Kečo o skulpturi "Nermine, dođi!"u Sarajevu: Najpotresniji srebrenički vrisak me proganjao godinama

Među drvećem i sjenama Velikog parka u Sarajevu stoji skulptura koja ne prestaje govoriti najglasnijim mogućim jezikom bola, istine i opomene.

Djelo bosanskohercegovačkog umjetnika Mensuda Keče, pod nazivom Nermine, dođi!, ovjekovječuje jedan od najpotresnijih trenutaka genocida u Srebrenici: očajnički poziv oca Rame Osmanovića sinu Nerminu, koji su tog jula 1995. godine, zajedno s hiljadama muškaraca i dječaka, odvedeni u smrt.

Na 30. godišnjicu genocida u Srebrenici, ova skulptura ne stoji samo kao umjetnički izraz, već kao nijemi svjedok zločina i poruka generacijama koje dolaze.

Trending

Otvoren Diplomatski zimski bazar u Sarajevu: Humanost, tradicija i svjetske kulture na jednom mjestu

Mensud Kečo nije samo oblikovao likove u gipsu, silikonu i betonu – oblikovao je sjećanje. A, 11. juli nas, više nego ikada, poziva da se tom sjećanju poklonimo – i da ga nikada ne zaboravimo.

Snimak me proganjao godinama

"Ta skulptura, taj lik Rame kako doziva sina i to što sam radio, meni lično je jako bitno. Uradio sam taj rad za 20. godišnjicu genocida u Srebrenici. Jednostavno sam bio motivisan. Sam sebi sam rekao da moram na neki način da reagujem na sve to što se desilo, a ono što me proganjalo godinama – to je kad sam prvi put vidio taj snimak upravo, jer je to dokumentovano kako Ramo zove svog sina. Nisam jednostavno mogao da se načudim koliko je... kako je psihopatski uopšte to da neko ima ideju da snimi tako nešto, da to dokumentuje pa da pokazuje. To je toliko bolesno da sam ja bio šokiran. A posebno sam šokiran onim što je urađeno. Znači, natjerali ga da zove svoje dijete da bi ubili i njega i njegovo dijete. I to je drugi put da se desilo u historiji Bošnjaka, prvi put se to desilo u okolini Gacka, u Drugom svjetskom ratu", kazao je Kečo za Radiosarajevo.ba.

10.07.25. 15:48

Čuvena fotografija "Majka Srebrenice" Almina Zrne na zgradi Nacionalne biblioteke u Sarajevu

Naglašava da je to skulptura opomene te da smatra da ona treba da stoji kako bi je ljudi vidjeli.

"To nije ni lijepa skulptura, nije ni izazovna, ali mislim da ima svoj smisao upravo zato što priča o jednoj strahoti, jednom strašnom činu, i priča o tome odnosno opominje da takvo nešto ne bi smjelo da se desi. Bukvalno je opomena narodu da budu, pošto živimo u krajevima u kakvim živimo, nažalost, na ovom Balkanu koji je takav kakav jeste, na oprezu i da se sjećamo tog strahovitog događaja", istakao je Kečo.

Na pitanje smatra li da umjetnost može postići da bude trajno svjedočanstvo, Kečo je odgovorio:

"Lično mislim da je umjetnost bitan segment, nešto što je važno, što umjetnost nudi i što poručuje – upravo to da se sačuva i od zaborava i da nam pomogne da neke stvari ne zaboravimo, da ih nosimo u sebi, pa čak vrlo često i da razumijemo neke stvari koje su se dešavale. Umjetnost sama po sebi ima, između ostalog, zadatak i tog pamćenja. Kroz umjetnost mislim da je ljudima puno bliže i lakše neke stvari da ne zaborave. Mora se čitati, mora se znati historija, moraju se znati neke elementarne stvari iz prošlosti, a umjetnost na neki način lakše dopire do ljudi.

Umjetnost bitna za civilizaciju

"Naravno, ako je stvar urađena kako treba i ako su umjetnički elementi postavljeni na pravi način, kao što je recimo Picassova Gernika – mnogo ljudi ne zna ni gdje je Gernika, ni šta je, ni kako je, šta je to bilo, šta se desilo, ali kad vidi sliku, shvati o čemu se radi i shvati da se radi o strahoti rata. Prema tome, mislim da je umjetnost jako, jako bitna za sve nas, za civilizaciju i za ljudski rod", objasnio je naš sagovornik.

Kečo je rođen u Foči, gradu u kojem su također činjeni stravični zločini. Ali, nikada tamo nije živio – kada je imao godinu, preselio je u Sarajevo.

"Uvijek sam bio korijenima vezan. Pogotovo što sam ja isto u ovom ratu izgubio oca u logoru u Kalinoviku. Ja sam 15 godina tražio svog rođenog oca da bih mogao da mu napravim dženazu. Proživio sam to, znam koje su to strahote i šta ti ljudi proživljavaju. Tako da je jedan dio mene uradio Ramu i zbog toga, zbog moje lične tragedije koju sam imao u porodici, zbog ljudi koji su doživjeli genocid u Srebrenici. Skulptura je nešto univerzalno, a ko zna da posmatra, da razumije, on će shvatiti to sigurno", ispričao je Kečo.

Skulptura Nermine, dođi! nekoliko puta je bila meta vandalizma. I svaki put, Kečo ju je sam – uz pomoć prijatelja – obnovio.

10.07.25. 13:45

Nino Ćatić prije 30 godina poslao posljednji izvještaj iz Srebrenice: Grad se pretvara u klaonicu!

"Tri puta se desilo, a nijedan put me nije iznenadilo. I opet da se desi nešto, ja ću je popraviti. Sada je u vrlo lošem stanju, jer ona nikad nije bila rađena da stoji vani. Ona je trebala da stoji u Potočarima, unutra, u zatvorenom prostoru, ali to je sad druga priča. Skulptura stoji vani. Morat ću uskoro da je obnovim, da je osvježim, da je sredim, da ne bi dalje propadala.

To što je neko ruši... ljudima se jednostavno poruka ne sviđa, a drugi je slučajno polomio jer se naslonio. Ali to se sada ne može desiti jer je armirana betonom. Ipak, mora da se vodi računa, da se održava.

Mene je to svaki put, naravno, pogađalo. Ali najviše što me pogodilo, recimo prvi put kad je srušena bila, što je policija zvala Gradsku upravu i kad je Gradska uprava rekla da oni nemaju ništa s tim. To je mene zabolo. I onda sam ja, naravno, sam to uradio i obnovio. Sva tri puta sam bez ičije pomoći to obnovio, odnosno obnavljao sam uz pomoć mojih prijatelja i mog društva koji su mi pomogli da to sredim. Grad je izjavio da nemaju ništa s tim, tako da je to meni bilo strašno. I to", zaključio je Kečo za portal Radiosarajevo.ba.