Jagna Pogačnik o novom djelu Semezdina Mehmedinovića: Tuzla kao prostor sjećanja
Jagna Pogačnik, književna kritičarka, prevoditeljica, urednica i voditeljica radionica književne kritike, objavila je na portalu Kritika-hdp, tekst o knjizi "Tuzlanski stenogrami" Semezdina Mehmedinovića.
Pogačnik je pojasnila neke važne detalje u knjizi, a mi danas objavljujemo dio njenog teksta.
Kompletan tekst Jagne Pogačnik možete čitati OVDJE.
Historijski sastanak: Xi Jinping, Trump i Putin dogovorili četiri važne stvari
"Vitalizam pisanja je glavni nadpojam čitavog ciklusa koji omogućuje da sugovornici i sjećanja ostaju živima kroz tekst. I dok su taj mehanizam sjećanja i pisanja do sada pokretali razni kotačići – bolest, rat, egzil, povratak, međuljudski odnosi, knjige, ovdje je onaj najveći, glavni kotačić – prostor.
Planirala sam o Tuzlanskim stenogramima pisati ili barem početi pisati u Tuzli, dok sam tamo boravila prije nekoliko tjedana. Ta mi se ideja činila dobrom i sasvim izvedivom. Zašto ne, navikla sam pisati na laptopu po hotelskim sobama, navikla sam zapravo gdje god se nalazila sustizati deadline i teško ostvarive planove, živim tako. Bila sam također sigurna kako bi to mome tekstu dalo neku novu dimenziju, pisanja ‘iznutra’ ili pisanja koje ovisi o mjestu gdje se nalazim, a ono se moglo idealno poklopiti s mjestom na kojem je knjiga pisana. Čvrsto sam vjerovala kako o Tuzlanskim stenogramima mogu puno preciznije, opuštenije, možda čak i bolje pisati s backgroundom Ateljea Ismeta Mujezinovića i Međunarodne galerije portreta na nekoliko stotina metara (ili manje, ili možda ipak više, nisam sigurna, loša sam u takvim procjenama) udaljenosti. Nakon što se prije godinu dana pojavio Mali roman o tišini za koji se u međuvremenu pokazalo kako je doista riječ o nekoj vrsti ‘nadknjige’ iz koje će proizlaziti naredne knjige jednog velikog literarnog projekta, ali se i u njega bez problema vraćati barem u čitateljičinom sjećanju, prati me osjećaj kako je o njima nemoguće pisati uobičajene, formalno korektne kritike, a istovremeno i želja da se moji tekstovi upisuju jedan u drugi, onako kao i romani kojima se bavim. Pišem o knjigama koje Semezdin Mehmedinović objavljuje, a sebi postavljam zadatak ispisivanja hiperteksta koji raste, nadograđuje se i postepeno možda pomalo zaokružuje. Imala sam ideju, iskreno imam je još uvijek, da koristim sličnu metodu pisanja kakva je primjetna u knjigama o kojima pišem; upisivanja, variranja motiva, skice i nadgradnje, ponavljanja iz nekog posve drugog kuta. Metoda slike iza slike, kakvom se Mehmedinović koristi u svome pisanju, tako što slike/motive/detalje na koje smo već prije nailazili u njegovim knjigama produbljuje, raspisuje, prije svega nanovo promatra da bi postala mjestom neke nove refleksije, vjerojatno uopće nije primjenjiva na tekstove o knjigama, ali u konkretnom slučaju mogao bi to ipak biti izazov. No, kako je život mnogo nepredvidljiviji no što to mogu uzeti u obzir planovi koje sama pred sebe postavljam, u Tuzli nisam stigla pisati ništa. Laptop sam ponijela uzalud i početna ideja tog mjesta za pisanje vrlo je brzo propala, kao kolateralna žrtva socijalnog života koji me preplavio od jutra do mraka. Ali nisam zbog toga bila razočarana kao što bih možda bila u nekoj drugoj prigodi; u Tuzlanskim stenogramima na mnogo se mjesta spominju sugovornice i sugovornici, a njih mi u Tuzli doista nije nedostajalo. Na početku knjige čitam zapis o usamljenosti i potrebi za sugovornicima, koju povremeno nadomješta razgovor sa samim sobom, početne pozicije knjige i moga teksta o knjizi, dakle, posve su različite; kod Mehmedinovića knjiga nastaje i raste iz potrebe za sugovornicima, a moj tekst i nakon povratka iz Tuzle trpi zbog toga što ih je previše i prilično su glasni, kako će onda ovo završiti?
Metoda rada
Spomenuti početak Tuzlanskih stenograma ("Mikrofon") zapravo je zapis o metodi kojom je knjiga nastala, vratit će joj se i kasnije u još intimnijem "Metodu rada", a ona se u ‘tehničkom’ smislu razlikuje od one kojom su nastajali Mali roman o tišini i Kuća za pisanje koja je ubrzo nakon njega uslijedila. Stenogrami su u potpunosti nastali izgovaranjem rečenica u mikrofon, njihovim snimanjem i potom transkribiranjem. Zbog bolesti koja je kucanje po tastaturi učinila prezahtjevnim, pisanje je zamijenjeno usmenim pripovijedanjem koje potom aplikacija pretvara u tekst. Da to na početku nije zapisano i da sam čitateljica koja to ne zna, ne bih primijetila promjenu, u stilu ili unutarnjem redu knjige, ovako moram zabilježiti da je knjiga nastala u svojevrsnim razgovorima sa samim sobom (nikako monolozima), premda je to na neki, ne-tehnički način karakteristično i za prijašnje autorove knjige. Ti su razgovori – a to je upravo ključna riječ ovog romana iako će uz njih postojati i ravgozori, no do njih ćemo doći kasnije – forma pomoću koje se u ovoj knjizi ocrtava intimni portret Tuzle, rodnog piščevog grada kojeg nakon povratka valja iznova mapirati. U Malom romanu o tišini, za koji sam zabilježila da osim Sarajeva, američkog egzila, otvara još jedno mjesto osobne kartografije – Tuzlu, na nekoliko su mjesta postavljeni temelji ove knjige. Kao što je Kuća za pisanje izgrađena i preseljena iz jedne rečenice i kratkog fragmenta Malog romana, u njemu je i nekoliko (meni) važnih momenata iz kojih su mogli i vjerojatno jesu izrasli Stenogrami. Prvi je fragment o plavo-bijeloj kutiji tuzlanske soli koju pronalazi i u trgovini u Washingtonu, predmetu kroz koji mu se "obraća prošlost", dok se drugi sasvim prelio u novu knjigu, a tiče se veze svjetlosti gradova i melankolije. Tuzla s maglom i listopadnim šumama na rubu ravnice (da, provjereno je tako), zapisat će još tamo Semezdin, obasjana je svjetlošću koja je izvor melankolije, "tuzlansko svjetlo je rani razlog zašto pišem jer se pisanjem želim osloboditi tjeskobe". Tuzla kao tema otvara se tako u prvoj knjizi ciklusa, ovdje dolazi u fokus, rodni grad zabilježen je kao "tlocrt bezdomnosti", porijeklo melankolije skupljene u ranom djetinjstvu, razlog strahova i opreza, što je i pomalo tužno i dirljivo, ali istovremeno je to i jedini grad uz koji vezuje ideju kuće i blueprinta svojih želja. Blueprint, to je zapravo baš odgovarajuća riječ za Mali roman o tišini u kontekstu ciklusa koji nastaje; skicira o kakvom se konceptu radi, naznačava strategiju kojom će se dalje razvijati i zato mu se stalno treba vraćati, zato mu se stalno i vraćam. Jasnije mi je tada zašto se neki fragmenti ponavljaju i nadopisuju, javlja mi se i slutnja, predviđanje mjesta, fragmenta koji će postati sljedeće izvorište za novu knjigu, za sada sam takvih pronašla nekoliko.
Stenogrami su u potpunosti nastali izgovaranjem rečenica u mikrofon, njihovim snimanjem i potom transkribiranjem. Zbog bolesti koja je kucanje po tastaturi učinila prezahtjevnim, pisanje je zamijenjeno usmenim pripovijedanjem koje potom aplikacija pretvara u tekst
Roman koji (još) nije napisan
Prošlost, ona iz kutije tuzlanske soli, otvara mogućnost da se poznatom metodom slike iza slike ovaj put ide još dublje, do najranijeg djetinjstva i tako na neki način demantira sebe, također iz Malog romana, gdje je zapisano kako "sretni dani nisu materijal za knjigu". Ali tuzlanska je prošlost ipak i povijest sretnih trenutaka; sjećanja na djetinjstvo, obitelj, roditelje, bake i djedove, a ti se fragmenti, prateći unutarnji red koji funkcionira po istom principu kao sjećanje samo (o mehanizmu sjećanja karakterističnom za Mehmedinovićevo pisanje već sam pisala, u tekstovima u koje se ovaj tekst pokušava upisati), preobražavaju u neku vrstu meditacije o vlastitoj biografiji u kojoj pisanje nije prostor istraživanja života, već kao da je obrnuto – život postaje prostor istraživanja književnosti i mehanizma sjećanja. Tuzla nije samo mjesto od kojega se kreće unatrag, prema prošlosti, nije samo blueprint da se od svoga života, kako to Mehmedinović zna reći, napravi fikcija. Boravak u malom tuzlanskom stanu vrijeme je, već je rečeno, usamljenosti, bolesti i čežnje za razgovorima, ali prije no što je to postalo tako i izolacija je doživljena kao neka nova vrsta bezdomnosti, stanje nepripadnosti, Mehmedinović je u Tuzlu došao kako bi pisao roman o Meši Selimoviću i Ismetu Mujezinoviću, jedno vrijeme čak živeći u Ismetovom ateljeu. Taj je roman ‘najavljen’ također u Malom romanu o tišini, u dijelu koji se tiče pitanja originala i kopije. Tako Tuzlanski stenogrami na neki način, ako na taj način povezujemo konce pripovijedanja, a čini mi se da je to pravilan pristup, predstavljaju i uvod u budući roman koji tek treba biti ispisan, bilo bi logično na samom kraju ovoga ciklusa. Zato je ovdje, za razliku od Malog romana i Kuće gdje su to bile knjige, unatoč zapisima koji se referiraju na Selimovića, ali i mnoge druge pisce (recimo, Danijela Dragojevića), onaj artefakt koji uvezuje tekst – jedna slika, Autoportret sa spomenicom Ismeta Mujezinovića. Nju ‘paralelni’, hrvatski izdavač s razlogom reproducira na početku knjige, prije nego tekst počne. Taj Mujezinovićev portret, nastajao čak četiri godine, prikazuje umjetnika golog do pasa, u ateljeu, kako u rukama drži kist i paletu, a na lijevoj strani prsa nalazi se partizanska spomenica prikvačena na golu kožu, s tragovima krvi koja se slijeva niz torzo. To se fascinantno ulje na platnu inače uobičajeno interpretira kao duboko intimna i kritička rekapitulacija slikareve generacije, ideala, ali i vremena u kojem je nastalo (završeno je 1970. godine). Detalj spomenice na koži u spoju s Mehmedinovićevom rečenicom kako je upravo to ulje na platnu odredilo njegov odnos prema umjetnosti i način na koji bi trebalo pisati, Tuzlanskim stenogramima daje i širi okvir od toga da se pronikne dublje u djetinjstvo i mapira rodni grad. "Na pisanje me pokreće nesporazum sa svijetom", rečenica je koju sam podcrtala kako to i inače činim, a taj se nesporazum, rekla bih, može uobličiti tek metodom vlastite kože, kako to Mehmedinović u svim svojim knjigama čini. Pisanje je, ovakvo neprestano, kumulativno, bjesomučno u kakvo se upustio objavivši četiri knjige unatrag godinu dana (osim spomenute tri, tu je i Rat je bio budistički samostan koji samo formalno ne pripada ovome ciklusu) s jedne strane, kako će i sam autor reći, izvor životnog vitalizma, ali s druge svaka je nova knjiga poput tog detalja, spomenice na Mujezinovićevom autoportretu; znakovit, precizan i ključan jer mijenja i širi percepciju i razumijevanje prijašnjih knjiga.
Zato je ovdje, za razliku od Malog romana i Kuće gdje su to bile knjige, unatoč zapisima koji se referiraju na Selimovića, ali i mnoge druge pisce (recimo, Danijela Dragojevića), onaj artefakt koji uvezuje tekst – jedna slika, Autoportret sa spomenicom Ismeta Mujezinovića."
Podsjetimo još jednom, kompletan tekst možete pročitati OVDJE, na portalu Kritika Hrvatskog društva pisaca.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.