Uživo iz distorzije realnog

Piše: Najra Krvavac za Radiosarajevo.ba

Maglaj. Čovjek u ruci drži dvije isprane majice, zelenu i bijelu. Usred njegovog trideset godina građenog, pa isto tako Bosnom ispranog, doma mi kaže: „Sad dobio tri majice. Jednu ostavio sebi, a ove dvije nosim komšiji. On je, znaš, ostao bez ičega.“

Samkina 'starka'

Maglaj. Samki smo kupili i donijeli starke, u tri boje bojene, silnom ljubavlju kupljene. Ne mogu se otrgnuti dojmu da je ipak ona jedna, modra, koja je nedostajala, bila najjača karika. Nje, druge modre starke, i dalje nema. Samkin tata nas grli. Manja sam od makovog zrna. Razmišljam o poniznosti i strpljenju. O tome da sam, dvije sedmice ranije, lamentirala s prijateljicama o tome jesmo li dobri ljudi. O tome da, dvije sedmice kasnije, još uvijek ne znam odgovor. 

Doboj/Poljice: Slađana je sinoć rodila Dušana. Pravim paket za rodilju i novorođenče. Ljuta na sebe i svoju memoriju, jer sve čega se sjećam od svog poroda su kale, nedirnuto bijele boje, a kale nemam gdje kupiti u oputošenom Doboju. Umjesto kala stavljam nevenovu mast. Ni izbliza slično. Dušanov deda uzima paketić i ne znaš koga je više sram: mene koja dajem, ili njega nenaviklog da prima. U istom trenutku mi sin (svemir voli takve slučajnosti) šalje poruku: „Mama, nemoj blizu vode.“ Mislim se, voda je svugdje okolo samo u drugačijem agregatnom obliku, a pišem: „Nisam u vodi, niti blizu nje. Ponavljaj geografiju, znaš da ne znam šta je lijevo, a šta desno. Trebaš mi.“ Jedincu bezočno lažem, po prvi put. Pišem SMS, pamtim „Pričaj s njim češće. Zagrli ga čvršće.“

U povratku u Sarajevo gledam ostatke nečijih života zaglavljene u granama oko Bosne i u mulju uz rijeku. Adrenalinski smijeh u nevolji su zamijenila umorna i ravnodušna lica ljudi koji su, sad prvi put, svjesni da su izgubili sve što su imali, a da niko za to neće preuzeti odgovornost. Sjede pored hrpa vlastitih prošlih života u vlastitim baštama, gledaju kamione koji prolaze, više ne mašu autima s natpisom „Prevoz pomoći“. Pomoći nema, usuli smo kantu vode u more. 

Drug javlja da je čovjek iz Doboja, s troje djece i do drugog sprata potopljenom kućom, dobio otkaz jer se dva dana nije pojavio na poslu. Ta dva dana je čistio kuću da mu djeca imaju gdje zaspati. 

U mojoj me, suhoj i čistoj sarajevskoj kući, zatiče mail da sam – zbog novonastale, vandredne situacije – izgubila jedan ugovor. Pitam se jesmo li (dovoljno) svjesni da je niz rijeku otišao i dio naših života i da ništa više neće biti isto. Ova se nesreća u koncentričnim krugovima širi oko nas i, bar za sada, država ništa nije napravila da to zaustavi. 

U granama oko Bosne su, bojim se, zglavili i naši životi.