Zlatko Zlaja Ivanišević: Ljubav u doba kockanja

Piše: Zlatko Zlaja Ivanišević za Radiosarajevo.ba 

“Dobro jutro, moja prva misli”, napisao sam joj poruku.

Nisam je poslao. Bojim se odgovora kog znam: “Dobro jutro i tebi. Zašto to radiš? Zar misliš… Zamolila sam te… Ništa drugo ne tražim… Shvati… Hvala.”

Fuj!Ovajekafa kiseladobola!Nek’segoneioni injihovereklame! Sad samjekupioi nikad više!

Sa Igmana tmurni oblaci opet dovlače nevrijeme u grad. Alejom Vrela Bosne do Ilidže, a onda uz tramvajsku prugu sve do Čarsije. Razbudio se još jedan sumoran dan.

Sivi oblaci u sebi nikada ne kriju figure. Barem ih ja ne uspijevam otkriti? U bijelim ponekad znam pronaći delfina, cipelu, slona, brod, neki dragi lik… svašta, ali u sivim nikad ništa. A jutros bih baš volio da ih nadmudrim; da pronađem u njima jednu pticu.

Ništa! Uzalud buljim u vodom bremenito sivilo. Nema je. Odletila je, ako je ikad gore i bila.

Tačno je vrijeme, tvrdi glas iz radija! Hitno sazvana sjednica završena je kasno poslije ponoći. Izabrane plemenske poglavice i vračevi se, po dogovoru, opet ni oko čega nisu dogovorile…

Broj samoubistava zbog neimaštine je u porastu… Jutros je prekršeno sinoć potpisano primirje. Mrtvih i ranjenih je da te bog sačuva, i više. Civili i djeca, većinom!... Večeras će se znati prvi četvrtfinalisti… Pokrenula su se stara klizišta… prijete nove poplave! Veliki potop u najavi!

Bože, zar nismo dovoljno kažnjani? Gdje su se to razum i ljubav sakrili?

Poslao sam joj poruku. Morao sam. U posljednje vrijeme obustavio sam sve aktivnosti osim razmišljanja o njoj. To mi nekako najbolje ide.

Dole, na parkingu, pored kontejnera za smeće, ulični kerovi grčevito brane zorom osvojenu teritoriju pa razjapljenih čeljusti i iskeženih zuba nasrću na mladu komšinicu sa drugog sprata. Samo da je ne ugrizu – pomislim! O ljubavi i drugim demonima, padami na pametGabriel;naknadna ljudska pamet,neiskorišteneživotneprilikeiosvješćivanjekojeuvijekprekasnostiže...

Strah od bjesnila?!

Otvaram širom prozor, zviždim i urlam iz sveg glasa: “Marš! Šibe! Šibe!” Uspaničena komšinica nekako ulazi u automobil i odlazi, dok razjareni psi bijesno laju trčeći za njom – tek toliko da potvrde ko su gazda u ovom gradu.

Može im se!

“Dobro jutro i tebi. Zašto to radiš? Zar misliš da ti meni nisi i prva i zadnja misao? Prestani, molim te! Ovo više nema smisla! Zamolila sam te, samo mi dozvoli da se sredim i krenem dalje, ništa drugo ne tražim od tebe! Idi, puštam te pa pusti i ti mene! Shvati to i nestani! Jednog dana, znamo to, popićemo opet našu kafu. Hvala!”, stigao je njen odgovor.

Znao sam.

Jer, kockarnicu je teško pobijediti ako ništa ne mijenjaš u igri.

“I jos samo nešto!”, kaže mi njena nova poruka. “Vjerovala sam i nadala se da ćeš se odlučiti za nas… da će naša ljubav biti tvoj izbor. Ali, ti nisi imao ni snage ni hrabrosti da išta mijenjaš. Ne ljutim se. Živi svoj život i ništa ne mijenjaj, na to si navikao. Odlučio si kako si odlučio. Izabrao si da budeš uspomena.

Pa budi! Zaboravi me! Izbriši!”

Ali, kako?

Oblaci se grmeći porađaju na mom prozoru čije staklo ne dozvoljava zvucima prašine da im uprlja plod. Dust in the wind, All we are is dust in the wind… odbija se nazad u sobu. Lijepa pjesma, dugo je nisam čuo. Plodna voda što se slijeva mi remeti pogled dok zurim u nebo još uvijek se nadajući da ću uspijeti, da ću je ugledati.

Ima jedna mala ptica. Pretežno sive boje. Dok šećete alejom ona se igra s vama. Leti oko vas; slijeće na okolna stabla platana i divljeg kestena; propušta vas da prođete pa vas opet prelijeće i tako ukrug… Ali, ima jedan uslov. Da bi se igralo s njom mora se misliti na nekoga ko je stvarno tvoj. Na nekoga ko ti je u srcu. Ptica to osjeti. Divna je to igra.

* 

Jesen je polako došla po svoje i već prilično skratila dane. Još su kraći kad su ovako mizerni.

Sipi ona neprimjetna kiša, ona što nije za otvarat kišobrana; a natapa. I znaš, opet će da pljušti, samo što nije! Čim se oblaci pregrupišu! Pokušavam prizvati zvuk njenih koraka prije toga, da iskoristim zatišje.

“Napuštam i grad i zemlju, odlazim, ne mogu više!”, veli. “Ti si prvi kome ovo govorim. Idem u Rumuniju. Moram zaraditi nešto za stare dane. Ubija me pomisao da ovdje mogu krepat od gladi! Odoh pa šta bude.”, počinje. Ne prekidam ga, nište ne pitam. A on priča o svemu,  ima potrebu da opravda svoju odluku. Samom sebi, čini mi se, prije nego meni. Priča o otkazu koji je dobio nakon dvadesetdvije godine, “došla nova  garniture, zaposlila rodbinu, prijateljei stranačke ljude.”…  Majku mu, kao vašljivo pseto, nepokretnu i jedva svjesnu izbacili iz bolnice nekoliko dana po moždanom udaru. Molio ih je, preklinjao da je zadrže još malo, da joj pomognu. Nisu htjeli. “A odradila je puni radni staž u ovoj državi, laka joj zemlja.”…  

Svašta mi još priča, ne prestaje…  “Ukrali su nam djetinjstvo, uništili mladost, živote… a mi uporno pratimo njihovu igru slabim kartama i ubjeđujemo sebe da su jake! Šibicari i bjelosvjetski kibiceri nam vješto sakrivaju kuglice… Pristali smo biti smo obične sjenke, bolje nismo ni zaslužili!”

Klimam glavom dok priča; odobravam; ništa ne govorim; gledam u čaše i pepeljaru ispred nas. “Imali smo dovoljno šansi da nešto promijenimo, ali ih nismo znali ili htjeli prepoznati! Ja izlazim iz ove igre. Dosta je bilo kockanja! Ko želi neka nastavi! ”

Podignem pogled i prije nego što išta  kažem on me nervozno prekine “Nemoj mi samno srat o vjerovanju u nešto čega nema! Propustili smo šanse i tačka! Molim te nemoj, dosta mi je sranja!” “Neću”, kažem, i opet gledam u čaše i pepeljaru. Ćutim, samo slušam.

“Ispustio si čuperak koji smo zajedno zgrabili! Namjerno si to uradio, jelde? A ja sam ga držala! Čvršće nego što možeš zamisliti! Nisam uspjela. Nasmijao mi se u lice… istrgnuo i udjurio! Izdao si nas!”, rekla je. I tada sam samo ćutao i slušao, sjećam se. “Jebeni Kairos!”, možda sam pomislio. Ali, toga se baš ne sjećam.

*

“Idem u Rumuniju…  Moram zaraditi nešto za stare dane…”, vrtim po glavi. Bože dragi, na šta smo spali! . “Imali smo dovoljno šansi da nešto promijenimo, ali ih nismo znali ili htjeli prepoznati!”, u pravu je.  Naivno igramo na iste brojeve i boje, par - nepar , crveno i crno, a kuglica se uporno zaustavlja na zelenoj nuli i sve odnosi kockarnici! Niko od nas da je pokrije?

Ili se varam? Nadam se da je tako. Imamo još malo vremena da pomjerimo žetone!

Spin je krenuo… točak ruleta već polako usporava, a kuglica bira mjesto nečije sreće ili nesreće. Vrhovni krupije će svakog časa objaviti: “No more bets, please”- “Nema više ulaganja. Igra je zatvorena!”

“Živimo u doba kockanja, a ne znamo se kockat!”, rekao je dok smo se opraštali.

Kasni je sat. Rominja, dobuje, lije, lupa, tuče, pljušti… pa sve tako. Grad je opustio. Samo pokoja rijetka sjenke sa kišobranom u ruci prošeće mojim zidovima.

Šetaju li i njenim zidovima mokre sjenke? Vidi li ih? O čemu razmišlja? Je li budna?

Napisao sam joj poruku. Neću je poslati. Znam, ne bi mi odgovorila. Sa uspomenama se ne razgovara. “Laku noć, moja zadnja misli.”