Zdravko Lipovac: Priča o Kinđetu

Povodom decenije smrti košarkaškog velikana Mirze Delibašića, objavljujemo priču bivšeg sportskog novinara Zdravka Lipovca iz njegove knjige "Teferič na ničijoj zemlji"

Kada je bog dijelio talenat i ljepotu, on je sigurno bio u prvom redu. Mirza Delibašić bio je po mjeri svih sportskih ukusa. Njegov nastup bio je gotovo dječački, njegovi koševi i proigravanja, posebno čuveni "roling", postali su sastavni repertoar u driblingu klinaca na svim betonskim igralištima i pred školama.

Taj okret s loptom i elegantni šut ostao mu je iz dječačkih dana, kada je u Tuzli učio balet!

Čak je i violinu svirao! A prva sportska ljubav bila mu je – tenis. Sa 14 godina bio je prvak Bosne i Hercegovine!

Otuda gospodska i umjetnička crta u njegovoj košarci. Sigurno nikada niko na Skenderiji više neće postići takav sklad u pokretu tijela. A da su se u njegovo vrijeme brojali koševi sa distance veće od šest metara i 25 centimetara, Kinđe bi bio kralj "trica". I to u vrijeme kada se u jugoslovenskoj ligi igrala svjetska košarka. Nije čudo što su se oko mladog Tuzlaka sedamdesetih godina lomila koplja. Već je kao juniorski reprezentativac na EP-u u Zadru, gdje je Jugoslavija osvojila titulu, zadužio Partizanovu trenerku, da bi ljeta 1972. stigao u sarajevsku Bosnu – i to upravo u onoj Partizanovoj trenerci! Košarkaška organizacija tresla se tih dana. Bosanci nisu dali da dva bisera Kinđe Delibašić i Mostarac Praja Dalipagić pređu u Beograd! Epilog: Dalipagić je otišao, a Delibašić umjesto u Partizan, završio u Bosni. I mirna Bosna!

Baš kao što je legendarni njemački fudbaler Franc Bekenbauer bio početak rađanja jednog Bajerna, tako je Mirza postao osovinom uzleta sarajevske košarke, koju je gradio Bogdan Boša Tanjević.

Gledati "Bosnu" u Skenderiji, subotom uveče, postala je stvar prestiža u gradu. I danas mi u ušima odzvanja skandiranje u dvorani: "Ovo je Bosna"! U tome je, čini mi se, bilo i ponosa i prkosa. Posebno kada bi došao jaki Partizan sa Kićanovićem i Dalipagićem. "Šta će nama Kićo, šta će nama Praja, kada nama igraju Kinđe i Varaja"! Kinđetova Bosna se 5. aprila 1979. popela na krov Evrope, onom čuvenom pobjedom protiv italijanskog Emersona u finalu Kupa šampiona u Grenoblu.

Iste godine se Kinđe sa jugoslovenskom reprezentacijom okitio titulom prvaka svijeta u Manili, glavnom gradu Filipina. No, već tada počinju zdravstvene nevolje sa kičmom – kineski ljekari su ga akupunkturom osposobili za finalnu utakmicu sa Sovjetskim Savezom, koju je odigrao maestralno!

Zadržati takvog asa, znali su svi u Sarajevu, neće biti lako. Kinđe je 1981. otišao u madridski Real i tamo odmah postao ljubimac. Slavnim sugrađanima, Madrid je nudio dosta prilika da se zabave i potroše novac. Kinđe je onako boemske i umjetinčke duše sitne sate volio ponekad zaviriti u bogate kockarnice, pa bogami i dobiti štogod. Tako je jednom došao na ideju koju mogu smisliti samo na sarajevskoj čaršiji.

Svaki dan bi, dolazeći na trening u Realovu dvoranu, zatekao portira Pedra kako popravlja svoj motocikl. I nikad ga nije do kraja popravio. Mirza bi naišao, popričao sa simpatičnim Špancem i otišao u dvoranu. Kad je jednom dobio na ruletu, nije htio uzeti novac, nego je zamolio da uplate novi motor Realovom portiru i pošalju ga u paketu na njegovo radno mjesto!

Pedro je bio presretan, a bezbeli i Mirza. Ljudska je dužnost obradovati drugoga, sjećao se očevih i majčinih riječi još iz vremena djetinjstva u Tuzli. No, ubrzo su Realovi bosovi, pošto je ovaj "geg" objelodanjen u španskoj štampi, pozvali Mirzu i kazali mu da to više ne radi.

Jer, u Realu svi imaju dovoljno! Kinđe je volio raju i tako je živio. Do daske! No, uskoro je dobio novog trenera Sainsa, koji mu nije garantovao stalno mjesto u prvoj petorci.

Dovoljan razlog da dobrovoljno ode iz kluba iz kojeg u njegovoj istroji niko nikada ne ide, a da ne mora. Kinđe odlazi u Italiju, kod svoga košarkaškog učitelja Tanjevića, u ekipu Kaserta.

Tamo je, nakon jednog od prvih treninga, Mirza Delibašić septembra 1982. dobio moždani udar! Cijelo je Sarajevo bilo u šoku! Kako? Zašto? Da li je to bio onaj udarac sudbine, od kojeg se najveći košarkaški as kojeg je Bosna i Hercegovina ikada imala, nikada neće oporaviti?

Mirza je prestao igrati, vratio se u svoju Bosnu, jedno je vrijeme bio i trener, ali je parket sve češće zamjenjivao kafanama. Kvarner i FIS postali su mu druga kuća. Tamo su se prepričavali njegovi daljinski koševi, elegantna proigravanja, važne utakmice, jer Kinđe je još za života bio legenda. Boem i umjetnik je živio od uspomena.

Za vrijeme opsade Sarajeva moćni predsjednik Reala Mendoza ponudio je Delibašiću da po njega pošalje svoj privatni avion, a on je zahvalio i – ostao!
I prije i poslije rata najčešće je vrijeme provodio sa Davorinom Popovićem Pimpekom, čovjekom koji mu je ostao blizak i po boemskom načinu života i po tome kako je otišao.

Mene je vijest o Mirzinoj smrti decembra 2001. zatekla u predbožićno okićenom Kelnu.

Napisao sam za Deutsche Welle Radio i za svoju redakciju: "Bio je najljepši cvijet u herbaru naših sarajevskih sjećanja." Na sahrani u Sarajevu bili su Brabender i Korbalan, Kinđetova raja iz madridskih dana.

"Ovo je Bosna!", odzvanja u auli naših sjećanja sve do danas. Skenderija sada nosi ime Mirze Delibašića i postaje spomenik jednom sportskom velikanu – Kinđetu.