manjih humki. Jer, kako će mu Minawi saopštiti, on će ostati posljednji živi čovjek na svojoj palestinskoj zemlji, a u njihovom konačnom međusobnom razgovoru, Khalid će njemu odgovoriti kako ga svaku noć umiruje pjesma mrtvih članova njegove porodice, čije su kosti samljevene i ugrađene u zidove novih zgrada. 

Ničija zemlja jeste predstava krajnje ogoljenog koncepta, pa i siromašnijeg teatarskog izražaja, koja briše granicu između izvedbe i instalacije, a do osjećaja, a time i do sjećanja, dolazi tek na kraju putovanja od Libana, preko Omana, do Palestine – iako se cijelo vrijeme ne pomjera s mjesta. Njena najveća vrijednost upravo je u slobodi iznošenja kolektivne traume koja nadilazi iskustvo palestinskog naroda i obuhvata i ostatak svijeta koji svjedoči njegovoj patnji, često zalazeći i u "ničije zemlje" ci(o)nizma. Dok u klubovima novog svijeta muzika neprestano svira, u starom ne postoji ništa osim jednog oblaka napravljenog od bijele najlonske plahte, brda zemlje i jednog tijela umotanog u ćefine. Ali postoji nada, postoji sunce koje će opet izaći i probiti kroz nevidljive zidove, postoji budućnost bez rata i razaranja, izvan granica politike i historije. Spaljena zemlja i dalje čeka da ponovo donese plod masline. Doći će trenutak za novo rođenje. U međuvremenu, neko će uvijek pričati ili pjevati "O zemlji, koju nema".