Zdravkov i Nijazov san: Bez Bosanaca i Hercegovaca nema Bosne i Hercegovine

Uistinu, ima mnogo simbolike u tome što su i Zdravko Grebo i Nijaz Duraković na isti datum napustili ovaj svijet. Jedan jučer, 29. januara 2019., a drugi sedam godina ranije, 29. januara 2012. godine.

Piše: Faruk Vele

Obojica Hercegovci, jedan iz Mostara, drugi iz Stoca, najznačajniji dio života proveli u Sarajevu. I jedan i drugi dijelili su istu viziju građanske, demokratske, slobodne, nezavisne, suverene, ZAVNOBiH-ovske, Bosne i Hercegovine. Obojica su otvoreno izražavali bojazan za ovu zemlju, zbog naše, kako je profesor Grebo govorio u posljednjem intervjuu za Radiosarajevo.ba, neograničene sposobnosti propadanja, dizali glas na pojave historijskog revizionizma, fašizma, kritizirali nacionalističke elite i prepoznavali velikodržavne koncepte usmjerene protiv ove zemlje, beskompromisno ustajući u odbranu BiH...

Kraj jedne ere

Radili su to bez kompleksa prema Beogradu, Zagrebu ili bilo kome van BiH. Bili su i do kraja ostali istinski građani Bosne i Hercegovine.

Smrt Grebe i Durakovića se može smatrati krajem jedne ere. Upravu je Reuf Bajrović kada konstatira da je profesor Grebo bio otjelotvorenje nade da se u ratu i poslije rata može živjeti civilizirano. Mnogi će se složiti da se isto može reći i za profesora Durakovića.

Kako je dodao mostarski antifašista i kulturni radnik Sead Đulić kada ovakvi ljudi odlaze čovjek je neumitno zapitan: Kako ostati?

Nije li onda ovo trenutak da, zbog svih izazova koji su se nadvili nad ovom zemljom, dok strahujemo od „pucanja po šavovima“, postavi otvoreno pitanje - zaslužuje li Grebina i Durakovićeva vizija BiH veliku šansu? Nije li sarajevski El Comandante zaslužio još jednu, našu revoluciju, onu u promjeni mišljenja i političke paradigme u ovoj zemlji, odsudnu borbu za državu BiH, uz povik: No pasaran!

Tim prije jer takvu viziju BiH dijele stotine hiljada građana Bosne i Hercegovine!

Kakva je uopće budućnost naše države? Je li ovaj daytonski model istrošen i je li osnovana bojazan da će se nastaviti urušavati pod naletima nacionalizma, velikodržavnih projekata iz susjedstva i, u novije vrijeme, vrlo jasnog ruskog pritiska na BiH?

Ako je odgovor na barem neka od postavljenih pitanja potvrdan, onda se, svakako mora postaviti i pitanje pozicije građana Bosne i Hercegovine - Bosanaca i Hercegovaca? Jer, kako jednom reče prof. dr. Besim Spahić ima li svrhe da Bosna postoji bez Bosanaca?

Put ka EU

Paradoksalno, po sadašnjem ustavnom modelu građani BiH svedeni su na često diskriminiranu skupinu "Ostalih", i to iako je Europski sud za ljudska prava u Strasburgu i u slučaju "Sjedić-Finci", te posebno "Zornić" bio vrlo jasan.

Podsjetimo, Azra Zornić, nekadašnja službenica Ustavnog suda BiH u Sarajevu, nije se mogla kandidirati na parlamentarnim izborima 2002. jer se izjasnila kao građanka Bosne i Hercegovine. Stoga je Zornić tužila BiH Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Postupak je trajao devet godina i konačno je u julu 2014. godine presuđeno u njenu korist. Prije devet godina je donesena i presuda u slučaju "Sjedić-Finci". Bitno je reći da ova presuda ne govori samo o manjinama, već i o
građanima Bosne i Hercegovine.

Dok nam članovi Predsjedništva BiH šalju radosne vijesti o skorom statusu kandidata BiH za članicu Europske unije (Turska taj status ima više od 50 godina), izvjesno je da bez implementacije presude u slučaju "Sejdić-Finci", donesene prije skoro 10 godina, slučaja "Zornić" i drugih, nećemo daleko stići na evropskom putu.

Ko onda ima pravo ignorirati skoro 100 hiljada građana BiH, koji su se prema popisu iz 2013. godine izjasnili  kao "Ostali". Uz manjine, najčešće Bosancima i Hercegovcima. Štaviše, pojedini smatraju da bi se mnogi izjasnili tako na popisu 2013. da ih nije bilo strah, zbog kako kažu, marginalizacije.

Ko može zanijekati činjenicu da bosanski jezik govori skoro 53 posto građana BiH, iako je etničkih Bošnjaka nešto iznad 50 posto? Govori li, na koncu, i slučaj izbora Željka Komšića po treći put o želji građana da budu prije svega sinovi i kćeri svoje Bosne i Hercegovine, a onda sve ostalo?

Uostalom, kako zapisa Boris Dežulović, samo je u Bosni i Hercegovini čudno da se na popisu stanovništva pojave Bosanci i Hercegovci.

U vrijeme kada svjedočimo okrupnjavanju nacionalnog, parasistemskog djelovanja, dok se po BiH organiziraju "parapolitički i kvazipolitički sabori" koji donose svoje deklaracije, te, prijeteći potpunom etnonacionalnom atomozacijom, pokazuju prostom prema državi Bosanaca i Hercegovaca, nije li vrijeme da se čuje glas upravo tih građana? Nije li krajnje vrijeme za svojevrsni Bosanski sabor, koji bi okupio uvjerene Bosance i Hercegovce i "Ostale".

U ovoj zemlji se konačno mora čuti glas onih kojima je država Bosna i Hercegovina apsolutni prioritet i identitet. Neka oni, makar i simbolično, zatraže svoj, kako jednom kazao veliki Ivica Osim, četvrti entitet u kojem će živjeti svi normalni ljudi, bez stresova, poniženja, svađa...

Takve inicijative zasad stidljivo i bez mnogo pažnje javnosti stižu iz aktivističkih krugova, ali je jasno da je krajnje vrijeme za građanski, nadetnički, nadstranački pokret koji bi okupio, prije svega, građane BiH.

Bosna Bosancima

Jer, i po posljednjim inicijativama i deklaracijama, jasno je da hrvatske i srpske etnonacionalne elite, sve uz podršku Beograda i Zagreba, žele da završe posao i uspostave platforme djelovanja koje minimiziranju i presudu Evropskog suda za ljudska prava, te da građane i "Ostale" izbace iz ustavne konstitutivnosti i priču svedu na ljudska prava i pasivna biračka prava koja se crpe iz etno omeđenih teritorija.

"Ostali" bi tako trebali postati ono što su, recimo, Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji - manjine. Ne može se reći da za to nemaju sagvornika i u Sarajevu. Svi, pa i etnički predstavnici s ovih prostora, uključujući i one hrvatske koji ovih dana mašu deklaracijama, moraju shvatiti da građanin treba da bude u fokusu, a da Dom naroda, odnosno Vijeće naroda štite interese naroda. U svakoj drugoj varijanti treba im pripasti vlasti onoliko koliko ih procentualno ima.

Oni Bosanci i Hercegovci po kojima se zove država, ne bi smjeli dozvoliti da postanu manjina ili potpuno nestanu. Jer, bez Bosanaca i Hercegovaca nema BiH!