Dr. Dženan Dautović o novoj knjizi koja razbija uvriježene mitove: Istina o "heretičkoj Bosni"

U izdanju Izdavačke kuće "Dram radosti" iz Travnika ovih dana objavljena je knjiga dr. Dženana Dautovića "Bosna i Rimska kurija u srednjem vijeku". Ova knjiga predstavlja rezultat višegodišnjeg istraživanja srednjovjekovne Bosne i njenih odnosa s papinstvom. Polazeći od doktorske disertacije i oslanjajući se na bogatu izvornu građu, autor analizira kompleksne političke i religijske procese koji su oblikovali percepciju Bosne u evropskom kontekstu.

Poseban fokus stavljen je na genezu i trajanje antiheretičkog diskursa, kao i na njegov utjecaj na kasniji razvoj identitetskih i vjerskih odnosa.

U intervjuu za Radiosarajevo.ba dr. Dženan Dautović govori o ključnim tezama knjige i izazovima interpretacije srednjovjekovne prošlosti u našem kontekstu.

Trending

Gorivo u BiH dostiglo cijenu od 4 KM. Slijede dva scenarija: Šta ako primirje ne bude potpisano?

Radiosarajevo.ba: Vašu knjigu nazvali ste "životnim djelom" – šta je to što je čini toliko posebnom u odnosu na sve što ste ranije radili?

Dautović: Knjiga predstavlja dopunjeni i dorađeni tekst doktorske disertacije odbranjene 2017. godine, a zapravo konačno uobličavanje teme kojom se intenzivno bavim još od 2013. godine kada sam je počeo obrađivati na prijedlog mog pokojnog mentora prof. dr. Dubravka Lovrenovića. U humanističkim naukama disertacija predstavlja neku vrstu ''vozačke dozvole'' za ulazak u akademske vode, pa je sasvim logično da se vrijeme i trud koji se ulože u to istraživanje teško mogu ponoviti. No, čak i ukoliko se to i uspije, kontekstualni dio jednog posebnog životnog iskustva i sazrijevanja je zasigurno neponovljiv. To su razlozi zbog kojih sam napisao da je ova knjiga moje životno djelo, bez obzira što će, Bože zdravlja, biti još knjiga u budućnosti.

Odnos Bosne i papinstva

Radiosarajevo.ba: U fokus stavljate odnos srednjovjekovne Bosne i Rimska kurija –zašto je taj odnos bio obilježen nepovjerenjem, a ne saradnjom?

Dautović: Odnos Bosne i papinstva, tj. papinske kancelarije – Rimske kurije se ne može razumjeti ukoliko u tu jednačinu ne ubacimo i treći faktor, odnosno Ugarsku kraljevinu. Kao najmoćniji vojno-politički faktor Istočno-Centralne Europe Ugarska Kraljevina i njeni vladari su stalno kroz stoljeća pokušavali da ovladaju bosanskim teritorijem i to su činili na najrazličitije načine – od direktnih vojnih ofanziva do zakulisnih diplomatskih radnji, što je na brojne načine oblikovalo samu Bosnu u to vrijeme.

Jako je važno znati da su ugarski kraljevi imali na Kuriji status ''najkršćanskijih'' vladara Europe, pa su time sasvim očekivano imali daleko bolji status na Kuriji. Ne treba ovaj nepovjerljiv odnos prema Bosni posmatrati kao nešto posebno neobično. Jednako se Kurija ponašala prema Česima kada su bili u problemima sa Ugarskom, Ircima kada ih je napala Engleska itd.

Antiheretički odnos Rima prema Bosni

Radiosarajevo.ba: Tvrdite da je antiheretički diskurs dominirao stoljećima – da li je Bosna bila stvarno "problem", ili je problem bio u percepciji iz Rima?

Dautović: Antiheretički odnos Rima prema Bosni ima tačnu godinu svog početka – 1199. kada je dukljanski knez Vukan na Kuriju poslao svoju optužbu protiv bosanskog bana Kulina, njegove porodice i bosanskog plemstva. Ta optužba je bila dio šireg plana kojim je trebalo da se na Kuriji Bosna prikaže kao problematična zona u kojoj heretici nalaze utočište, a ujedno da se obezbijedi jurisdikcija ugarskom vladaru da on riješi problem na terenu.

Takve su optužbe bile jako opasne u to vrijeme jer su se tada u Europi vodili veliki sukobi sa grupama optuženim za herezu u južnoj Francuskoj, sjevernoj Italiji, u Njemačkoj. Od tog momenta, pa cijelim 13. i 14. stoljećem, sve do drugog-trećeg desetljeća 15. stoljeća, u bosansko-papinske odnose opterećuje antiheretički narativ.

Tek kada opasnost od širenja Osmanskog carstva postala realna opasnost i za Bosnu i za papinstvo, antiheretički diskurs se povukao u sjenu i prepustio primat antiosmanskom narativu. Problem eventualne prisutnosti hereze u Bosni Kurija je mogla lagano da riješi još početkom 13. stoljeća, da je banu Mateju Ninoslavu dala kraljevsku krunu, kako su uradili sa Nemanjićima u Srbiji tog vremena.

Tada bi na terenu imali vladara koji bi svojim položajem i uticajem bio glavni protagonist papinske politike na terenu, međutim, takav je potez bio u koliziji sa interesima ugarske krune.

Radiosarajevo.ba: Kako objašnjavate potpuni raskid veza s papinstvom i višestoljetno odsustvo Katoličke hijerarhije u Bosni?

Dautović: Takav rasplet situacije – da Bosanska banovina, kasnije kraljevina, postane jedina politička tvorevina u Europi koja se nalazila pod jurisdikcijom Rimske crkve, a da je sa njom raskinula institucionalne veze, bez presedana je u srednjovjekovnom vremenu. Naime, nakon što križarski vojni pohod koji je protiv Bosne bana Mateja Ninoslava predvodio ugarski prin Koloman propao uslijed pojave Mongola u istočnoj Europi, ugarska diplomatija je na Rimskoj kuriji ishodovala barem simboličnu pobjedu koja se ogledala u prebacivanju sjedišta Bosanske biskupije iz Bosne u Đakovo i njeno podčinjavanje nadbiskupiji u Kaloči. Tu dislokaciju Bosanske biskupije odobrio je papa Inocent IV sredinom 13. stoljeća, kada je i izjavio kako više ''nema nade za spas duša ljudi u Bosni''. Tako je Bosna postala jedino područje Europe bez prisustva katoličke hijerarhije na svom području i tako će ostati sve do dolaska Austro-Ugarske monarhije i njihove okupacije Bosne i Hercegovine sedam stoljeća kasnije.

Radiosarajevo.ba: Koliko je taj vakuum otvorio prostor za jačanje Crkva bosanska i njen specifičan historijski put?

Dautović: Izmještanje Bosanske biskupije nije samo otvorilo prostor, nego i direktno doprinijelo stvaranju Crkve bosanske. Ta vjerska organizacija nije postojala u vremena vladavine bana Kulina, ili bana Mateja Ninoslava. Tada su u Bosni pored Bosanske biskupije egzistirali samo još krstjani, samostanski red koji je praktikovao vjerski život izolovan od političkih, pa i svakodnevnih procesa u Bosni, sa upitnim uticajem među narodnim masama.

Tek kada Bosanska biskupija biva uklopljena u ugarski crkveno-administrativni sistem, u Bosni se javlja potreba za prisustvom vjerske institucije, jer u srednjem vijeku nema političke organizacije bez prisustva duhovnog elementa. Tada je uslijed potreba bosanskih vladara i vlastele a u suradnji sa jedinim preostalim vjerskim elementom u državi – bosanskim krstjanima, formirana Crkva bosanska kao institucija koja je zauzela svoje mjesto u političkom sistemu Bosanske banovine, kasnije i Kraljevine.

Franjevci u Bosni

Radiosarajevo.ba: Kako vidite ulogu bosanskih franjevaca u relacijama Rima i Bosne? Ali i njihovo kasnije djelovanje u Bosni?

Dautović: Franjevci su zapravo postali jedini agenti papinske agende na području srednjovjekovne Bosne. Nakon skoro cijelog stoljeća bez prisustva bilo kojeg predstavnika katoličke konfesije u Bosanskoj banovini, franjevci su osnivanjem Bosanske franjevačke vikarije 1340. godine počeli djelovati na području Bosanske banovine.

Za razliku od drugog siromašnog samostanskog reda – dominikanaca, koji su u prethodnom stoljeću nametnuti na čelo Bosanske biskupije i koji su kao proponenti ugarskih ambicija silom pokušavali da nametnu vjerska pravila i norme, franjevci su od početka bolje razumjeli ovu zemlju i odustali od bilo kakvih pokušaja represalija, nego su mirno propovijedali biblijske poruke i time bili daleko bolje prihvaćeni kako od strane vladara i vlastele, tako i od običnih ljudi. Nisu uspjesi njihove misije bili brzi, ali zahvaljujući kontekstu političkog približavanja Bosne i Rimske kurije uslijed osmanske opasnosti ipak će krajem postojanja Bosanskog Kraljevstva postići trijumfalne rezultate.

Crkva bosanska

Radiosarajevo.ba: Može li Vaša knjiga promijeniti način na koji danas razumijemo identitet i historijsku poziciju Bosne u evropskom kontekstu, tj. razumijevanje savremenih identitetskih i religijskih odnosa u Bosni i Hercegovini?

Dautović: U određenim segmentima donekle može, mada je jako teško, a najčešće i pogrešno moderne političke okvire i odnose preslikavati u srednjovjekovnu prošlost. No, kada znamo da su gore spomenuti događaji, poput dislokacije Bosanske biskupije i dolaska franjevačkog reda u Bosnu bili zapravo presudni za formiranje međureligijskih odnosa čak i na nivou mikro lokaliteta. Naime, odlaskom Bosanske biskupije, te kasnijim gašenjem Crkve bosanske 1459. godine ukazom kralja Tomaša, na području Bosne nije postojala centralna vjerska organizacija koja bi inhibirala širenje nove vjere – islama nakon osmanskog osvajanja od 1463. nadalje. U drugim dijelovima Balkana koji su i ranije osvojeni od strane Osmanlija takve organizacije su spriječile masovnije prelaske na islam svojim postojanjem i uticajem u narodu, no, u Bosni toga nije bilo, pa je i procenat prelaska na islam bio daleko veći. Pored toga, franjevačkom redu u Bosni je ahdnamom sultana Mehmeda II bio dozvoljen ostanak i rad, ali samo u sredinama u kojima su i zatekli nove osvajače, bez dozvole za širenjem područja na kojem bi red djelovao. Iz tog razloga je u područjima na kojima su zateknuti franjevački samostani, barem u prvim stoljećima osmanske vlasti, proces širenja islama bio daleko sporiji, npr. Kreševo, Visoko, Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Rama itd.

Radiosarajevo.ba: Postoji li opasnost da se srednjovjekovni narativi i danas koriste u političke svrhe?

Dautović: Nažalost, na cijelom Balkanu, uključujući sve države nastale raspadom Jugoslavije (osim možda Slovenije) novonastala društva još uvijek nisu dovršena, niti pomirena sama sa sobom i svojom prošlošću. U takvim društvima historija, naročito srednjovjekovna u kojoj svi pronalaze svoja praishodišta, je bez izuzetka ''upregnuta'' u jaram nacionalnih, identitetskih politika koje pomoću nje nastoje da angažiraju šire narodne mase. A kod tih masa, pseudopatriotski odnos prema zemlji dovodi do želje, svjesne ili ne, za romantičarskim tumačenjima prošlosti. Iz tog razloga je i dalje prisutno toliko mnogo kako mitova o prošlosti, tako i onih mutnih likova koji žele te mitove da iskoriste za lične sitne koristi.

Najčešće zablude

Radiosarajevo.ba: Šta biste izdvojili kao najčešću zabludu o srednjovjekovnoj Bosni koju Vaša knjiga razbija?

Dautović: Pa podacima iz knjige moguće je razbiti nekoliko pseudohistorijskih narativa o srednjovjekovnoj Bosni – npr. onaj o stalnim križarskim napadima na Bosnu praćenih inkvizicijskim postupcima i lomačama. Predočeni izvori u knjizi jasno govore da je samo jedan ugarski napad na Bosnu, onaj iz 1238-40 moguće okarakterisati kao križarski rat, dok su ostali napadi bili čisto vojne, osvajačke prirode, a o nekom djelovanju inkvizicije u Bosni zapravo ne može biti govora.

Radiosarajevo.ba: Da li već razmišljate o novim istraživačkim projektima ili knjigama?

Dautović: Naravno, nekoliko novih projekata je već pokrenuto, no njihov napredak će umnogome ovisiti o obavezama koje imam u Muzeju i na Fakultetima. Vjerovatno je prvi naredni korak objavljivanje zbirke izvora na kojima je napisana ova knjiga – izovra o srednjovjekovnoj Bosni papinske provenijencije, zatim je moguće da nastavim i sa radom na sintezi o Crkvi bosanskoj i(li) bosanskim utvrđenjima. Uporedo sa svim tim obavezama nastavljam i rad na pripremi enciklopedije šaha u Bosni i Hercegovini.