Uđimo u svijet Fantastične simfonije: Čuveno Berliozovo djelo za 60. rođendan Muzičke akademije

Veliki koncert koji će Simfonijski orkestar Muzičke akademije u Sarajevu odsvirati u srijedu 20. maja, povodom 60 godina postojanja ove visokoškolske ustanove, publici donosi znamenito djelo Hectora Berlioza - Fantastičnu simfoniju. 

Tim povodom, dekan Muzičke akademije Ivan Čavlović obratio se javnosti prigodnim tekstom koji govori o značaju Fantastične simfonije u cjelokupnoj historiji svjetske muzike. Tekst donosimo u cijelosti: 

Piše: Ivan Čavlović, dekam Muzičke akademije u Sarajevu

Komponovana i praizvedena 1830 godine u Parizu, Fantastična simfonija ili Epizode iz života umjetnika, obišla je svijet bezbroj puta, a svijetu simfonije još uvijek nije dosta. Pitamo se zašto neka djela iz prošlosti žive i danas, kao da su jučer komponovana, a imaju namjeru živjeti vječno. Odgovor je jednostavan, jer se radi o beskrajnoj ljepoti koja pokriva cijeli svijet, ali i komplikovan, jer odgovor ne može zadovoljiti potragu za trajnom istinom o muzičkom djelu čiji život toliko dugo traje. 

Možda se odgovor može svesti na jednu činjenicu: Fantastična simfonija pjeva o fenomenu ljubavi čije je značenje jednako za cijeli ljudski rod i u cijeloj njegovoj historiji. Onoj ljubavi koja je tema svakodnevlja običnog ljudskog života, ali i umjetnosti i nauke čak, data kroz snažne refleksije muzičkog talenta i kompozitorske invencije, onako kako to čine samo muzički geniji koji historiju određuju svojom umjetnošću. Fanstastična simfonija govori o ljubavi u brojnim epizodnim nijansama kolornog spektra, od bijele čistoće, preko crvene strasti i ljubičaste ljubomore, do tamnoplave gotovo crne ljubavne smrti, a s neutralnim ljudskim likom trostruke igre ljubavi, ljubomore i smrti. Ljubav u Fantastičnoj simfoniji je i stvarnost i fikcija. Stvarnost kroz govor o umjetnikovoj zaljubljenosti u englesku glumicu Harriet Smithson, fikcija jer istinitost prelazi u nadnaravno i fantastično kako se muzički tok bliži kraju. I to je ta tipično romantička igra jave i sna ispričana tonskim simbolima.

Svijet izvan muzike, ili kako se to stručno naziva programnost i mimetička sposobnost, izaziva mali poremećaj u broju stavaka, umjesto klasičkih pa i ranoromantičkih četiri, Fantastična simfonija ima pet, i to je ona prva blizina betovenske organizacije tonske dramaturgije simfonije. Ali ova simfonija ima i još ponešto. A najznačajnije od toga je simboličko značenje tonskih struktura izraženo kroz muzičku ideju nazvanu fix idee koja postaje oslonac i izvor za muzičku građu svih pet stavaka. 

Pa da ih ukratko pregledamo!

Prvi stavak je Buđenje strasti. Jedno žensko biće izaziva u umjetniku osjećanja koja, snagom muzičke nadarenosti i snažne vjere u moć vlastitog muzičkog genija, pretvara u tonove melodije u funkciji fiksne ideje, koja je muzička ideja o ženi i ljubavi. Fiks ideja je otmjena, bojažljiva, bezazlena, melankolična, uzburkana strastima i s gotovo erotičkim zanosom.

Drugi stavak Na balu nova je epizoda u životu umjetnika. Neimenovani plesni salon Pariza postaje mjesto novog susreta umjetnika i njegove ljubljene, ali u novom okružju. Fiks ideja poprima valcerski karakter, atmosfera plesnog podija odzvanja melodijama među kojima i fiks ideja voljene žene. Valcerski karakter, međutim, poništava bezazlenost strastvene melodije i pretvara je u površnost salona, plesa, skrivenih pokreta tijela, dodira. Umjetnika polako razara najveći protivnik iskrene ljubavi – ljubomora, lepršavost glumičinog tijela ga dovodi u stanje neznanja i nekontroliranosti vlastite psihe, gotovo mržnje.   

Treći stavak Prizor u polju prenosi umjetnika u novo okruženje – u prirodu kao romantičko utočište od neprijateljskog svijeta i bijeg od vlastite nevolje. Fiks ideja počinje djelovati kroz dijalog ptičjeg dozivanja prenesenog simbolički u flaute orkestra. Priroda kao utočište postaje medij obostranog dozivanja dva zaljubljena bića, ali i strastvene atmosfere oluje u kojoj fiksna ideja funkcionira kao ukras i fragment opće ideje o ljubavi. Umjetnik sluti da njegova ljubav ima kraj, ljubomora se pojačava do prestrašenosti i usamljenosti u beskrajnoj tišini neodgovorenog pitanja – da li me ona voli?

Četvrti stavak Put k stratištu je romantičarska vizija napuštenog sna o ljubavnoj odanosti. Umjetnikova ljubav prestaje i pretvara se u mržnju jer je Tanatos definitivno ubio Erosa. San postaje nova stvarnost u kojoj je svaka epizoda iz života umjetnika moguća, pa i ona ubistva voljene žene. Fiksna muzička ideja je sada karikatura prve pojave muzičke ideje iz prvog stavka. To više nije ljubav, već uništenje i smrt! Ali, kako je to pravedno i iskupljivo – i  umjetnik umire! Romantička zanesenost, međutim, ne završava se vlastitom smrću. San mora trajati još do potpunog ispunjenja vlastite krivice za smrt žene. Put k stratištu je samo još jedna epizoda iz fiktivne stvarnosti umjetnika.

Peti stavak ili Vještičje sijelo je iskupljenje krivice i namjerna patnja razočaranog očajnika i ubojice. U zasluženoj kazni umjetnik prepoznaje voljenu ženu kao ceremonijal vješticu na balu u čast njegovog pogreba. Čuju se čudni šumovi, strastveni jecaji, grohotan smijeh, daleki krikovi, demonske orgije, mrtvačko zvono, burleskna parodija, "Dies irae" kao dan mrtvih koji oprašta pravednicima, ali kažnjava grešnike. Košmar je konačan! Još jednom se javlja ljubljena melodija, ali bez otmjenosti i bojažljivosti, sada je to samo prosta surova i groteskna plesna pjesma vještičijeg bakanala. Umjetnik više ne sanja, jer je san konačno postao stvarnost smrti. 

No, umjetnik nam poručuje, ne treba očajavati? Treba prihvatiti igru muzičkih struktura kao simbola sebe samih i stvarnosti. Onoj stvarnosti koja upravo zbog simboličke uloge tonskih struktura ne završava stvarnosno, već fiktivno i sneno. 

Fantastična simfonija mješavina je jave i sna datih nama da ih tumačimo kao vječne simbole koje proživljavamo i danas jednako kao i onda, mi jednako kao i sam umjetnik. Nije li ljubav stvarnost onda kada je realistički odraz nas samih, i san onda kada u nama izaziva beskrajnu lakoću života. Nije li uostalom ljubav sudar stvarnosti i sna, zato jer vječno pomiruje, uzvisuje, stvara jedinstvo nas samih s raznolikošću svijeta u kojem obitavamo. Fantastičnu simfoniju slušajmo kao što slušamo sami sebe, to znači s ljubavlju prema muzici, kao i prema drugoj osobi i prema poštovanju svakoga od nas posebno i u zajednici sa svima nama. 

Umjetnik Hector Berlioz je svojom muzikom ostvario naš san o dihotomiji, ali i jedinstvu, ljubavi i mržnje, ljubavi i smrti, s romantičkim zanosom, govoreći da je dihotomija uvijek ista i da nas muzika može odvesti u područja sna koji jeste i san i java u isto vrijeme jer je nesaznatljiva i neodgonetljiva kao i sam život. Fantastična simfonija i jeste tu da nam pomogne da shvatimo jedinstvo svijeta u vlastitoj raznolikosti. Možda zbog toga Fantastična simfonija živi i danas, mi je rado slušamo, jer je trebamo možda više nego ikad prije.

Ugodno slušanje!

Vezano: Muzička akademija najavila spektakularnu proslavu 60-godišnjice (FOTO)