Wunderbar hirurginja za drvo

Danas darlings nastavljamo s našom serijom postova o Wunderbar women. Moja majka (mamina mama) je bila jedna od njih. Možda o njoj budem pisala u nekom kasnijem postu. No danas je spominjem iz jednog drugog razloga, a to je zbog njene sličnosti u pogledu jednog pitanja s karakterom iz jedne američke sitkom serije – "Kako sam upoznao vašu majku".

Piše: Iza Razija Mešević-Kordić za Darlingitswunderbar.com

Ne, moja majka nije po tom specifičnom pitanju sličila "majci" iz serije, a nije bila ni kao Lily, Robin, Ted ili Marshall. Moja majka je kao Barney Stinson živjela po principu "Novo je uvijek bolje." Uvijek napredna i radoznala, nabavila je za svoju porodicu jedan od prvih televizora u cijelom gradu. Čim se pojavio električni mlin za kafu, beskrajno stari, mesingani, ručni mlin je protjeran na tavan. Sećije s izrezbarenim naslonjačima su, osim jednog zaista veoma raskošnog primjerka, čim se pružila prilika zamijenili moderni komadi namještaja i to su samo neki od primjera njenog "novo je bolje" stava.

Eh kod mene s druge strane, iako sam "povukla" od majke dosta karakternih crta dobroćudnog vojnog generala, što se tiče stava prema starim stvarima, genetika je napravila zaobilaznicu. Ja odbijam nabavku novog uredskog namještaja i moljakam da se učvrsti i presvuče garniturica stara nekih 30-tak godina, koja je nekada bila u kancelariji moje profesorice. Ako kupujem nove stvari, preferiram one koje barem izgledaju kao da su iz nekog od prethodnih desetljeća. Zamislite onda moje oduševljenje kada sam upoznala još jednu "srodnu dušu" po tom pitanju – Lejlu Selimović, pravnicu kroz čije ruke svakodnevno ne prolaze tužbe, podnesci i rješenja, već četke, boje, papir za šmirglanje i razni alati. Naime, Lejla ne samo da spašava stare komade namještaja od otpada, ona im u svojoj radionici za redizjan i oslikavanje namještaja "Wood Surgery" udahnjuje i novi život, remodelira ih i daje im drugu šansu da zablistaju u nečijem domu. Lejla je naša današnja WUNDERBAR WOMAN.

DiW: Diplomirana pravnica u radionici sa starim namjestajem, bojom i alatima – krajnje neobična kombinacija. Ispričaj nam molim te početak priče s “Wood Surgery“.

LS: Istina je da sam završila pravni fakultet, ali pravo nikada nije bilo moja ljubav. Po prirodi sam oduvijek bila kreativan tip – voljela sam crtati, pisati, čitati. Po završetku fakulteta radila sam dvije godine u struci, ali sam u jednom trenutku odlučila da krenem u sasvim drugom pravcu, u pravcu moje prave prirode i onoga što zapravo volim. Hobijem koji će kasnije postati i moj posao, probudila sam uspavani kreativni duh. Talenat za redizajn namještaja otkrila sam sasvim slučajno, kada sam odlučila urediti svoju sobu na malo drugačiji način. Nisam imala novca za kupovinu neobičnih modela, jer su oni u pravilu duplo skuplji od standardnih, te sam pokušala s varijantom “uradi sam”. Redizajn namještaja zahtijeva mnogo vještina, spretnosti, tehnika i znanja koje, naravno, kao diplomirana pravnica nisam imala. Dakle, sve što sam o tome naučila bilo je na vlastitu inicijativu, zahvaljujući znatiželji, kreativnosti i želji. Raspitivala sam se kod majstora, učila s interneta, ali sam ipak najviše naučila samim radom na principu pokušaja i pogrešaka. Vremenom sam zagazila i u domen kreativnog uređenja enterijera kombinacijom starog i novog namještaja, u čemu posebno uživam.

DiW: Kako stari namještaj najčešće nalazi svoj put do tvoje “operacione sale” i ko su tvoji kupci i klijenti?

LS: Stari namještaj koji je meni interesantan posvuda je oko nas, samo treba posmatrati. Ja u pravilu nabavljam komade koji su “odslužili svoje”, ali čiji je dizajn zanimljiv i u kojima ja vidim potencijal za rad. Raspitujem se, tražim, obilazim, posmatram. Ljudi su već poprilično upoznati s onim čime se bavim i često mi se i sami javljaju kako bi mi poklonili ili prodali neki komad koji godinama sakuplja prašinu u podrumu, garaži, vikendici, tavanu… Kada mi se posreći, zanimljiv komad može se pronaći i na našim buvljacima. Kupci i klijenti su uglavnom ljudi koji ne pribjegavaju standardnom uređenju životnog prostora. Opazila sam da se radi o ljudima koji su ili živjeli vani ili mnogo putuju, te su svjesni da nije sve u uređenju prostora pločastim ugradbenim namještajem. To su često i ljudi koji su vezani za neki stari komad te kroz njega žele sačuvati uspomenu na neku osobu ili jednostavno ljudi koji znaju da stari komadi prostoru daju dušu i kuću čine toplim domom.

DiW: Žene se i danas svakodnevno bore za ravnopravnost u profesionalnom životu, a ti djeluješ u jednom još uvijek prilično tipičnom "muškom domenu". Podijeli s nama neka tvoja iskustva – kako pozitivna i/ili negativna.

LS: Možda će nekome zazvučati smiješno, ali ja zaista volim ovaj posao i niti jedan dio posla mi ne predstavlja poteškoće. To jeste fizički zahtjevniji posao za ženu, netipičan, poprilično prašnjav, podrazumijeva rad s mašinama i alatima, ali mene sve to zapravo odmara. U radnjama u kojim kupujem alat i boje u početku su čudno gledali na ženu koja se stalno "mota oko odjela za muškarce", ali sada su već navikli. Nekima je simpatično, nekima čudno, meni je to sasvim normalno.

DiW: Kako izgleda i koliko traja redizajn jednog komada namještaja i koje komade najradije "spašavaš"?

LS: Proces pružanja usluge redizajna namještaja započinje stupanjem u kontakt s naručiocem usluge, uvidom u stanje komada koji je predmet redizajna, detaljnim dogovorima oko vizije i konačnog izgleda finalnog proizvoda, dogovorima oko nabavke adekvatnog materijala kojim će predmet biti tretiran, ugovaranjem cijene, te vremena koje je potrebno da se proces rada okonča. Nakon prve faze slijedi faza pripreme predmeta za rad, tačnije šmirglanje, čišćenje i popravljanje eventualnih pukotina i nedostataka. Nabavka sredstava za rad: četke, brusni papir različite granulacije, valjci, trakice, boja, mase za kitovanje, podloga, lazura, specijalne konturne i akrilne boje, pigmenti za toniranje te specijalni materijali za tehnike potrebne za postizanje dogovorenih efekata. Odabrati odgovarajuću tehniku i uspješno je primijeniti tako da konačan rezultat bude baš ono što je naručilac zamislio. Ukoliko se radi o komadu koji zahtijeva tapaciranje (retro fotelje koje jako često radim), onda taj dio posla prepuštam saradniku koji profesionalno odradi svoj dio posla.

DiW: Imaš li nekog "drvenog pacijenta" čiju "operaciju" bi zaista željela izvršiti?

LS: Kroz moje ruke prošlo je na stotine komada namješta – od ormara i kredenaca do malih dekorativnih polica, tako da nekih posebnih želja nemam. S obzirom na to da sam redizajniranim komadima uredila jedan kafić, dućan, apartman i da me sve više ljudi kontaktira za savjetovanje pri uređenju enterijera, voljela bih se više posvetiti upravo tome i mislim da bih u tome mogla dati svoj maksimum.