Vrazova ulica

- Gdje ćeš ti?

- Odoh na ćošak!

- Vazda li visite na tom ćošku. U redu. Ima da se nacrtaš do 10.

- Dobro. mama.

Tako je izgledao dijalog naše majke i mog starijeg brata Dragana dok sam ja kao šest godina mlađi sin i brat čekao na svoj red da odem na „ćošak“.

Piše: Zvonimir Nikolić za Radiosarajevo.ba

Ćošak je za nas u to vrijeme bio centar svijeta. Ćošak su bile tri stepenice ispred prodavnice materijala i štofova koja se nekad davno zvala, ja mislimKrombi a poslije Metro, i koja se nalazila na uglu Vrazove i ulice Valtera Perića. Na tom ćošku se skupljala raja iz svih okolnih ulica i znali su ponekad ostati tamo i duboko u noć igrajući zuce ili pjevajući uz gitaru. Ponekad smo znali satima slušati Senaida kako nam prepričava razne događaje s turneje ili koncerta grupe Ambasadori.

Iako je moja ulica Hiseta /tadašnja Brankova/ u kojoj sam rođen, uvijek bila mnogo veća i duža od Vrazove, nekako mi se čini da je većina djece i neki poznati ljudi stanovali baš u Vrazovoj. U Vrazovoj je bila smještena i Hitna pomoć. U parku ispred Hitne igrali smo lopte, budno motreći da ne naiđe neki parkaš ili milicajac Đorđo, koji bi u sekundi dohvatio loptu i probušio je nekom čakijicom uz prijetnju da će nas reći roditeljima. U tom parku smo se gađali i onim okruglim bijelim bobicama s obližnjih grmova. Znali smo čak i zaratiti u gađanju bobama. Vrazova protiv Turhanije. A ja bih jednom bio s rajom iz Vrazove, drugi put s onima iz Turhanije. Kao neki kompromis. Jer sam bio iz druge ulice, ulice koja nije imala dovoljno djece tog uzrasta za dvoboj. 

Ko zna koliko puta bi nas onako pred mrak, pokupio sve iz parka, glumacRejhan Demirdžić riječima: 

- Haj'e 'vamo, mala raja!

I odveo nas na šampitu u obližnji Mignon. Jer i Rejhan je stanovao u Vrazovoj. Nije uopšte bilo bitno koliko je nas tada na Rejhanovom budžetu, svaki put bi se potrudio da niti jedno dijete ne ostane bez svoje šampite. Neki ljudi možda i ne znaju da je on zajedno s Rudi Alvađom oživio likove Mome i Uzeira po kojima su čak i dva nebodera dobila žargonsko ime. Negdje u vrijeme moje rane mladosti pojavio se na TV i serijal Teversenove bajke u kojim su učestvovali Mirza Tanović, Asja Gačo, Mladen Jeličić, Vlado Gaćina, Nebojša Veljović... nešto sasvim drukčije od onoga što smo do tada gledali na TV-u. Nizao bi se red skečeva, pa pjesma Bijelog dugmeta, pa opet skeč, pa pjesma Teške industrije. Glumci iz te serije su vrlo brzo ušli u urbanu legendu i ni sam ne znam da li je to istina, ali znam da se danima prepričavalo kako je neko vidio Mirzu Tanovića kako puši cigaretu u Velikom parku i u ruci nosi pepeljaru u koju je tresao pepeo. 

Sve ovo spominjem jer je i Vlado Gaćina bio iz Vrazove. Veliki glumački talent i majstor improvizacije i jedan od najmršavijih ljudi koje pamtim. Ne sjećam se da sam ga ikada na ulici vidio ljutog i namrštenog ili bez cigarete. Iako bi iz daljine izgledalo da je smrknut, pri susretu s prvim poznanikom ili nekim malcem iz Vrazove, njegovo lice bi se u sekundi promijenilo i raširilo u široki osmijeh. Nažalost, te cigarete su mu u konačnici i došle glave, otišao je dosta mlad, a uvijek mi je bilo čudno kako je Sarajevo tako brzo zaboravilo svog Vladu.

U Vrazovoj je stanovao i Mimo. Mimo je čini mi se prvo naučio da vozi motor, pa tek onda prohodao. Nikad u životu nisam sreo većeg zaljubljenika motora. Za Mimu nisu postojala godišnja doba. Motor je vozio u svim vremenskim prilikama i neprilikama. Ponekad bi mu zimi znali odljepljivati ruke od guvernale. Počeo je s Pony expressom, pa Tomos APN-4, pa je kupio neki tada veoma popularni ČZ JAWA, a sjećam se da je pred rat vozio sigurno najvećeg i najjačeg Kawasakija u Sarajevu. Gdje je Mimo sada - ne znam, ali sam siguran da se nikad nije odvojio od motora. 

Vrazova je tada bila popularna i zbog Gorana Bregovića. Tu je stanovala njegova tadašnja djevojka a sadašnja supruga Dženana. Sjećam se kada bi Brega dolazio po Dženanu u svom Jaguaru, da su sva djeca bila na ulici (posebno djevojčice), ne bi li ih Brega usput samo makar pogledao.

U Vrazovoj je bila i popularna kafana Kod Pere. Objekt u kojem su u isto vrijeme jeli i pili najveći marindvorski probisvjeti i direktori najvećih firmi. Jer Pero je znao nekako sve to uklopiti i niko nikome nije smetao. Jer kod Pere se dobro jelo, a Bogme i pilo.

Prekoputa Hitne pomoći na prozoru u visokom prizemlju, vječito je stajao mačak Mišel. Prelijepi sijamski mačak koji se nije mnogo uzbuđivao na dozivanja prolaznika ili nespretne pokušaje maženja. Vjerovatno ni on sam nije bio siguran da li muški svijet koji mu tepa, radi to zbog njega ili zbog prelijepe Lidije, njegove vlasnice. Mnogi su preko Mišela pokušavali bar progovoriti koju s Lidijom. Ne znam koliko im je to polazilo za rukom, jer sam tada bio još dijete i bio sam više zaokupljen jednom Antonelom iz ulice Valtera Perića.

U Vrazovoj se rodio i Mustafa Šošić, jedini sarajevski mornar kojeg poznajem i vlasnik jednog od najstarijih sarajevskih kafića S.O.S. Siguran sam da nikad nisam čuo Fazlinu Ode Mujo u mornare, da nisam na našeg Mustafu pomislio. 

Stanko Vraz i njegova ulica preživjeli su i poslijeratno preimenovanje ulica i pobijedili Branka Radičevića i Ivana Gundulića iz ulica koje su u neposrednoj blizini. Valjda je od svih Vrazova bila najkraća i najuža. A možda oni koji su odlučivali o tome nisu ni znali koliko je poznatih ljudi rođeno i stanovalo u Vrazovoj?

Pripremajući ovaj tekst, na internetu sam pročitao da je pravo Stankovo ime bilo Jakob Frass i da je zapravo svoj književni pseudonim Stanko Vraz pretvorio u svoje građansko ime i prezime. Kao i da je imao još dva pseudonima -  Jakob Rešetar s Cerovca i Nenad Bezimenović. Također, našao sam i podatak da su roditelji Veljka Bulajića živjeli u Vrazovoj. U Vrazovoj ulici su rođene i novinarka Edina Latif i naša poznata voditeljica Maja Čengić.

Često prođem Vrazovom ulicom kad idem kod svoje majke. Svaki put mi se vrate neka sjećanja, pa ponekad kao da čujem Rejhanov poziv na šampitu, Vladin glasni smijeh, Mišelovo mijaukanje, grmljavinu Miminog motora, ili glasove Patka, Hosa, Dine, Miše, Šekija, Davora, Mikice, Gage, Boće, Srećka, Fadila...

Prodavnica štofova je nekoliko puta mijenjala namjenu. Bila je i trgovina i banka. Sada je prazna. 

Ćošak je još uvijek tu.

Mada na tim stepenicama već odavno više niko ne sjedi.