Treba li humanistika biti humana?

Piše: Anela Hakalović, Školegijum

Objavljivanje knjige Fatmira Alispahića – „Orwelland i rubni eseji“, nastale kao zbornik autorovih tekstova tokom postdiplomskog studija na sarajevskom Filozofskom fakultetu, simptomatičan je pokazatelj prisne veze između akademskog objektivnog (naizgled politički neutralnog) i ideološki opasnog pisanja.

Politička neutralnost humanistike

U izdanju Opće biblioteke Tešanj nedavno je objavljena knjiga Fatmira Alispahića-„Orwelland i rubni eseji“. Knjiga predstavlja autorov diplomski rad odbranjen na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, uz dodatak eseja koji su također rađeni u sklopu postdiplomskog studija književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U uvodnom dijelu knjige autor se zahvaljuje svojim mentorima; akademicima i profesorima sa Filozofskog fakulteta (akademik prof. dr. Tvrtko Kulenović, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, prof. dr. Nirman Moranjak-Bamburać, prof. dr. Muhamed Dželilović, prof. dr. Vedad Spahić). Na naslovnici knjige je fotografija Fatmira Alispahića uz spomenik žrtvama holokausta u Berlinu. U knjizi se napominje i to da su tekstovi iz ove knjige objavljivani u naučnoj periodici. Na prvi pogled: ništa sporno.

Razotkrivanje u kolumnistici

Fotografija sa naslovne strane trebala bi da napravi značenjsku vezu između naučno-istraživačkog djelovanja u okviru humanističkih nauka i određenih moralnih standarda. Sam tekst ne uspostavlja direktno slične veze; etički angažman u humanistici se valjda podrazumijeva. Apolitičnost Alispahićevih tekstova objavljenih u ovoj knjizi potvrđuje status univerziteta kao mjesta proizvodnje objektivnog (i politički neutralnog) znanja. Međutim, ova prividna apolitičnost se raskrinkava u autorovoj kolumnistici. U zbirci tekstova „Marketing tragedije“ Alispahić piše:

„Da, Srbi su genocidni! Da, Srbi su poremećeni! Da, Srbi su otpad civilizacije! Sve rečeno sa zadovoljstvom ćemo povući ako nekad dođe do katarze u srpskom narodu.“

Ili:

„Tako u Srba, na žalost, nema otpornosti ili neotpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavštinu…“

Ova dva izdvojena citata iz Alispahićeve kolumnistike dovoljno već osvjetljavaju autorova stajališta i nije ih potrebno dodatno podvrgavati interpretaciji. Podrazumijevajuća subjektivnost kolumnističkog teksta, koja u ovom slučaju znači iznevjeravanje skoro svih mogući univerzalnih vrijednosti Čovjeka, traži i preispitivanje načina proizvođenja znanja u okviru humanističkog obrazovanja u BiH.

Da li humanističko obrazovanje iznevjerava svoj cilj?

Objavljivanje naučno-istraživačke knjige iz oblasti humanistike Fatmira Alispahića, uz čitanje njegovih kolumnističkih tekstova, jasno ukazuje na sistem i način proizvođenja ideoloških matrica kroz obrazovni sistem u BiH, a posebno u oblasti humanističkih nauka. Humanističke nauke su nužno politične, budući da u središtu svog interesovanja imaju upravo čovjeka. Njihov primarni interes nameće im obavezu osmišljavanja novih društvenih i kulturnih paradigmi. Međutim, mjesto stvaranja novih politika, humanističke znanosti u BiH premještaju iz akademskog okvira u prostor šire javnosti.

Ovaj sistem Univerzitetu omogućuje privid objektivnosti i istovremeno mu povećava političku moć kroz logiku umanjene odgovornosti. Mentorstvo u humanističkim naukama ne može biti samo znanstveno, ono je nužno i ljudsko. Stoga, neupitna je odgovornost upravo humanističkog obrazovanja za dva navedena citata iz kolumni Fatmira Alispahića, ali i za politiku koju njegovo pisanje proizvodi i promovira.

Tekst prenosimo iz onlista za školsku praksu Školegijum, uz dozvolu redakcije.