Ahmed Burić povodom 2. Sarajevskog salona 'Hanikah'

Put kroz vrijeme: kamen, bolji od nas
(Povodom otvaranja 2. Sarajevskog Salona, utorak  10. Juli, Hanikah Gazi Husrefbegove medrese)

Piše: Ahmed Burić, radiosarajevo.ba

Još devetnaest godina, i biće tačno pet stoljeća kako je sagrađen Hanikah, mjesto u kojem se izučavao islamski misticizam i gdje su derviši-halvetije slijedeći pravila i red, i podvrgavajući se duhovnoj i fizičkoj disciplini u sobama/ćelijama, u dvorištu pored šadrvana, živjeli religijska i mistična osjećanja. A dvadeset devet godina od gradnje ovoga objekta veliki putopisac Evlija Čelebija je zapisao:  “Na zemlji ima mnogo gradova po imenu Saraj: Aksaraj u Anadolu, Tebe Saraj između Perzije, Đurđistana i Dagestana, Šeher-Saraj u zemlji Moskoviji, Vize-Saraj u Rumeliji, i drugi. Ali, ovaj bosanski Šeher- Sarajevo je od svih napredniji, ljepši i življi.”

Tako, dakle, 1660. piše Evlija Čelebija, i to iste godine kad se na bini u londonskom teatru pojavila prva glumica, i kada je u Madridu umro veliki slikar Diego Velasquez  i kada je rođen Daniel Defoe, pisac besmrtnog Robinsona Crusoea. Za to vrijeme, ovdje ispod ovog neba, u ovoj građevini koja u jednom smislu podsjeća na Granadu i Alhambru, na arhitekturu koja je podarila neke od najljepših, najsvjetlijih i najprozračnijih islamskih građevina, odvijao se duhovno, ali i u materijalnom smislu bogat život.

Sarajevo toga doba bilo je naznačajniji grad u regiji, sa 80 000 stanovnika, što je u to vrijeme bila veličina jednog Amsterdama. Postoji podatak da bi Sarajevo, da se nastavio širiti tom veličinom, danas bilo deseti grad po veličini u Evropi.

Ali, nije bilo tako. Kraj te epohe dolazi napadom Eugena Savojskog koji 1697. spaljuje grad skoro do temelja. Nikada nećemo saznati kako bi se Sarajevo razvilo i što bi se pretvorilo da se taj rat i kasniji ratovi nisu dogodili, i da se grad nesmetano razvijao? No, to nije bilo moguće pa o tim stvarima ne treba ni misliti. Treba maštati o onome što danas imamo pred sobom i pokušati sve to transponirati u neko buduće vijeme, ali smještajući stvari u ovaj prostorni kontekst, u Hanikah i u Medresu, i iz ovih djela i ovog pokušati iščitati nova značenja.

A nova značenja prostoru daju novi radovi. Prikupljeni oko 2. Sarajevskog Salona, za koji se može reći da je, također, uzet od prošlosti, otkinut od zaborava, iz nekog vremena koje u komparaciji s današnjim, slično kao ono u 17. stoljeću, možemo zvati naprednim i dobrim za Sarajevo. I to vrijeme je – kao i svaka epoha, uostalom – imalo i negativnih strana, povezanih s jednostranošću ideološke ravni koju je prošli sistem imao.

Ipak, važnost ovakvih događaja ogleda se u simbiozi: u preuzimanju onog dobrog i važnog za  prostoru gdje se nekad odvijala jedna vrsta duhovne nadgradnje. Danas je tu druga, almasli grana ljudske egzistencije. Umjetnost koja nastaje sad i ovdje opet nas lansira u neke male tačke u kosmosu iz kojih ovaj svijet zamagljen teškom svakodnevicom, vidimo ljepšim, boljim, jasnijim. 

Hiljadama sam se puta kao dječak prolazeći ovom ulicom, pitao šta se krije iza ovih zidova. Formiran u kontekstu koji je bio skoro potpuno odvojen od religijskog i mističkog, nisam mogao ni sanjati (a nije mi, nažalost, ni imao ko pokazati) da se ovdje krije jedna tako veličanstvena i lijepa građevina, sa svim atributima koje nosi naša kulturna, antropološka i religijska tradicija. Kao što reče Dževdet Nikočević, jedan od umjetnika koji je izložio svoj rad na ovoj izložbi:
“Ovaj je kamen bolji od svih nas.”

Danas, umjesto derviša, softi i imama koji predano uče i prave imaginarni ocean znanja, tu su djela naših umjetnika. Ta djela, svako za sebe pojedinačno, ali i kao cjelina pričaju jednu priču. Priču o otvaranju. Ne samo jedne izložbe koja se događa dan prije godišnjice jednog od najvećih zločina u novijoj evopskoj povijesti, nego i otvaranja prema sadašnjem vremenu. Zato bi bilo lijepo zamisliti, a takve su misli uvijek zavodljive, šta bi bilo kad se bi u ove ćelije i ovaj šadrvan moglo zaviriti za 19, 29, ili 99 godina, pa negdje 2111. godine pogledati šta će se događati u ovom prostoru?

Hoće li u njemu stajati neki hologrami, neki trodimenzionalni komadi koji će objediniti sve naše sjenke i svjetla, sve naše strahove i nadanja, ili će se kroz ove sobe i zidove čuti derviški zikr, ugrađen u njihovu strukturu, usječen u fuge njegovih zidova? Tada će, vjerujem, oni koji dođu za nama na svoj način doprinijeti oplemenjenju duše i prostora svojim znanjima i nadahnućima posvjedočiti svoje vrijeme, onako kako to danas čini ova grupa umjetnika okupljena oko Udruženja likovnih umjetnika Kantona Sarajevo.  Gradit će i izlagati neki novi Dževdeti Nikočevići, Amele Hadžimejlić, Fikreti Libovci, Izeti Alečkovići, Zlatani Filipovići, Radoslavi Tadići, Salimi Obralići, Mensudi Keče, Nele Hasanbegović, Lejle Ćehajić, Džeke Hodžići, Almini Zrne, Stijepe Gavrići …

Izvinjavam se svima koje zbog ograničenosti prostora u ovakvoj vrsti teksta nisam spomenuo, ai njihovi su radovi tu, pa se ničim ne umanjuje njihova vrijednost i doprinos. Kao što će, možda, nekakav novi pjesnik doći i reći neke svoje riječi, baš kao što je jedan davni pjesnik vidjevši Alhambru, od koje se ovaj tekst asocijativno, eto, ne može odvojiti jer je s njome i počeo, ispisao sljedeće stihove:
U palači ovoj pamet staje i zadovoljstava mnoštvo zatvara oči.  
Ovdje svijet kristala čarobnosti uči.
Svukud rezbarena je ljepota,
dokazano izobilje huči.   

Prije desetak godina, ovaj je pjesnik napisao pjesmu “Max Ernst u medresi.” Čini se da je njezin pravi okvir i pravo mjesto ovdje, među ovim radovima suvremenika s kojima se dijeli nebo, prostor i vrijeme, i životni sat koji neumitno otkucava i u gledanju i slušanju ove vode podsjeća na to da smo kap bili i da se tom obliku na kraju i vraćamo. Evo te pjesme, kao malog doprinosa ovoj izložbi, ovom Salonu i ovome mjestu čijoj se ljepoti teško prestati diviti.

Ovitak Manifesta nadrealizma iza stakla,
od njega se odbijaju zvukovi šadrvana,
ponovo ići, tražiti nebo,
uzbuđuje misao kako sve može nestati za tren,
kako su i njegova djela konfiskovana
za jednu noć.
Ne zalazim često ovamo – nije mi uvijek dozvoljeno.
Ali svjetovi se ne moraju sastajati samo na rubovima.
Smatram prirodnim da su, pokraj ploča
s imenima softi i imama, tu i knjige Eluarda, Kafke, Tzara.
Tišinu prekidaju živi, to se učenici vraćaju s ikindije namaza,
gledaju me malo čudno.  
Izlazim, bacam pogled na imena uklesana u kamen
jedan se imam zvao Ahmed Cvrčak. Allahrahmetile!
Čudno je, eto, da je postojao čovjek s istim imenom i
prezimenom koje, možda, definira moju poziciju u očima softi.
Što ulaze na kaldrmu i prizor iz običnog,
čine skoro nadrealističkim.
Na ovakvim mjestima se, obično, rađa duhovnost. Čini se da nema ništa prirodnije nego da u njima stoje radovi umjetnika koji tu duhovnost održavaju pulsirajućom i živom. U Salonu, što je ime koje nas podsjeća da je ova vrsta udruživanja ljudi koji misle na sličan način k nama došlo iz zapadne civilizacije, kojom smo duboko označeni: makar onoliko koliko je u nama ona vrsta istočnjačke tradicije koju svjedoči Hanikah. Jer, poezija, i općenito svaka umjetnost je dobra ako, kako tvrdi Horacije “zadovolji i pouči.”
Ova, izložba je, nadamo se, ispunila oba uvjeta. 

Rad Mensuda Keče

Sarajevo, juli 2012.