U četvrtak se na Facebooku otvara virtualna izložba Anura Hadžiomerspahića

Sarajevski umjetnik i dizajner Anur Hadžiomerspahić, o čijoj smo uspješnoj kolekciji  Fake Art ne tako davno pisali na našem portalu, najavio je otvaranje retrospektivne izložbe. Izložba se otvara u četvrtak, a ovom događaju moći će prisustvovati doslovno svi koji to požele, bez obzira na kojem se kutku planete nalazili. Anur, naime, otvara online izložbu na koju ćemo ulaziti klikom na link. 

Kako će to izgledati, možete vidjeti i u našoj fotogaleriji, a u očekivanju otvaranja, preporučujemo tekst o ovom umjetniku koji je napisala Una Tanović, doktorantica na Univerzitetu Massachusetts Amherst gdje radi kao predavačica na predmetima iz komparativne književnosti i digitalne kulture. 

Piše: Una Tanović, Univerzitetu Massachusetts Amherst  

Umjetnik Anur Hadžiomerspahić ima 5000 prijatelja. Volio bi imati više, ali Facebook ograničava broj na 5000. Velikodušan je to broj, s obzirom da su istraživanja u evolutivnoj psihologiji pokazala da ljudska bića, poput naših predaka primata, mogu održavati samo otprilike 150 kompleksnih društvenih veza u bilo kojem trenutku. 

Facebook, naravno, pretjerano ne mari za evolutivnu psihologiju; ova kompanija se poziva na „back-end tehnologiju“ kao razlog za ograničenje. Ipak, ova društvena mreža i parametri njenog algoritma oblikuju kako njeni korisnici promišljaju o društvenom svijetu. Prije šezdeset osam godina, George Orwell je upozoravao na opasnosti novogovora: „Zar ne vidite da je čitava svrha novogovora da smanji obim mišljenja? Na kraju ćemo uspjeti u tome da zlomisao postane doslovno nemoguća, jer neće biti riječi kojima bi se mogla izraziti. Svaki koncept koji i dalje bude potreban moći će da se izrazi samo jednom rječju čije će značenje biti strogo definisano, a sva ostala značenja izbrisana i zaboravljena. [...] Svake godine sve manje riječi, sve manji obim svijesti.“ 

Danas, možemo „likeati“ ovaj sentiment, i „shareati“ ga sa svojim „friendovima“. Kako britanska spisateljica Zadie Smith ističe, sažimajući opšteprisutni strah o slabljenju društevnih veza, gdje poznanici postaju prijatelji na društvenim mrežama, a prijatelji postaju Facebook friendovi, „Kada ljudsko biće postane set podataka na web stranici poput Facebooka, on ili ona su uprošteni. Sve se sužava. Karakter pojedinaca. Prijateljstva. Jezik. Osjećajnost.“ Bez obzira na svoju izdašnu listu prijatelja – ili možda upravo radi nje – Anur bi se sigurno složio: njegov rad iz 2014. po imenu „Friendship“ prikazuje polje sa nadgrobnim spomenicima u obliku logotipa Facebooka. Prijateljstvo je mrtvo – živjelo Facebook prijateljstvo.

 Poput “Friendshipa”, veliki broj Anurovih radova iz njegovog najnovijeg ciklusa, “Fake Art”, na prvi pogled prihvataju digitalni dualizam – kognitivnu pristrasnost ka razdvajanju fizičkog od digitalnog, gdje je ovo drugo okarakterisano kao sekundarno, manje stvarno i većinom beznačajno u poređenju sa primarnim, autentičnim i bitnim područjem „stvarnog“, materijalnog svijeta. U „iFamily“ (2014.), četiri osobe sjede za trpezarijskim stolom; svako od njih je zadubljen u svoj lični ekran – što je savršen portret digitalnog otuđenja u nuklearnoj porodici 21. vijeka (tata, mama, dvoje djece i četiri ekrana). Neimenovani rad iz 2015. prikazuje digitalnu ovisnost putem čovjeka koji ubrizgava narkotik u venu koristeći injekciju u obliku Facebookovog logotipa. „Hypocrisy“ (2015.) prikazuje trenutak digitalnog clicktivizma, gdje kursor miša upravo treba dati „like“ tragičnoj izbjegličkoj fotografiji.

Ipak, kada se uzme u obzir u cjelini, ciklus “Fake Art” potkopava digitalnu dualističku perspektivu. Koristeći softver za fotomanipulaciju da fotografije pretvori u lažna ulja na platnu, Anur udara na probleme u stvarnom svijetu. U radu „Westetika“ (2015.), on komentariše štetne standarde ljepote putem Miloske Venere, iscrtane i spremne za plastičnu hirurgiju. U „Thin enough?“ (2015.) oštrom dvostrukom kritikom eksploatatorskog spektakla kako humanitarne pomoći, tako i modne industrije, dvoje izgladnjele crne djece pozira na modnoj pisti. U paru radova koji komentarišu logiku kapitalizma, „I am what I do“ (2014.) i „Cheap merchandise“ (2014.) plastične lutke iz izloga izašle su na ulice sa svojim kesama za kupovinu, dok ljudi, kojima je oduzeta odjeća i dostojanstvo, stoje u izlogu prodavnice, izloženi na prodaju. Lažne vrijednosti koje Anur razotkriva u svojim radovima—sažete u njegovoj umjetničkoj izjavi riječima “lažna ljubav, lažni prijatelji, lažni osmijeh, lažna osjećanja, lažna istina, lažne vijesti, lažni sukobi, lažni ratovi, lažni mir, lažne religije, lažna empatija, lažna pravda, lažni idoli, lažne diplome, lažna hrana, lažno voće, lažno povrće, lažne usne, lažna kosa, lažne grudi, lažni brak, lažni orgazam, lažni novac, lažna sreća, lažna radost, lažna tuga, lažni uspjeh, lažna uvjerenja, lažne ideje, lažni problemi, lažna rješenja, lažne vrijednosti”—upravo su okosnica stvarnog, materijalnog svijeta u kojem živimo. Kritikujući lažnost stvarnog, Anurova umjetnost dovodi u pitanje granicu između virtualnog i materijalnog, krećući se ka poimanju naše stvarnosti kao one u kojoj digitalno i fizičko istovremeno grade jedno drugo. U svijetu “Fake Art”-a, dati like virtualnoj fotografiji je u biti stvarna hipokrizija.

“Fake Art”  radovi predstavljaju iskorak za Anura u smislu nove preokupacije digitalnim alatima i njihovom upotrebom. Ali duh društvene kritike stvara osjećaj kontinuiteta sa njegovim ranijim radovima. Već kao student na Evropskom institutu za dizajn u Milanu, Anur je počeo stvarati seriju postera pod nazivom „Human Condition: Public Shouting and Individual Revolutions”, sa kojima je razvio i idiosinkratski način umjetničkog izražavanja, kojeg je nazvao Artvertising, koristeći medij advertisinga da uputi društveno relevantne poruke. Ciklus „Human Condition“ je izložen ne samo u tradicionalnim umjetničkim prostorima, uključujući centralni paviljon 49. Venecijanskog bijenala, već i u shopping centrima, supermarketima, te na ulicama i trgovima širom Bosne i Hercegovine i Italije, potvrđujući posvećenost umjetnika da komunicira direktno i jednostavno sa publikom van svijeta umjetnosti. Zbog toga i ima smisla da će Anur u konačnici preseliti svoju praksu na najveću agoru od svih – internet – kao, koliko znam, prvi bosansko-hercegovački umjetnik koji je postavio izložbu koja je u potpunosti online.

Anur Hadžiomerspahić: retrospektivna izložba 1994.-2016., koja će biti otvorena u četvrtak, 28. januara u 20h putem Facebooka je na taj način novina u kontekstu bosansko-hercegovačke umjetničke scene. Također je, u generalnom smislu, intervencija u žanr digitalne umjetnosti. Opšta raširenost ličnih kompjutera od '70-ih, zajedno sa pojavom interneta '90-ih, očito je dramatično promijenila način na koji komuniciramo, tražimo informacije, kupujemo stvari, obavljamo svakodnevne poslove i zabavljamo se. Ali mnogo prije popularne digitalne revolucije, umjetnici su bili ti koji su među prvima iskoristili nove mogućnosti koje im je ponudila kompjuterska tehnologija, eksperimentišući sa digitalnim medijima i stvarajući umjetnost koja može biti predstavljena, doživljena i pohranjena isključivo u digitalnom formatu. Uklanjanje fizičkih ograničenja umjetničke galerije koju zamjenjuje web pretraživač smatrano je još jednim dokazom demokratskog potencijala interneta, gdje svako sa konekcijom putem modema može da se priključi dijalogu. 

Ali u post-snowdenovskom vremenu, kada više ne možemo ignorisati činjenicu da internet nije sila okosnica demokratije, već prije svega najnoviji mehanizam biomoći, Anurova Retrospektivna izložba dovodi u pitanje na taj način pojednostavljeno tehno-utopijsko promišljanje. Kada se friendovi i friendovi friendova koji su pozvani na Retrospektivnu izložbu – a s obzirom na šest stepeni razdvajanja, to znači da smo svi pozvani, i da smo svi upleteni – uloguju na Facebook u četvrtak, 28. januara, biće odvedeni u savršeno iskonstruisanu trodimenzionalnu bijelu kocku, sa arhitekturom koja imitira tipičan, mada anoniman, umjetnički prostor. Anur je iznio svoju umjetnost iz galerije, ali samo da je smjesti u drugu galeriju. Sve što se tamo nalazi je lažno... Osim umjetnosti.