Izložba radova Kenana Solakovića: Poseban slučaj u bosanskohercegovačkoj umjetnosti

Na papirima iz školskog bloka, tušem u koji su bili umiješani sokovi borovnice, brusnice i groždica, brižno donošeni u bolnicu za bolju krvnu sliku, nastala je serija initmnih crteža Kenana Solakovića, u posljednjim mjesecima njegovog života.

Poseban je to slučaj u bosanskohercegovačkoj umjetnosti da su posljednjim sedmicama života jednog umjetnika bili egzaktno dokumentirani mjestom, datumom, satom čak i visinom temperature. U prozračnim mrljama tuša, čitamo:

I. dan, petak 17.5.2002. Bolnica Koševo, Infektivna klinika, temperatura 39° C 18.5.2002. Bolnica Koševo. Infektivna klinika, temperatura 38°C. 15.20 sati.

Trending

Varhelyi otkrio o čemu je razgovarao sa Konakovićem: Ovog puta iznio je jasan stav

lzmeđu slobodnih formi oblikovanih tušem koji je natopio papir, Kenan je strpljivo iscrtavao svoje unutrašnje pejzaže. U tom uznemirenom unutrašnjem svijetu, forme su nastajale i razlagale se kao u pogledu kroz kaleidoskop. Gusti mikrokosmos najrazličitijih oblika, pažljivim promatranjem, otkriva jedan nježni, skoro filigranski rukopis. Uvećani detalji na jecinom listu otkrivaju lukovičaste forme cvjetova na krhkim stabljikama. Na drugom, čini se kao da prepoznajerno razgranato stablo čije se grane povijaju na vjetru i čije je duboko korijenje gusto isprepleteno u plavičastoj kugli zemlje.

Na sljedećem, vertikalne forme, poput stabla čempresa i plavog bora, uspinju se ispod plavičaste aureole neba. Sve te nježne i snažne cvjetne i biljne forme, nose trag Kenanovih unutrašnjih titraja. Nekoliko je crteža ispunjeno vretenastirn formama, gusto iscrtanih unutrašnjih struktura kakve su se često javljale i u njegovim nešto ranijim crtežima i skulpturarna.
Rijetko je ko poput Kenana maštao da skulpturom učini prostor naše svakodnevice ljepšim i plemenitijim mjestom. Davno je za svoje skulpture odabrao tople, zemljane materijale i od njih je sanjao napraviti veliku, otvorenu peć u kojoj bi dogorijevala vatra, u kojoj bi se pekli kesteni i koja bi, ukrašena komadima obojenog stakla, bila mjesto oko kojeg bi se okupljali prolaznici željni topline.

Jedan crtež bijelih mrlja i antropomorfnih formi, sluti tako uspravljene ljudske figure u susretu i razgovoru.

Možemo danas tek slutiti o čemu je Kenan razmišljao i čega li se sve sjećao dok je imao tako snažnu potrebu da svaki dan svoje bolesti dokumentira jednim crtežom. Maštovit, razigran i emotivan, sa puno nedosanjanih snova, Kenan je, kroz ove crteže, ostavio jedan vrlo intiman dnevnik. U njemu nema ni grča ni želje da budu izioženi. Oni su, čini se, prije svega nastali iz potrebe za unutrašnjim mirom. U toj potrebi da se u bolničkoj sobi, u trenucima kada se život sve izvjesnije ispreplitao sa smrću, kada su tamne mrlje tuša sve snažnije nagrizale svjetlinu podloge papira, Kenan je tjelesnoj ograničenosti života, tiho i pomireno ,uprotstavio životvornu snagu umjetnosti. U tome se krije specifičnost ovog ciklusa. Posljednji crteži Kenana Solakovića njegov su pozdrav s ovim svijetom iz kojeg je otišao tako iznenada i neočekivano.